NEVJEROJATNU sagu ispisali su Bayern i Juventus u osmini finala Lige prvaka. 0:0, 0:2, 2:2, 4:2, 4:4 i 4:6 i dvije break lopte sa svake strane epilog su spektakla u dvomeču iza nas. Premda je prošao dalje, nogomet Pepa Guardiole i njegove manifestacije u Bayernu još je jednom doveden u veliko pitanje.

 

 

70 minuta utakmice odigrane su po Juventusovom guštu, izboru i ritmu. Sam start bio je fantastičan, a njihova blokada najboljih Bayernovih mehanizama provodila se u dvije osnovne faze. Najprije su u visokom presingu (obično 4-3-3 s uskim krilima i maksimalno agresivnim Pogbom koji je situacijski postajao drugi napadač) i igrom „na čovjeka“ tjerali Bayern na drži loptu u prvoj fazi napada mnogo dulje nego bi to Bavarci htjeli. Svaki put kada bi se otvorio koridor prema Alonsu koji je trebao služiti kao prijenosnik lopte prema prednjem dijelu ekipe, Juventus bi prostor oko njega zakrčio s tri igrača i Bayern je uvijek iznova morao resetirati napade.

 

S Kimmichom i Benatiom kao neuigranim parom na stoperskim pozicijama, te s Vidal-Alonso osovinom kojoj fali Thiagova plemenitost, Bayern nije mogao efikasno i jednostavno izlaziti s loptom – Juventus ih je pritisnuo metodičnije nego ijedna talijanska ekipa neku njemačku vjerojatno u povijesti nogometa. Dobar dio susreta, Serie A je preuzela najbolje od Bundeslige.

U onim rijetkim situacijama u kojima bi Bayern uzeo bar dio kontrole kojeg njegov trener preferira, vidjele su se prave boljke ove ekipe. Juventus je „kopirao“ Kolnovu i Borussijinu formulu – postavljanjem pet igrača u zadnju liniju pokrio je čitavu širinu terena čime je onemogućio Bayernu da brzim okretanjem strana na Riberya i Costu koji su tražili izolacije uz krila naprave razliku. Dapače, igrač viška u zadnjoj liniji značilo je da bekovi mogu izaći na njih dosta daleko, a stoper na toj strani popratiti to, istovremeno pružajući duplu zaštitu, ali i braneći međuprostor. Bayern s loptom nije stizao apsolutno nigdje.

 

 

 

 

Limitiranost Bayernovih postavki i njegove izvedbe neodoljivo je podsjećala na pretprošlu sezonu i potop od Real Madrida u kojoj je Bayern imao loptu, a Real igrao nogomet. Dva široko postavljena krila, bez veznjaka ili bočnih igrača koji utrčavaju u dubinu i odvlače blok ispred njih učinili su ih maksimalno predvidljivima i Juventus je zonu uz minimalne korekcije držao stalnom i stabilnom. Čak i kada bi primili loptu, Costa i Ribery su bili predaleko od situacije u kojoj bi mogli uputiti centaršut. Posebno su nejasne bile uloge Alabe i Vidala, koji su se rotirali po dužini igrališta – baš na taj način Cuardado je stigao na drugi gol Juventusa neometan – Alaba je bio daleko, jako daleko da ga stigne, a da svojim pozicioniranjem ništa korisno nije donio.

 

Gledali smo možda i najslabiju, greškama najprotkaniju predstavu inače sjajnog Austrijanca.

Muller i Lewandowski su radili bez lopte, trčali, nastojali otvarati koridore, ali bez puno ploda – zakucana krila i tek Lahm koji se primicao sredini kako bi postao drugi veznjak značio je da će svaka lopta koju im Juventus odbije u duelu, završiti u nogama gostujuće ekipe. Nakon pola sata Juventus je već imao dva gola prednosti, a da Bayern nije stigao ni blizu radne temperature. Nekoliko promašenih zicera na fantastične Moratine prodore u polukontri i poništen regularan gol jedini je uzrok zašto je ova utakmica i dalje trajala.

 

Ni početkom drugog dijela stvari nisu izgledale bolje za Bavarce. Posebno je upečatljiva bila scena iz pedeset i neke minute kada je Neuer izbio jednu dugu loptu, na očito Pepovo negodovanje – kemija između trenera i ekipe, povezanost njegovih zahtjeva i njihove izvedbe više nisu postojali – svatko je igrao svoju utakmicu. I onda, ni iz čega, pomalo „krivicom“ oba trenera, dolazi do čuda.

 

 

Guardioline promjene nisu bile naročito ingeniozne. Najprije je vidno indisponiranog i nezalječenog Benatiu zamijenio Bernatom, a onda je uvođenjem Comana ostavio pritisak na krilima i natjerao Juventusove bekove da ostanu nisko braniti taj prostor, čime je oslobodio Costu koji je dobio ulogu lutalice.  

 

Allegri je radio zamjene, ali mahom nije mijenjao profil igrača i ekipe. Ipak, uvođenjem Sturara Pogba je dobio novu, povučeniju ulogu i cijeli Juventusov blok, ohrabren i sviješću kako brane dva gola razlike, povukao se mnogo dublje nego u prvom dijelu. Uskoro je Costa sve češće jednostavnim spuštanjem na 30-ak metara ispred cijele Juventusove linije, bez pritiska na sebi, dobio šanse za neometane centaršuteve. I dok je takva vrsta napada statistički najlošija (1 od 93 u prosjeku završava golom), očajnički pokušaji urodili su plodom kada je Lewa dočekao jedan kirurški precizan metak od centaršuta.

 

 

 

Momentum je u potpunosti prešao na domaćina, i Juventus je i dalje boravio i kampirao u svojih 15 metara. Drugi gol Mullera bio je pomalo simboličan – igrajući „netalijanski“, žustro, visoko i hrabro, Juventus je stvorio prednost protiv jedne od najboljih ekipa na svijetu. Čim se okrenuo „italiani“, dubokoj zoni, izgubio je prednost.

 

Produžeci su donijeli i Thiaga na teren, kao utjelovljenje Pepove načelne filozofije koje je sve ostavilo u pitanju zašto od početka nije startao. Njegova sposobnost da na sredini terena navlači na sebe blok i pronalazi sitne komadiće prostora za stvoriti prednost sjeckali su ionako grogiranog suparnika. Prekrasna kombinacija i završnica za drugi gol, te konačno Comanov nokaut bili su završni činovi ove bitke. 

 

 

I konačno, koliko god fantastičan i nogometno spektakularan bio ovakav, „arkadni“ preokret Bayerna, on je više od nekih poraza i ispadanja doveo u pitanje Pepov mandat u Bayernu, a u nešto široj slici, i cjelokupnu njegovu nogometnu filozofiju. U kojem trenutku je trener koji je fascinirao svijet i analitičare lakoćom uigravanja mehanizama kojom njegovi igrači nalaze prostor tamo gdje ga ne vide niti mikrofizičari postao tip koji Thiaga gura na klupu a u početnu postavu postavlja dva visoka centarfora, run 'n gun playmakera u Alonsu , i presing-duel mašinu u Vidalu? U toj Neuerovoj gesti možda je i najveći Pepov poraz – po prvi put na najvećoj sceni, bez obzira na rezultatski mnogo neuspješnije pohode, igrači su pokazali da ih nije kupio, da mu ne vjeruju. Vijest o Ancelottiju kao nasljedniku vjerojatno je greška u koracima i dodatno je sputala njegov kredibilitet za poprilično kompleksne nogometne ideje koje je donio sa sobom. 

 

Proživljava li Pep krizu identiteta, rastrgan između realnosti i mogućnosti svojih pulena i svojih naučnih ciljeva u kojima je perfekcionizam jedino dozvoljen? Ovaj nogomet ne može imati slabih karika, takav je da mnogo manje od drugih sustava trpi greške, svaka karika maksimalno je ovisna o onoj idućoj, pa i najmanji disbalans unosi kratak spoj. Ali Pepovi igrači nisu griješili – oni nisu imali pojma što im je činiti. Jedini izgubljeniji od njih bio je trener, koji je ipak zamjenama u minimalnoj mjeri spasio svoju ulogu večeras. Mullerova zlatna glava na drugoj stativi (koliko je dosad zabio takvih golova?) dali su mu novu, u ovom mandatu posljednju šansu da pokaže kako i dalje ima ideju u koju vjeruje, i kako ona može funkcionirati na najvećoj sceni i izvan labaratorijskih Barcinih uvjeta. Nogometni puristi greške opraštaju, izdavanje ideja ne. Sastav i sustav kojeg će Pep izvesti u četvrtfinalu uvelike će odrediti njegovu poziciju na vječnoj skali idealista, na kojoj u zadnje vrijeme ne kotira najbolje. 

 

Max Allegri napravio je „samo“ jednu grešku, dovoljnu da na ovoj razini košta najbolnijeg poraza karijere. Njegova misija u Juventusu i dalje je jako uspješna, posebno s aspekta smjene generacija. Opet pomalo epski, na zelenoj Allianz arena koja će bojom danas odati počast svetom Patriku, zaštitniku Irske, Juventini su djetelinu s tri lista ispustili u zadnji čas. Često spominjani sveci kod svih talijanskih preokreta i prolaza u posljednjim sekundama, sada su nosili suparničke boje.