HRVATSKA nogometna reprezentacija otvorila je novo izdanje Lige nacija porazom u Portugalu od 2:1. Riječ je o porazu koji bi mogao biti vrlo skup s obzirom na to da će samo dvije najbolje plasirane reprezentacije u skupini osigurati svoje mjesto u prvom jakosnom šeširu prilikom ždrijeba za Svjetsko prvenstvo.

No ozljedama desetkovana Hrvatska s vrlo nedavnim traumama ranog ispadanja s Europskog prvenstva djelovala je bolje nego što se očekivalo i jednoj od najboljih reprezentacija na svijetu napravila je brojne probleme. Velika greška bila bi osnovnu ideju, a to je Dalić donekle dao naslutiti, mijenjati samo zbog poraza.

Konačno u formaciji s tri stopera

Dugo godina je dio navijača, medija i struke zazivao ideju da reprezentacija zaigra u 3-5-2 formaciji ili varijaciji na temu. Zlatko Dalić zaigrao je u toj formaciji još 2022., ali u prijateljskoj utakmici protiv Slovenaca. Ostale šanse koje je Dalić dao igri s tri stopera bile su rijetke i sramežljive i uglavnom ju nisu uključivale kao početnu formaciju, već kao vrstu adaptacije tijekom utakmice.

No s godinama su se u reprezentaciji dogodile kadrovske promjene i pojavili su se problemi zbog kojih takva formacija ima najviše smisla, a dio benefita koje može uživati s ovim kadrom vidjeli smo u Portugalu.

Što je Hrvatska dobila?

Vjerojatno najveći plus u ovoj formaciji je rola Joška Gvardiola. Jedan od najsvestranijih igrača na svijetu sada ima puno više opcija za organizaciju napada. Hrvatskoj je godinama problem bila primarna distribucija, a s tri stopera od kojih su svi redom kvalitetni na lopti taj se problem može lakše riješiti.

Za razliku od preferirane 4-3-3 formacije koja je uključivala Brozovića (a ponekad i još jednog veznjaka) duboko na terenu, sada u zoni ispred braniča ima puno više prostora za povući loptu i osvajati prostor, što Gvardiol sjajno radi. Činjenica da sada ima stopera viška daje mu i puno veću slobodu u igri prema naprijed.

Odlaskom Marcela Brozovića Hrvatska je praktički ostala bez prave opcije na šestici. Kristijan Jakić dugo muči muku s minutažom i seljakanjem po pozicijama, Nikola Moro se treba reafirmirati u klubu, a Josipa Mišića iz nekog razloga izbornik jednostavno ne voli.

Bez pravog razarača iza leđa, ova Hrvatska je defenzivno puno manje stabilna. Igrač viška u zadnjoj liniji donekle može to kompenzirati i donijeti balans. S obzirom na to da većina suparnika igra s jednim centralnim napadačem, uvijek jedan od stopera može izaći duboko i pomoći veznoj liniji u fazi obrane bez otvaranja prevelike rupe.

Naravno, porođajne muke bile su očite, posebno s obzirom na kvalitetu protivnika, ali dojam je i više nego solidan. Hrvatska izgleda puno poletnije i lepršavije u fazi napada, mnogo lakše dolazi u zadnju trećinu terena, fluidnije napada dubinu i omogućava puno više rotacija između napadača i prednjih veznih igrača.

Bekovi poput Sose, Juranovića i Stanišića su u klubovima najčešće igrali baš u toj formaciji koja im omogućava dolazak u brisani prostor jer krila, a onda i braniča, tamo nema. Dobrih 20 minuta drugog dijela Hrvatska je baš na taj način držala Portugal pod pritiskom. 

Kada imaš moćne skakače poput Budimira ili Pašalića, to djeluje kao racionalna strategija. Na taj popis ćemo pridodati i Igora Matanovića koji vrlo agresivno napada prvu stativu. Čak i u situacijama kada ne dođe do lopte, tjera obranu na hitno preslagivanje i daje Hrvatskoj mogućnost da osvoji odbijenu loptu.

Hrvatska je igrala predivlje. To je posebno čudno s obzirom na to tko joj je u srcu terena

Sve to su tek natruhe nečega što bi moglo i trebalo izgledati puno bolje kada ekipa bude kompletnija i ako Dalić bude jasno komunicirao svoju ideju i ustrajao u njoj. Vrlo su jasni bili i problemi i zamke koji Hrvatskoj prijete u ovakvom sistemu.

Vjerojatno najveće iznenađenje je bilo koliko je Hrvatska igrala brzo, a na momente i potpuno divlje gdje je ulazila u run 'n gun nogomet s domaćinom. Bez ulaženja u osobne preferencije i estetiku, tu je potrošila puno lopti i energije, a posljedično je dala i previše prostora za suparnika u tranziciji koji je lagano mogao postići još koji pogodak.

To je potpuna promjena paradigme u odnosu na dosadašnju Dalićevu Hrvatsku, koja se uglavnom oslanjala na sigurniji i manje progresivan posjed, sporiji tempo i pravilnije izmjene napada. S obzirom na to da su u srcu veznog reda bili Modrić i Kovačić, takav razvoj utakmice još više iznenađuje.

Tek ćemo vidjeti radi li se o nekom novom licu Hrvatske ili izoliranoj utakmici s obzirom na profil suparnika. A kad smo već kod Kovačića, još je jednom dokazao da je najbolja moguća zamjena za Modrića, koliko je to moguće u ikakvim okvirima. Najbolji hrvatski igrač iz Katara odigrao je doktorsku utakmicu.

Bila bi velika greška vratiti se na staro zbog grešaka

U pripremi ovog ciklusa Dalić je naznačio da će dati šansu i igri s četvoricom u zadnjoj liniji, što sugerira da će tako izaći protiv Poljske. U intervjuu nakon utakmice bio je dosta tajnovit po spomenutom pitanju.

"Vidjet ćemo u sljedećoj utakmici kakav će biti sustav. Važan nam je rezultat. Imamo perspektivu, treba ovim mladim igračima dati šansu", poručio je hrvatski izbornik, pri čemu je skrivao konačan odgovor.

Ako Dalić ima kvalitetniju viziju koju brzo može implementirati, onda ima svaku logiku i pravo vratiti se formaciji s četiri igrača u zadnjoj liniji. No odustati od ove formacije i ideje samo zbog poraza ili nagomilanih grešaka bio bi veliki promašaj. 

Svakoj ideji treba vremena da sraste, posebno u uvjetima u kojima ti fale tri ili četiri prvotimca i kada se od reprezentacije oprostio ključni obrambeni igrač čitave generacije. Poraza će biti, a jedan ne znači da je novo lošije od starog. Na kraju krajeva, Hrvatska je na Europskom prvenstvu igrala loše baš u starom sistemu.

Kao što smo već pisali nakon Eura, Hrvatska ulazi u novu fazu po pitanju kadra i glavna Dalićeva uloga je upravljati procesima u kojima će se djelomična smjena generacija što manje osjetiti. Početak tog procesa, sasvim zadovoljavajući, možda smo vidjeli sinoć u Lisabonu.