JELLE GOES, izbornik Estonije, u dosadašnjim je medijskim istupima zračio entuzijazmom. Još do prije mjesec dana, unatoč mizernom učinku u kvalifikacijama za EP 2008., govorio je o svakodnevnom napretku koji vidi u igrama svoje momčadi. Međutim, kako kvalifikacije odmiču Nizozemac je pod sve većim pritiskom. Nade kako će po prvi puta u povijesti odvesti Estoniju na veliko nogometno natjecanje ravne su osvojenim bodovima u skupini. Momčad je naime, izgubila svih pet utakmica i još uvijek čeka na prvi pogodak...

Izbornik je u otvorenom razgovoru za BBC kazao;

"Zbog toga sam svjestan da moj posao visi o tankoj niti. Teško da mogu pobjeći od pomisli da bi u lipnju mogao ostati bez posla, izgubim li utakmice s Hrvatskom i Engleskom. Najviše me, zapravo, smeta to što možda neću odraditi svoj posao kako sam hitio."

Goes je na klupu estonske izabrane vrste zasjeo 2004., kao privremeno rješenje tamošnjeg nogometnog saveza. Uslijedile su kvalifikacije za SP 2006 u Njemačkoj, u kojima je baltička momčad upisala čak pet pobjeda. Iako se nisu uspjeli plasirati, Goes je uživao goleme simpatije navijača i javnosti. Očekivalo se da će u novom ciklusu nastaviti, čak i poboljšati kvalitetan niz. No, izbornik ističe:

"U kvalifikacijama za SP bili smo u grupi s Luxemburgom, Linhenštajnom i Latvijom, momčadima koje su nam bliske po FIFA-inom renkingu. Mnogo je teže danas kad protiv sebe imamo pravu kvalitetu; Engleze, Hrvate, Ruse i Izraelce. Nije nimalo lako pobijediti bilo koga od njih, čak ni Makedoniju."

Goes ima opravdanja za katastrofalan start kvalifikacija; porazu od Izraela (4:0) u dobroj mjeri je kumovao izostanak standardne obrambene linije, a u dvije utakmice s Rusima, Estonci su se sjajno držali sat vremena. No, Goes za opravdanjima - ne poseže.

"Imali smo prilika, ali ih nismo znali iskoristiti. Nedostaje nam kvalitete i na tome trebamo poraditi."

U posljednje vrijeme, izbornik se nosi i sa paljbom kritika javnosti, medija ali i vodstva estonskog nogometnog saveza.

"Estonija je mala zemlja i teško se nositi s pritiskom. Novinari imaju svoje mišljenje i ništa ih ne može zaustaviti da ga iznesu u javnost. S tim jednostavno treba naučiti živjeti. S igračima je puno lakše komunicirati; odrediš pravila ponašanja koja vrijede za sve i većinom se brineš oko odabira prave taktike. Što opet ne znači da se posao izbornika sastoji od toga da stavi loptu na sredinu terena i kaže: Idemo igrati." - priča Goes, te se nadovezuje:

"U Estoniji ljudi imaju velika očekivanja, a o medijima da ne govorim. Vjerojatno se nitko normalan ne bi okladio na nas, ali dobra stvar u nogometu je što utakmica uvijek počinje s 0:0."

Kao jedan od gorućih problema izbornik ističe vrlo mali fond igrača, od kojih treba sklopiti konkurentnu momčad.

"Naša je liga mala, sadrži svega deset klubova. Realno, samo tri kluba dolaze u obzir za odabir igrača reprezentativnog kalibra. Ovdje se na nogometu ozbiljno radi tek od stjecanja neovisnosti 1992. godine. Ukupno nemamo više od 10 tisuća registriranih igrača, a mnogi dobri nogometaši odlučili su sreću potražiti u Skandinaviji. U većini slučajeva nisu je pronašli, sjedili bi na klupi bez pravog angažmana. Sve se to odrazilo na reprezentaciju."

Goes je karijeru započeo kao amater u nizozemskim klubovima SV Huizen i GVVV Veenendaal, no već sa 18. godina prihvatio se trenerskog posla. Od 1992. - 1996. godine radio je kao kondicijski trener u nizozemskoj vojsci, nakon čega je 2001. preuzeo mladu estonsku reprezentaciju. Kada su ga upitali zahtijeva li i od svojih igrača vojničku disciplinu, Goes se nasmijao...

"Pa ne stojim uz teren poput kakvog narednika, to nije moj pristup. No, daleko o toga da disciplina nije bitna. Bez obzira radiš li uredski posao od 7-15, ili se baviš nogometom. Smatram da su igrači itekako svjesni svojih postupaka te da će sami shvatiti što moraju promijeniti. Disciplina ne polazi samo od trenera. Ona mora sazrijeti zajedno s igračem kako bi i u životu mogao donositi važne odluke."

D.R.
Foto: Index