DINAMO je na Poljudu došao do prve pobjede sezone protiv Hajduka. Aktualni prvak bio je bolji s 3:1 čime je izbio na vrh tablice koji će držati barem dok Rijeka ne odigra utakmicu s Goricom. Bila je ovo po svemu najvažnija i najveća pobjeda Dinama u čitavoj sezoni, pa i u posljednjih nekoliko sezona.

U prvom poluvremenu upali smo u vremeplov u kojem nije bilo ni ritma ni igre ni nogometa. Djelovalo je kao da su obje ekipe suglasne s tim da podijele bodove i da rješenje prvenstva čekaju u nekim drugim utakmicama. Onda je trener Dinama Sandro Perković primijenio formulu Sergeja Jakirovića, preokrenuo utakmicu i došao korak bliže nemogućem.

Poluvrijeme iz noćne more

Sukladno ulozi i činjenici da se trojka na vrhu ove sezone natječe u tome tko će biti lošiji, nije se očekivalo previše od derbija na Poljudu. Ali ono što smo vidjeli u prvom dijelu bilo je lošije i od najcrnjih prognoza.

Nula udaraca u okvir gola svjedoči koliko su ekipe bile napadački nemoćne, ali puno gori od toga bio je tempo. Nekad se u derbijima znalo napraviti 20 prekršaja u poluvremenu, što bi u potpunosti ubilo utakmicu.

Sada je prekršaja bilo puno manje, tek osam, ali je tempo bio kao da ih je triput više. Naglašavanje svakog kontakta, ležanje na terenu poslije svakog duela i traženje kartona u svakoj zamislivoj situaciji bili su jedini motiv utakmice.

Dokazano je da u derbiju Hajduku puno više odgovara sporiji tempo i utakmice s malim brojem šansi. Sve je mirisalo na to da će i ovaj derbi otići u tom smjeru, a onda je Perković povukao potez koji je Jakiroviću donio titulu.

Ključni potez Dinamova trenera

Perković je usamljenom Kulenoviću odlučio pridodati Brunu Petkovića i prijeći na 3-5-2. Time je riskirao na bokovima, ali je točno procijenio da će Hajdukova organizacija napada jako patiti kada bude morala igrati protiv dva napadača i da će Bijeli teško iskoristiti igrača više uz liniju.

Dinamo se u toj formaciji oslobodio. Imao je konkretnu metu za duge lopte, a uz napadača koji može igrati leđima i držati loptu, podigli su se i igrači iz druge linije, posebno Baturina i Sučić, čija je nadmoć u trci konačno došla do izražaja, a vezni red je skupio većinu drugih lopti.

Plavi nisu odigrali briljantno, poveli su poklonjenim golom Lučića, ali su izgledali puno fluidnije, nogometno i geometrijski logičnije te su uspjeli konačno doći naprijed s više igrača. Treneru Perkoviću treba dati veliku pohvalu.

Odlučiti se za promjenu formacije i uvođenje nespremnog, ali klasnog napadača nije jednostavno nikad, a posebno u derbiju s nikad višim ulogom, u kojem poraz znači i definitivno ispadanje iz utrke za naslov.

Derbi je u drugom dijelu djelovao kao utakmica u kojoj se vidi poneka ideja i koja se neće svesti na to tko će prije iznuditi crveni karton ili penal za pobjedu. Ili će utakmicu, a to se skoro obistinilo, opet riješiti maestralni Livaja.

Jedino pitanje je zašto Dinamo to češće ne igra. Kulenović se jako muči kao solo napadač, duel leđima mu nije forte, a uz Petkovića je puno bolji u napadanju prostora i pritisku na suparničke stopere.

Dinamo je potpuno živ

Prije mjesec dana Dinamo je izgubio od Istre 3:0, pa su mu Rijeka i Hajduk bježali osam bodova. U promilima se tada mjerio broj onih koji vjeruju u preokret sezone i osvajanje titule, koje je bilo ravno čudu.

Hajduk je, kao i prošle sezone, doživio krah u ključnom dijelu prvenstva, Rijeka se također nekoliko puta poskliznula, a Dinamo je u tjedan dana pobijedio i Rijeku i Hajduk nakon što prethodnih osam mjeseci nije pobijedio ni u jednom međusobnom okršaju s konkurencijom.

Sad je potpuno živ i računica do kraja mu je jasna. S tri pobjede zadržao bi prednost nad Hajdukom, uz što mora dočekati barem jedan Rijekin kikst. Od situacije koja je donedavno bila potpuno nezamisliva, Plavi su korak do sna.

Iz sportske, navijačke, financijske i svake druge perspektive to bi bila jedna od najvažnijih titula u povijesti kluba. Igrači su u ključnom trenutku pokazali da u njima ima krvi, a trener da u njemu ima hrabrosti.

Cijeli slučaj podsjetio nas je da titulu ne mora nužno osvojiti dobra ekipa. Nekad je dovoljno biti najmanje loš. Na koncu, i 45 minuta s poluoporavljenim Petkovićem pokazalo je kako je moglo izgledati ovo prvenstvo da nije bilo toliko ozljeda.