OLIMPIJSKE igre najzahtjevniji su sportski projekt kojeg se televizija može prihvatiti zbog ogromnog broja istovremenih događaja raspoređenih po svim stranama grada domaćina, a često i izvan njega, što iziskuje izuzetnu koordinaciju i organiziranost da bi se u prijenosima uživo prikazalo sve što publiku zanima.

Hrvatski ljubitelji sporta imaju (ne)sreću da gotovo u potpunosti ovise o onome što im prikazuje HRT, koji je tradicionalno vlasnik televizijskih prava za najveću sportsku smotru na svijetu. Što su HRT-ovi pretplatnici koji ne mogu tražiti streamove mogli vidjeti i kakvo su olimpijsko iskustvo doživjeli u protekla dva tjedna?

Struktura, ideja i ograničenja

HRT je svojim gledateljima prijenose događaja iz Pariza nudio isključivo na drugom programu i digitalnoj platformi HRTi. Tako ste u isto vrijeme mogli pratiti dvije stvari, bilo u standardnom programu ili koristeći njihovu mobilnu ili internetsku aplikaciju.

Glavni prioritet državna radiotelevizija stavila je na prijenose događaja u kojima su nastupali hrvatski predstavnici. Ako bi se oni poklapali, ideja je bila imati jednog dostupnog u TV programu, a drugog na HRTi ekskluzivnom streamu.

Prije pisanja ovog teksta kontaktirali smo HRT s nekoliko pitanja kako bi nam bilo jasnije u kakvim uvjetima su se Igre prenosile. Zanimalo nas je jesu li za Igre kupili ograničen paket događaja ili su im svi bili na raspolaganju. Je li tehnički izvedivo imati više streamova u isto vrijeme na HRTi aplikaciji, a ne samo jedan? Konačno smo ih pitali rade li sami sažetke na kraju dana ili ih dobivaju od organizatora (Olympic Broadcast Services, tj. OBS).

Odgovor koji smo dobili naglašava da su duljina (broj sati) i način (platforme) emitiranja definirani ugovorom s OBS-om. HRT je jasno dao do znanja da se tih obveza u potpunosti pridržava, a da sažetke, koji su neoprostivo sramotni, dobiva od organizatora. Osim toga, rečeno nam je da je i broj streamova na HRTi platformi definiran tim ugovorom.

Ukratko, sudeći po tom odgovoru, HRT je kupio paket i prikazivao sve što je mogao i koliko je mogao unutar njega. Prije nego što se pozabavim time što smo točno mogli vidjeti i kako je to bilo organizirano, postoji nekoliko činjenica kojih svi trebaju biti svjesni i imati ih na umu dok čitaju ovaj tekst.

Prvo, HRT po zakonu, a ne samo ugovoru s OBS-om, ima programska ograničenja vezana uz sport. Pojednostavljeno rečeno, omjer svih tipova sadržaja na TV kanalima definiran je zakonom, pa se ne može staviti više sporta na različite kanale. Sportska redakcija time ne upravlja, već se tome prilagođava.

Drugo, iako masno plaćamo pretplatu, budžet HRT-a za zakup sportskih događaja je u odnosu na privatne televizije kikiriki. Stoga ne čudi što nema reportera HRT-a na ekskluzivnim pozicijama s pobjednicima, već su ograničeni na najbitnije, a to su hrvatski olimpijci, većinom u intervjuima, ali i u prijenosima do neke mjere.

Konačno, HRT ima ograničen kadar. Dojam je da komentatori moraju trčati na više pozicija u Parizu kako bi stigli pokriti ono što im je na rasporedu. To donekle ovisi i o budžetu koji je definiran za Igre, ali i o sadržajima koje smo imali priliku gledati, a naši ih komentatori ne pokrivaju onako kako bi htjeli.

Odabir prioritetnog sadržaja i tehničke teškoće

Sad kad smo apsolvirali čime javna televizija raspolaže, red je da vidimo kako su iskoristili te mogućnosti. Prijenosi su započeli u najmanju ruku kilavo. Još 27. srpnja, unatoč najavljenom prikazivanju kajaka, njega na HRTi platformi nije bilo i takvo nešto se ponavljalo prvih dana, ali je popravljeno s vremenom.

Ta platforma omogućavala je prijenos sa "slikom u slici", pa ste teoretski mogli gledati HRT 2 i specijalni stream u isto vrijeme. Problem je u tome što jedan od ta dva sadržaja kasni 30 sekundi i vrlo brzo postane strašno naporno pratiti ga.

Bilo je gotovo ludo vidjeti da OBS navodno nije imao kamere na kvalifikacijama streljaštva, pa ih nitko nije mogao gledati kad su se u njima natjecali Miran Maričić i Petar Gorša. To, ako je istina, samo pokazuje da ni oni najveći i najbogatiji nisu imuni na bedastoće.

U početku programa jedrenja na vidjelo je počela izlaziti nepripremljenost za izmjenjivanje sadržaja. HRT je tako prikazivao snimku tenisa, a naši predstavnici su ostali "u mraku". Isto im se dogodilo kad su igrali Novak Đoković i Rafael Nadal. Unatoč tome što su oni bili prioritet, morali su iza velikana tenisa sjediti u drugom redu. Općenito je jedrenje u dosta situacija imalo dosta loš tretman. Dodajmo da smo u istom terminu Đokovića i Nadala imali i predstavnika u kajaku, koji također nije došao na red.

Samo dan kasnije, 30. srpnja Katarina Krišto se plasirala u polufinale juda, a HRT se nije uključio u njenu borbu, ni u programu ni na HRTi-ju, jer je vaterpolo utakmica u skupini imala prioritet u programu. Takve greške je HRT kasnije popravio.

Ako bi neka utakmica trajala, a hrvatski predstavnik nastupao (često u borilačkim sportovima), dolazilo je do uključenja, i to primjerice tijekom odigravanja rukometne utakmice Hrvatske i Njemačke, koja je nakratko prekinuta borbom Barbare Matić. Bilo je dobro vidjeti da urednici uče iz svojih grešaka tijekom Igara, bar po tom pitanju.

Potpuno je druga priča zašto je HRT odlučio iz svog programa izbaciti Olimpijske igre za vrijeme Sinjske alke prošlu nedjelju i Maratona lađa, koji će se održati u subotu. Dojam je da se radi o kulturnim, a ne samo sportskim događajima, pa bi se mogli naći i na Trećem programu, pogotovo jer se na njemu emitirao klasični vestern za vrijeme Alke, a subotu tamo možete naći dvije epizode serije Gora.

Nivo uredničke neodgovornosti, zbog koje se Igre prekidaju vikendom u udarnom terminu, baš je sramotan u ta dva slučaja. Nedjelja poslijepodne i predzadnji dan Olimpijskih igara su termini u kojima se mnogo toga moglo i moći će se vidjeti. Treba li državna televizija prikazivati te događaje? Dakako da treba, ali onda mora biti i mudrija u slaganju termina i sadržaja na svim dostupnim kanalima.

Svrha Olimpijskih igara

Kad podvučemo crtu ispod navedenih elemenata, možemo reći da je HRT pokušao prioritizirati nužne sadržaje, ponekad nije uspijevao, ali je većinom radio na tome da se korigira. Samo što je osim toga bilo nekih u najmanju ruku upitnih odluka koje ne ulaze u navedene sfere.

Evidentno je da ćete (i da trebate) u prijenosima gledati najveće događaje. Atletika, gimnastika i košarka sportovi su koji imaju prioritet i tome nema prigovora. No zar je stvarno nužno gledati samo sportove o kojima nešto znamo?

Na ovim Igrama bila je sva sila događaja koje smo jedva vidjeli. Za neke, poput odbojke i dizanja utega, imat ćemo priliku, a neki su već završeni. Rugby sedam turnir bio je spektakularan, ali osobno se ne sjećam nijedne njegove minute.

Mjesta održavanja streličarstva (park kompleksa Les Invalides), konjičkog sporta (Versailles) i mačevanja zaslužila su biti prezentirana gledateljima. Od njih smo vidjeli mrvice, a održavali su se u terminima u kojima smo gledali utakmice po skupinama već poznatih sportova.

Dodajte tome "moderne" sportove poput novih disciplina veslanja, utrka BMX biciklima ili skejtanja i bit će vam jasno da smo od Olimpijskih igara vidjeli tek mrvice. Čak i uz ograničen budžet, bilo bi lijepo da olimpizam bude cilj prikazivanja Igara. Zašto ne bismo ljude upoznali s veličinama i legendama koje su im nepoznate? Ili sportovima koji su impresivni i marginalni u ostatku olimpijskog ciklusa, poput sportskog penjanja?

Sve se te odluke mogu svesti pod ograničeni budžet, ali to samo znači da je pad u emitiranju sporta na nacionalnoj televiziji nepovratan proces i da što dalje idemo u budućnost, razlike i nestajanje sadržaja bit će sve evidentniji.

Dobar dio komentatorskih i sukomentatorskih izvedbi zadržao je visoku razinu uz povremena odstupanja. Pozitivne momente poglavito smo mogli naći u kemiji sa sukomentatorima i prilikom atletskih prijenosa. Ali, gledajući širu sliku, sav trud uložen u taj dio produkcije teško može zamaskirati pad mogućnosti adekvatnog praćenja ovako velikih događaja na javnoj televiziji. Ta vremena su prošla i u budućnosti će razlike, kako u budžetima tako i u produkciji, biti sve veće.