ZAVRŠENA je još jedna sezona SuperSport HNL-a. U konačnom raspletu posljednjeg dana naslov je osigurala Rijeka, 2:0 pobjedom protiv Slaven Belupa na Rujevici, a pobjedu su upisala i ostala dva kandidata za naslov, Dinamo na Maksimiru protiv Varaždina (1:0), i Hajduk na Šubićevcu protiv Šibenika (1:0).

U konačnici, Rijeka je osvojila naslov zbog boljeg međusobnog omjera s Dinamom, i tako stigla do druge titule prvaka Hrvatske u svojoj povijesti. Rasplet SHNL sezone, igre vodeće trojke, kao i rad njihovih trenera, za Index je komentirala Tihana Nemčić Bojić, hrvatska nogometna trenerica i doktorica nogometa, te je ujedno i profesorica s Kineziološkog fakulteta u Zagrebu.

Završila je SHNL sezona. Konačni rasplet je takav da je Rijeka prvak, Dinamo drugi, a Hajduk treći. Vaši prvi dojmovi?

Što se tiče samog poretka, ne znam je li to nešto što smo u posljednje vrijeme i očekivali, mada su se neki nadali da bi se možda moglo dogoditi nekakvo čudo. Ali mislim da su i Rijeka i Dinamo preozbiljne ekipe da bi si to dopustile. Rijeka je vjerojatno naučila svoju lekciju prošli tjedan, kad nije iskoristila prednost, pa je danas jednostavno na vrijeme osigurala pobjedu i naslov prvaka.

Rekla bih da je Rijeka danas bila rezultatski najuvjerljivija, i da je to preslika cijele sezone. Na kraju se ispostavilo da su u velikim utakmicama i kad je bilo najbitnije, oni bili ti koji su isporučili. Drugi put su prvaci države.

Rijeka je to potvrdila rezultatski, i to protiv Slavena Belupa, koji je ozbiljna ekipa. Vidjeli smo da se posljednjih tjedana puno pričalo o njihovu treneru i kako je posložio momčad. U pravilu su i danas pokazali da su vjerodostojni.

Kroz cijelu sezonu imali su konstantu, tu ravnotežu koju je trener Đalović unio u ekipu. I baš kad je trebalo, to se preslikalo na terenu. Kao da je završilo onako kako je trebalo završiti.

Gledajući cijelu sezonu, dojma smo da je upravo Đalović najzaslužniji za ovakav rasplet. U kolovozu je naslijedio Željka Sopića, nedugo zatim Rijeka je pretrpjela veliki 0:5 poraz od Olimpije u Ljubljani. Što je to crnogorski trener napravio da bi ostvario ovakav preokret i uspjeh?

Naravno da bismo mogli analizirati samu ekipu, i stvarno se vidjelo da su nam se igrački, u usporedbi s ostalim pretendentima za titulu, najviše svidjeli. Igrali su napadački nogomet, okomito, ali uz određenu ravnotežu, stabilnost i sigurnost u fazi obrane, koja im je omogućila da dođu do naslova prvaka. Međutim, trener Đalović ima nekoliko svojih karakteristika koje su očigledne.

Prvo se vidi njegova emotivnost, dominantnost, i on je tu svoju emociju i karakter uspio prenijeti na ekipu. Ali uz to je donio i dozu stabilnosti, fokusiranosti i discipliniranosti u najbitnijim trenucima, odnosno na terenu. On je i napadački orijentiran, ali ima tu crtu pobjedničkog mentaliteta.

Mislim da je psihološki segment bio izuzetno važan. Dao je svojim igračima na važnosti, na sigurnosti, pružio im je povjerenje da se izraze u onome u čemu su najbolji. I tu sada možemo istaknuti Tonija Fruka, koji je ove godine stvarno dosegnuo vrhunac forme.

Svima nam je bio gušt gledati ga. Mislim da im je trener dao povjerenje, a oni su to vratili na najbolji mogući način. On je, koliko znam, krenuo i na edukaciju, polaže za UEFA Pro licencu, i ovo je potvrda da uz svoj karakter i igrački pedigre ima i tu trenersku sistematičnost, koja je jako važna.

Rekli biste da je prepoznao Fruka i izvukao ono najbolje iz njega? On je sa svojim sjajnim proljetnim dijelom sezone povukao Rijeku prema ovom rezultatu.

Nekad ti se sve posloži odmah. Imaš sistematiziranu momčad, svi znaju svoje mjesto, kemija je dobra, dinamika funkcionira, i sve krene. A nekad jednostavno treneru ili ekipi treba taj trenutak. Ili neki igrač koji će iskočiti, proigrati, unijeti energiju, dati gol u ključnom trenutku, da momčad počne vjerovati: 'Aha, stvarno, pa mi to možemo.

Objektivno gledajući po imenima, procjena većine je da Rijeka nema širinu i  kvalitetu kakvu imaju Dinamo i Hajduk. Zato treba istaknuti i neke Đalovićeve prilagodbe. Znao je staviti Fruka kao napadača, Menalo je nekad morao igrati beka, Janković je igrao na krilu.

Ono što Đalović jako dobro radi jest to što je uvjerio svoje igrače, odnosno vjerojatno ih naučio principima po kojima mogu odgovoriti na sve što od njih traži. Time je postigao ono što je možda i najteži trenerski posao - uvjeriti igrače da su najbolji, bez obzira na to gdje i na kojoj poziciji igrali.

Unutar svog osnovnog sustava igre on kombinira, mijenja, prilagođava. Uvjerava i trenira svoje igrače na takav način da se oni dobro osjećaju gdje god ih postavio. To proizlazi iz psihološkog pristupa i dobrog odabira trenažnih sadržaja, odnosno kvalitetne manipulacije tim sadržajima koje prenosi na momčad.

Mislim da su svi igrači Rijeke ove godine jako profitirali u smislu učenja novih stvari, taktičkih zamisli, ideja, varijanti i podvarijanti. Potpuno su zaslužili uspjeh kao momčad. Uvijek se raspravlja o tome kakav je trener i kakvu ekipu ima. Naravno da je za uspjeh važna kvaliteta ekipe, ali ekipa je odraz trenera, zato je trenerski posao težak i zato trener ne može biti bilo tko.

Trener ih uči, bira tko ide na teren, gdje ide, što ih je učio kroz tjedan, koje im je upute dao, je li ih dobro pripremio i ako jest, je li donio dobru odluku. A kad ih pošalje na teren, oni izvode ono što im je dao.

Što se tiče Dinama, specifična je situacija. Trener Sandro Perković je zapravo naslijedio niz trenera tijekom sezone. Možda mu je prednost bila to što je sa strane mogao pratiti što se događa, promatrati objektivnije, komunicirati s igračima, prikupljati iskustva, što je bilo dobro, što igračima treba, što ne treba - i onda to najbolje iskoristiti i završiti sezonu na dobar način, unatoč svemu što se događalo.

Što se tiče Gattusa, on je kao igrač imao Ancelottija za trenera, dakle nije da nije imao od koga učiti trenersku struku. Ali kod njega se možda više ogleda igrački karakter. Njegova je ekipa bila ogledalo te čvrste, grube igre, tvrde, koja je funkcionirala efikasno prema naprijed, najčešće preko centralnog napadača, koji je ove godine bio najkvalitetniji u toj ulozi. Rekla bih da je Đalović trenerski odradio svoj posao najbolje.

Dotakli ste se Dinama. Koji je njegov glavni problem ove sezone. Zašto četiri Dinamova trenera nisu uspjela razviti prepoznatljivi stil igre, kao npr. trener Istre Gonzalo Garcia, ili spomenuti Đalović?

Teško je to pitanje. Svi bismo sada mogli izvana komentirati nekakve stvari, ali teško je znati što se zapravo događalo unutar same strukture. Vidjeli smo da se struktura odozgo promijenila, i sigurno da su te turbulencije, možda i izostanak podrške, utjecale. Možda trener, ne govorim poimence ni za jednog, sam nije imao ideju, ili nije srastao s Dinamom, odnosno nije prepoznao u tom trenutku najbolji način na koji tu ekipu može iskoristiti.

Dinamo je specifična sredina. Riječ je o takvoj razini kvalitete da je potrebno i poznavati kulturološke okolnosti, i dinamiku ekipe, i imati podršku okoline, i znati što je toj momčadi potrebno.

Možda je bila i neka jezična barijera, ne znam. Ne bih htjela ulaziti toliko duboko, ali kad ekipa izađe na teren, a mi ne vidimo ideju, onda se postavlja pitanje: što su trenirali s trenerom kroz tjedan? Ja sam uvijek za to da trener nosi najveću odgovornost i da mora imati dovoljno vremena unutar trenažnog procesa. To mu je, na kraju krajeva, i posao, i zadatak, i odgovornost.

On odlučuje što će raditi i mora uspjeti prenijeti ono što želi na ekipu. Mislim da su svi treneri imali, na neki način, dovoljno vremena i pokušaja da se barem nešto vidi. Očito niti jedan trener nije pogodio.

Spomenuli ste da trener ima najveću odgovornost. Je li pogrešno postaviti i pitanje: postoji li možda problem u samim igračima? Možda oni zapravo nisu toliko dobri koliko ih mi percipiramo?

Naravno da razumijemo da i igrači imaju svoju odgovornost. U onom trenutku kad krene utakmica, kad su u igri. Tada imaju obvezu poštivati principe koji su dogovoreni, biti fokusirani, disciplinirani, maksimalno pripremljeni, ispunjavati zadatke u suradnji s drugima, posebno u obrambenim odgovornostima. Apsolutno. Kad utakmica počne, trener više ne može previše toga napraviti.

Tada je sve na igračima. Ali i dalje smatram da je trener taj koji igrače dovodi u određeno stanje. On ih priprema i time im daje veću ili manju šansu da budu pravi kad utakmica počne. Trener mora imati alate i njegova je odgovornost da ih pripremi za to.

Naravno da nećemo od svih ekipa očekivati isto. S razlogom su neke ekipe sedme, osme ili devete, a neke prve, druge ili treće. To je, naravno, i stvar kvalitete, koja onda omogućuje postizanje boljeg ili lošijeg rezultata. Ali trener sigurno ne može imati izgovor da su za nešto krivi isključivo njegovi igrači.

Možda si, dakle, odabrao igrače koji nisu bili spremni nositi teret određenog zadatka. Ili si morao znati sakriti ono što trebaš sakriti, uzeti ono što je jako i prepoznati tko će ti u kojem trenutku biti najbolja varijanta.

Hajduk je na kraju sezonu završio na trećem mjestu. Osam kola prije kraja momčad Gennara Gattusa bila je pri vrhu s Rijekom, ali s čak osam bodova prednosti nad Dinamom. Sljedećih šest kola ostao je bez pobjede, da bi sezonu završio s dvije pobjede protiv Rijeke i Šibenika. Kako opisati taj pad?

U nekim utakmicama faktor su naravno bili i crveni kartoni. Ipak, ono što je bitno jest imati određenu kvalitetu koja će pomoći, ali i izdržljivost svih koji sudjeluju. Izdržljivost i sposobnost da se drži određena razina igre. I Rijeka je prošli tjedan malo popustila pod pritiskom prvog mjesta, spustila se, ali su ipak u najvažnijem trenutku zadržali dovoljno bodova da si mogu osigurati naslov.

Sezona je dugačka, potrebna je izdržljivost, i to je također neka vrsta discipline, bilo trenerske, bilo iskustva koje ima sama ekipa. Što se tiče Hajduka u posljednjim utakmicama, vjerojatno je došlo do pada - svega zajedno. Jednostavno, forma je, umjesto da ostane barem na nekoj razini, pala toliko da su izgubili svu prednost koju su imali.

Što je točno bilo pogrešno? Opet, to je kompleksna stvar. Trener sa svojim stručnim stožerom mora osigurati dovoljnu količinu energije, pokušaja i iskustva da možeš, kad je najteže, a to je u posljednjim kolima, ostati priseban i ne izgubiti glavu do te mjere da izgubiš takvu prednost. Rekla bih da su izgubili koncentraciju i da im je ponestalo one snage i energije koja na kraju dijeli onoga tko će osvojiti naslov prvaka od onoga tko će na kraju ostati bez njega.

Što onda reći o Gattusu i načinu na koji je odradio sezonu?

Spomenuli smo taj gard i čvrstinu, i svi se sjećamo kakav je Gattuso bio kao igrač. Ali to ne znači nužno da je to uvijek ono što je najbolje, pogotovo u trenucima kada je najteže. Nije uvijek najvažnije biti snažan, agresivan, borben, čvrst. Nekad je potrebno baš suprotno, nekad je potrebna smirenost.

Nekad je važno da nisi prenapet. Nekad trebaš znati i opustiti se, pokazati emociju drugačije vrste, na drugačiji način. Njegova čvrstina, agresivnost i borbenost ne moraju nužno biti vrline koje su presudne u ovakvim trenucima.

Snaga se ne sastoji samo u toj fizičkoj dimenziji. Mi često snagu gledamo kao pojam isključivo vezan uz čvrstoću, ali ona može postojati i u puno drugih stvari. U taktičkom manevru, u promjeni pozicije, u obrambenoj disciplini, u odgovornosti, u zadržavanju bloka, u razbijanju igre u ključnom trenutku.

Ponekad je dovoljno da igraču kažeš: 'Tvoj jedini zadatak danas je da to prekineš, i to će nam donijeti naslov.' Kad svaki igrač prihvati svoj zadatak na takav način, kad zna ostati miran u važnim trenucima, nanjuši kad će netko pogriješiti, kad zna biti vertikalan, postići pogodak, odraditi ono što treba. Mislim da upravo tu dobiješ ono što čini razliku.

Možemo li reći da je lutao, uzevši u obzir neke odluke oko početnih 11?

Moglo bi se o tome razgovarati. Svi smo vidjeli neke očite stvari, lutanja i isprobavanja, stvari koje možda nisu logične. On je očito imao nekakvu drugačiju viziju, ali zaista je jako bitno da on čuje informaciju od okoline ili od igrača.

Da provjerava jesu li zadovoljni time, da vidi možda iz objektivnih analiza funkcionira li to ili ne. Možda je baš tu bio problem, što nije imao ili nije tražio tu povratnu informaciju. Ili ga nije bilo briga, možda je htio nametnuti svoje, smatrajući da je to najbolje. Kad smo previše samopouzdani i sigurni, onda vrlo često prestanemo biti oprezni. Stvari nam počnu ispod radara prolaziti. Možda se upravo to dogodilo.