Dan kada je Jugoslavija, predvođena Hrvatima, jedini put postala prvak svijeta u nogometu

Saša Čobanov

12:10, 25. listopada 2016.

Dan kada je Jugoslavija, predvođena Hrvatima, jedini put postala prvak svijeta u nogometu

Foto: Screenshot YouTube

Tekst se nastavlja ispod oglasa

NA DANAŠNJI DAN prije 29 godina mlada reprezentacija Jugoslavije u finalu Svjetskog prvenstva pobijedila je Zapadnu Njemačku 5:4 nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca i postala prvak svijeta u nogometu. Momčad koju je u Čile poveo izbornik Mirko Jozić, a na terenu predvodio Zvone Boban, pokazala je uvjerljivo najbolji nogomet na turniru i na kraju je u zemlju, dobrano načetu međunacionalnim sukobima, donijela naslov svjetskih prvaka.

Te 1987., kad je postalo izgledno kakav se krvavi pir sprema u političkim laboratorijima velikosrpskih alkemičara, jugoslavenski je sport proživljavao svoju renesansu. Kao po tekućoj traci, stvarale su se generacije klinaca predodređene za najveće stvari. Dok su luđaci u Akademijama, kongresnim salama i skupštinama pisali svoje morbidne Memorandume i tako ozakonjivali smrt, jugoslavenski mladi sportaši, njima u inat, silnim su zlatnim medaljama dokazivali kako im se ''jebe i za zastave i za granice te da jedino žele biti najbolji na svijetu''.

Košarkaši, predvođeni Kukočem, Rađom i Divcem, na Svjetskom prvenstvu u Bormiju prošetali su se turnirom, dva su puta pobijedili Amerikance na putu do zlata i baš su tada najavili rađanje najmoćnije neameričke košarkaške sile svih vremena.

Na juniorskom SP u rukometu odigranom u Rijeci 1987. stvorena je jezgra generacije koja će u devedesetima ispisivati najljepše rukometne priče. Vladimir Jelčić, Alvaro Načinović, Iztok Puc i ostali dominantno su osvojili to SP, a svoje uspjehe su prebacili i na klupsku razinu kad im se pridružio i nešto mlađi Patrik Ćavar, najbolje lijevo krilo koje smo ikada imali. Prvaci svijeta te su godine bili i mladi vaterpolisti.

Dok su se Miloševićeve horde pripremale za ono što će se dogoditi četiri godine kasnije, te 1987. jugoslavenski su juniori bili svjetski prvaci u svemu

Tad je Jugoslavija valjda bila prvak svijeta u svemu. Iz današnje perspektive to izgleda kao san, kao uljepšana laž koja se priča mlađima da bi klinci povjerovali da je nekad zaista bilo bolje, no tada je to zaista bilo tako. I nitko se nije previše oko toga uzbuđivao. Bilo je to nešto sasvim normalno. Bili smo naviknuti na velike stvari, posebice u kolektivnim sportovima. Danas, kad nakon skoro 30 godina bacimo pogled unatrag, vidjet ćemo da to ljeto nije po ničemu bilo normalno jer su se te 1987. pred našima očima stvarali sportaši, koji će u bliskoj budućnosti obilježiti europski i svjetski sport.

Kruna svega dogodila se na Svjetskom omladinskom nogometnom prvenstvu u Čileu. Jugoslavija je na Svjetskom prvenstvu do 20 godina redom rušila Čile (4:2), Australiju (4:0), Togo (4:1).

Kruna u Čileu

Kad je u četvrtfinalu pao i moćni Brazil (2:1), a gol odluke iz savršeno izvedenog slobodnjaka zabio Robert Prosinečki, bilo je jasno da Jozićeva momčad ima znanje i moć čak i za zlato. U polufinalu Jugoslavija je pobijedila Istočnu Njemačku 2:1, a u finalu, nakon 1:1 u regularnom tijeku protiv Zapadne Njemačke, ''Plavi'' su do zlata došli nakon boljeg izvođenja udaraca s bijele točke. Gol za titulu prvaka svijeta zabio je Zvone Boban.

Najboljim igračem prvenstva proglašen je Robert Prosinečki, a Davor Šuker bio je drugi strijelac prvenstva sa 6 golova.

"Čileanci" su bili: Dragoje Leković, Tomo Piplica - Dubravko Pavličić, Slavoljub Janković, Milan Pavlović, Igor Štimac, Robert Jarni, Branko Brnović, Gordan Petrić - Zvonimir Boban, Robert Prosinečki, Ranko Zirojević - Predrag Mijatović, Dejan Antonić, Davor Šuker, Zoran Mijucić

''Prekretnica je bio Brazil u četvrtfinalu. Nismo vjerovali da ih možemo dobiti. Prije utakmice smo spakirali stvari za povratak, a kad su poveli, mislili smo da je gotovo. Za senzaciju smo zabili Prosinečki i ja. Bio mi je to prvi gol glavom u karijeri'', pričao je godinama kasnije Peđa Mijatović koji je dodao da ipak za nečim žali:

''Šteta što ova generacija nije skupa igrala na nekom velikom natjecanju. Uvjeren sam da bismo bili prvaci svijeta.''

Što se dogodilo kasnije?

Reprezentacija Jugoslavije, uglavnom satkana od ''Čileanaca'', zauzela je prvo mjesto u kvalifikacijskoj skupini za Euro u Švedskoj 1992. u kojoj su još igrali Danska, Sjeverna Irska, Austrija i Farski Otoci i trebala je otići na prvenstvo Starog kontinenta kao jedan od favorita. Kažemo, trebala je, jer samo 11 dana prije svečanog otvaranja Eura, UN je kaznio Jugoslaviju zbog krvavih ratova koje je beogradska vrhuška pokrenula najprije u Hrvatskoj, a onda i u BiH.

Međunarodna se zajednica pravila blesava na ono što se dogodilo u Vukovaru, Šibeniku, Dubrovniku, Prijedoru, Zvorniku i Višegradu, no kap koja je prelila čašu njihova bezgraničnog toleriranja luđaka s Pala i Beograda bilo je Sarajevo

Dok se Jugoslavija kupala u moru krvi, svjetski političari, u velikoj mjeri krivci što su slijepi pokraj zdravih očiju pustili da se dogode Vukovar, Pakrac, Šibenik, Dubrovnik te poslije Zvornik, Bijeljina, Višegrad, Prijedor i Sarajevo, na koncu su pro forme, pod pritiskom javnosti cijelog svijeta udarili sankcijama po Beogradu, što je za posljedicu imalo i to da se Jugoslavija izbaci sa Eura.

Premda će mnogi reći kako je ta odluka bila sramotna, kako sportaši nisu krivi za ono što rade političari, Jugoslavija koja je završila taj kvalifikacijski ciklus kao prva u grupi nije imala nikakve veze s onom reprezentacijom koja je započela kvalifikacije za Švedsku. Čak i da nije bilo sankcija, u Skandinaviju ne bi otputovala momčad koja je na zelenom travnjaku izborila taj plasman.

Kao primjer, dok je momčad bila kompletna, odnosno, dok su za dres sa šest baklji na grbu igrali najbolji igrači iz svih šest republika (u prvih šest utakmica) samo je jedan od dvadeset postignutih golova postigao neki od igrača s prostora Srbije i Crne Gore (Binić Sjevernoj Irskoj), koji su se jedini na koncu spremali za put u Švedsku (uz Slovence Milaniča i Novaka te BiH igrača Marija Stanića), dok su igrači iz Makedonije zabili čak 11 (Pančev je s deset golova bio prvi topnik kvalifikacija, Najdoski je zabio jedan), Hrvati su postigli šest (Prosinečki dva, Boban, Šuker, Vulić i Jarni po jedan), a igrači iz BiH i Slovenci svaki po jedan (Baždarević i Katanec).

Da je i otišla u Švedsku to ionako ne bi bila reprezentacije Jugoslavije

Ono što je ostalo od Jugoslavije, dakle momčad bez Hrvata i većine Slovenaca, odigrala je posljednje dvije utakmice protiv Austrije i Farskih Otoka, a odmah nakon tih utakmica s mjesta izbornika povukao se i Ivica Osim.

Dakle, Jugoslavija je na zelenom terenu izborila plasman na Euro, dok su se Danci, pomireni s činjenicom da su ostali kratkih rukava pomalo razbježali svaki na svoju stranu i praktički bez dana priprema došli su na Euro kad su dobili službeni poziv Uefe zbog sankcija Jugoslaviji.

Dance poziv Uefe šokirao: Izbornik renovirao kuhinju, igrači se kupali i sunčali, a samo je Michael Laudrup odbio doći

Mihael Laudrup, najbolji igrač Danske i najveći nogometaš Skandinavije u povijesti, odbio je putovati u Švedsku, smatrajući kako plasman nije izboren na zelenom terenu i kazao je kako ne želi davati kredibilitet spletkama i manipulacijama političkih elita.

Ipak, ostatak momčadi pristao je otputovati, no bili su bez ikakvih očekivanja. Priča kaže kako je izbornik Richard Moller Nielsen bio sav u poslu oko renoviranja kuhinje kad je stigao poziv iz Uefe, a onda je na sve moguće načine po svjetskim plažama tražio igrače i molio ih da prekinu već započeti godišnji odmor.

Danci su bili smješteni u skupinu s domaćinom Švedskom, Engleskom i Francuskom. Teška skupina u kojoj Danci po svim pravilima logike i zdravog razuma nisu imali što tražiti, međutim, sport kao malo što drugo ispisuje priče veće od života, prave filmske bajke, a ova Danska je zasigurno jedna od najljepših.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.