ZINEDINE ZIDANE postao je prvi trener Real Madrida poslije Bernda Schustera koji je porazio Barcelonu u svojem prvom Clasicu (1:2).

 

Hommage koji su domaći igrači trebali ispisati nedavno preminulom Cruyffu kao idejnom začetniku današnje Barcelone bio je sve što Cruyffove ideje nisu, i Real je uz tek par solidnih mehanizama kaznio brojne greške Barcelone i zasluženo uzeo tri boda.

 

 

Početna postava domaćina bila je poprilično standardna, dok se Zidane odlučio u veznu liniju postaviti Casemira, kao svojevrsnu protutežu ostatku veznog reda koji vrlo lako gubi formu u obrambenoj fazi igre i time je dobio dodatnog osigurača koji je Realu često nedostajao tokom čitave sezone. I dok je i igra s njim u sastavu tek na putu usavršavanja i jako je neizbrušena, sasvim sigurno je već danas više dobio s njime nego s eventualnim uvrštavanjem Isca, Kovačića ili Jamesa.

 

Prvih sat vremena i jednu i drugu momčad mučila je strahovita nestašica prostora u napadu – dok je Barceloni falilo širine, Realu je falilo i širine i dubine. Takva, na malom prostoru koncentrirana igra dovela je do hrpe duela i prekršaja koji su svako malo sjeckali ritam igre i unosili nervozu.

Realov problem u gradnji napada bila je vrlo konzervativna i statična igra Kroosa i Casemira, koji su taborili ispred zadnje linije. To je Barceloni olakšalo njihovo markiranje a Real je bez dinamike u tom dijelu terena bio prisiljen već od prve minute preskakati igru i u fizičkoj nadmoći svojeg prednjeg reda tražiti prijenos lopte:

 

Kroos i Casemiro navlače na sebe blok, Ramos nema rješenja i traži dugu loptu preko cijelog terena

 

Drugi problem bio je što se, zbog nemogućnosti vezne linije da se nametne i primi loptu, prednji red često morao vrlo nisko spuštati po loptu, što je Barceloninoj zadnjoj liniji olakšalo pritisak s njihovih leđa i nekoliko puta iščeprkala je loptu koja bi završila opasnom polukontrom za domaći sastav:

 

 

Barcelona je u pozicijskom napadu odigrala jednu od najslabijih utakmica sezone. Za razliku od strpljive igre dok se ne stvori i nađe višak, rani pokušaji okomitog pasa vrlo brzo su Barcelonine prednje igrače uvlačile u uske prostore iz kojih je bilo teško pobjeći, a glavni uzrok tome je izrazito usko postavljanje Messija i Neymara. Inače oni svojom pojavom uz liniju razvlače suparničku formaciju i daju manevarskog prostora svojim veznjacima, a ovdje su ulascima u sredinu postigli to da ni Rakitić, ni Iniesta, nisu mogli kvalitetno primiti loptu u međuprostoru.

 

Slika koja to zorno prikazuje:

 

 

 

Messi i Neymar u samom centru terena, skupljena Realova formacija ih bez poteškoća blokira i Barcelona nema gdje s loptom osim unatrag. I dok su u prvom poluvremenu dosta dobro priječili Realovu tranziciju, pad snage i koncentracije uzrokovao je vrlo velik broj grešaka koje su gosti kaznili.

 

Barcelonina forma u izgradnji napada bila je dosta asimetrična – dok je Alba igrao kao treći stoper, Alves je nastojao Messijeve zalaske u sredinu nadoknaditi vrlo širokim postavljanjem gdje je trebao služiti kao ventil svojoj momčadi i dodatni vezni (ili po potrebi, krilo):

 

 

 

Ali, kao što je već rečeno, nedostatak strpljenja u Barceloninoj igri značio je da su ga jako rijetko tražili ne bi li raširili suparnika, što je Realu omogućilo da se u obrani orijentira samo na jednu stranu terena.

 

I u takvom je uzorku prošlo prvo poluvrijeme – malo kretnji u napadu, spora lopta s obje strane, uz dvije jako dobre šanse Barcelone (jedna nakon debelog ofsajda), ali koje su nastale isključivo kao plod izoliranih incidenata, a ne velike dominacije. U jednom kratkom periodu vremena u kojem je Real pokušao nametnuti tempo višim presingom (za razliku od 4-3-3 zone koju su igrali uz izuzetke čitavu utakmicu), vidjelo se da nisu dovoljno kompaktni i da bi ih Barcelona izvlačenjem po širini terena povratnim loptama učinila mnogo manje kompaktnima. Bez toga, Realova veza je uspijevala, čak nerijetko i brojčano nadjačana, kontrolirati zbivanja na svojoj polovici, a Barcelona gotovo nijednom nije stvorila čisti višak na postavljenu obranu.

 

 

Gol Piquea nakon kornera u 56. minuti trebao je biti trenutak potpunog okretanja momentuma na stranu Barcelone. I dok je ubrzani pogodak Benzeme pravo remek djelo kontranapada u kojem je Real odigrao s dvije mantinele i povratnom loptom, izbacivanja viška na Balea i perfektnom reakcijom napadača, ovo je slika samo nekoliko sekundi prije izjednačujućeg gola:

 

 

 

Barcelona ima vodstvo od 1:0 i apsolutnu kontrolu nad posjedom, bez ikakvih logičnih okomitih rješenja. Ipak, kao i čitavu utakmicu, umjesto kontrole biraju siljenje prema naprijed, gube posjed, a posljedica je jedna od najljepših kontra sezone:

 

  

I dok se zapravo cijelo drugo poluvrijeme može na nekoj razini u cijelosti staviti u kontekst pomanjkanja Barcelonine kontrole, Marcelova igra je ono što je činilo razliku. Privučen više prema sredini zbog Messijevog postavljanja, Marcelo je postajao dodatni vezni igrač, a budući da Barcelona nije upošljavala Alvesa, njegovo „izbjegavanje“ svoje prirodne pozicije uz liniju prošlo je bez posljedica po defenzivu. Za razliku od ostatka veznog reda, on je protrčavao kraj Kroosa i Casemira, vukao kontru i javljao se kao igrač viška koji nadire iz drugog ili trećeg plana pa nema direktnog pratitelja. Marcelo je bio pogonsko gorivo vrlo dobrog Reala u zadnjih 25-30 minuta utakmice.

 

Marcelo kao dodatni vezni igrač koji daje brojčani balans i poboljšava Realov presing koji je oduzeo 33 posto puta češće loptu nego u prvom dijelu.  

 

 

 

I dok je rezultatski ovo relativno nebitan Clasico, budući na poveću Barceloninu prednost, s aspekta vraćanja povjerenja u svoje mogućnosti itekako je značajan za kraljevski klub. Liga prvaka, posljednje natjecanje u kojem love trofej ove sezone donijela im je na papiru nešto lakši ždrijeb, a pobjeda protiv najdominantnije svjetske ekipe pokazuje da i protiv jačih suparnika od Wolfsburga (pod pretpostavkom da će ih proći) mane koje su ih mučile cijelu sezonu mogu prebrisati top kvalitetom i manjim brojem adaptacija u svojoj igri i kadru.

 

Barceloni ostaje gorak okus u ustima – već u utorak na Campu gostuje i druga, u dosadašnjem dijelu sezone kompletnija madridska momčad i praznog hoda više nema. Ključni dio sezone nije otvoren samo porazom od najljućeg suparnika. Bila je to utakmica u potpunoj suprotnosti svim Cruyffovim postulatima – s minimalnim kretanjem bez lopte, soliranjima, lošom geometrijom u igri koja ih je ostavljala bez opcija i bolno iritantnim srljanjem, atipičnim njihovom etnosu.

 

Uistinu, ovako ih Cruyff nije učio.