HAJDUK i Dinamo pred punim Poljudom remizirali su rezultatom 0:0. Najveći hrvatski derbi tjednima se nestrpljivo iščekivao zbog rezultatskog značaja koji izravno utječe na vrh tablice HNL-a, gdje četiri ekipe pretendiraju za naslov prvaka, ali nakon ovakve utakmice nitko ne može biti zadovoljan rezultatskim ishodom, a ni onime što je viđeno na terenu.

Utakmica je jako podsjetila na derbije prije 15 godina u kojima je uglavnom prevladavala potpuna divljina, odnosno nemogućnost obiju ekipa da rade na terenu ono što žele i kontroliraju utakmicu pa se i ono malo situacija pred golovima Kalinića i Livakovića uglavnom dogodilo na silu, nakon neke neizrađene individualne akcije ili odbijanca.

S obzirom na ostale ovosezonske derbije, poput spektakularne utakmice Rijeke i Osijeka u polufinalu Kupa, može se reći da su ovako dosadne utakmice postale rjeđe nego prije. Međutim, ako se vratimo na probleme koji su se u posljednjih nekoliko tjedana manifestirali u igri Dinama i Hajduka, možda utakmica bez puno prilika i golova nije iznenađenje.

Dinamov 3-4-2-1 ponovo sterilan

Prelazak Dinama na 3-4-2-1 ili 3-5-2 po dolasku trenera Kopića do sada je nailazio na velike amplitude. U vrlo teške dvije utakmice protiv Seville odlično je funkcionirao i Dinamo je odigrao vjerojatno svojih najboljih 180 minuta proljetnog dijela sezone, dok u HNL-u tri stopera u posljednjoj liniji već nekoliko utakmica zaredom daju više pitanja nego odgovora.

Primarni je cilj formacije s tri stopera u posljednjoj liniji, barem što se napada tiče, dati dodatnog čovjeka u prvoj fazi izgradnje napada kako bi ekipa lakše kontrolirala posjed lopte. Da bi to dobio, Kopić je odlučio žrtvovati jednog veznjaka te stoperima Šutalu i Theophileu (danas Lauritsenu) pridružiti Franjića na poziciji lijevog stopera.

Protiv ekipa s dna tablice, koje ne igraju visoki presing, Dinamov problem s tri stopera bi bio tek nedostatak progresivnosti. Uglavnom bi se dodavali između sebe dok se ne bi još i veznjak Mišić spustio, uzeo loptu i gurnuo ju naprijed, gdje bi u nedostatku podrške Oršić ili Petković većinom gubili duele, odnosno posjed lopte.

Protiv Hajduka je taj problem bio još očitiji. Za razliku od slabijih ekipa, Hajduk je igrao visoki presing, a kako Dinamovi stoperi nisu bili dovoljno dobri na lopti, presing je vrlo dobro funkcionirao i time ih prisiljavao na lansiranje dugih lopti napamet.

Čak i kad bi iskontrolirali posjed, a Hajduk odustao od agresivnog presinga, pomicanje lopte prema Hajdukovom golu bilo bi težak zadatak jer je Dinamo ponovo imao manjak igrača u veznoj liniji.

Hajduk nije ništa iskoristio

Dambrauskas se odlučio za 4-2-3-1 formaciju, čime je odstupio od vlastitog 3-5-2 sustava iz prethodnih nekoliko utakmica i to se većinu utakmice činilo kao dobra adaptacija. U sredini terena konstantno je imao igrača više, pa iako su Krovinović, Grgić (Vuković) i Fossati odigrali prilično lošu utakmicu, takav raspored bio je dovoljan da zaustavi protok lopte Dinama prema Lovri Kaliniću.

Dinamo je, kao i u prethodnim utakmicama, nedostatak veznog igrača kompenzirao spuštanjem jednog od napadača prema veznoj liniji, pa bi se, kada bi Petković, Tolić ili Emreli uspjeli osvojiti duel ili izvesti uspješan dribling, nešto pozitivno dogodilo i Dinamo bi se primaknuo bliže golu, ali takve situacije su bile rijetkost. Opet se pokazalo da je izostanak Ivanušeca ogroman udarac za Dinamo.

S druge strane, Hajduk ništa od ponuđenog nije mogao konkretizirati u napadu. Livaja je bio potpuno zatvoren trojicom stopera te je često izostajala podrška ostalih napadača kada bi uspio primiti loptu u međuprostoru.

Biuk i Sahiti stajali su preširoko, a vidno nespremni Krovinović kao desetka bio bi preduboko. Hajduk može biti zadovoljan obrambenom fazom, no ponovno se pokazalo da, kada se pravilno zatvori Livaja, u napadu ostaje bez pravih rješenja.

Derbi za zaborav

Svi nabrojeni problemi pretvorili su derbi u utakmicu velikog uloga u kojoj se ne isplati riskirati puno. Ni Dambrauskas ni Kopić nisu se tijekom utakmice usudili promijeniti temelje vlastitih sustava te probati riješiti probleme u igri jer se u ovakvoj utakmici takav rizik zna obiti u glavu.

Potencijalno spektakularna utakmica pred 35 tisuća ljudi odigrana je za zaborav, kako po onome što smo imali priliku vidjeti na terenu tako i u borbi za naslov prvaka Hrvatske jer su Dinamo i Hajduk ostali na istoj bodovnoj udaljenosti. Nezadovoljni iz ove utakmice odlaze zapravo svi, osim Rijeke i Osijeka.