PAOLO ROSSI rođen je 23. rujna 1956., a preminuo 9. prosinca 2020. Bio je talijanski napadač koji je obilježio osamdesete godine i koji je svojim pogocima i nastupima u reprezentaciji i Juventusu stekao status jednog od ključnih igrača europskog nogometa. Odrastao je u Pratu u Toskani i prve poteze učio je u lokalnim sredinama uz skromne uvjete, što je obilježilo njegovo djetinjstvo i put prema profesionalnom nogometu.

Kao tinejdžer prešao je u juniorski pogon Juventusa, no ranu fazu karijere omeli su teški problemi s koljenima zbog kojih je prošao kroz više operacija i dulje pauze. U seniorskom nogometu prve minute skupljao je u Comu, potom je u Vicenzi dočekao razvoj karijere i prelazak u ulogu centralnog napadača. S Vicenzom je osvojio Serie B i odmah potom postao najbolji strijelac Serie A, čime je potvrdio vrhunsku realizatorsku formu i izborio mjesto u reprezentaciji.

Grupa smrti

U povijest nogometa ušao je 1982., kad je sa šest golova donio Italiji naslov prvaka svijeta. Bio je najbolji strijelac i najbolji igrač Mundijala u Španjolskoj.

Nakon što se Italija na iglene uši provukla u prvom krugu u skupini s Poljskom, Kamerunom i Peruom (bili su drugi ispred Kameruna na račun više postignutih golova), reprezentacija koju je vodio Enzo Bearzot našla se u "skupini smrti" s Zicovim i Socratesovim Brazilom te braniteljem naslova prvaka, Maradoninom i Kempesovom Argentinom.

Golovima Tardellija i Cabrinija Italija je 2:1 pobijedila Argentinu, a protiv Brazila neuvjerljivim Talijanima je trebalo čudo. Mnogi će reći da je ta momčad Brazila bila možda čak i bolja od one Peleove. Falcao, Eder, Zico, Socrates i ostatak ekipe igrali su prekrasan i ubojit nogomet.

"Silenzio stampa"

Bod im je bio dovoljan za polufinale, a Rossi do te utakmice na turniru nije odigrao ništa. Kad je bilo najvažnije, odigrao je utakmicu karijere. Moćni napad Brazila nije mogao toliko zabiti koliko je loša obrana mogla primiti. Italija je pobijedila 3:2 i otišla je u polufinale na megdan jakoj Boniekovoj Poljskoj.

Rossi je krenuo i više ga nije bilo moguće zaustaviti. Dva gola za rutinsku 2:0 pobjedu. U finalu je čekala Zapadna Njemačka, a Rossi je u pobjedi 3:1 zabio jedan gol. Dovoljno za titulu najboljeg igrača i najboljeg strijelca.

Italija se jedva plasirala na SP, a tijekom prvenstva zbog loših igara u skupini Azzuri su bili žestoka meta kritika talijanskih novinara. Uvrijeđeni žestokim kritikama talijanski reprezentativci i stručni stožer prestali su razgovarati s medijima i tako je skovana slavna nogometna sintagma "silenzio stampa".

Zlatna lopta

Posebno je na udaru bio Rossi kojem je nekoliko tjedana prije Mundijala istekla dvogodišnja kazna zbog sudjelovanja u čuvenoj aferi Totonero, skandala vezanog za namještanje utakmica 1980. Rossi nikada nije priznao taj čin, do smrti je tvrdio da je nedužan, no proglašen je krivim i najprije je kažnjen s tri godine suspenzije, ali kazna mu je smanjena na dvije godine, pa je propustio samo Europsko prvenstvo u Italiji 1980. i vratio se na teren neposredno prije Svjetskog prvenstva u Španjolskoj.

Zbog odluke da ga pozove u reprezentaciju, Bearzot je bio na udaru, ali nakon Mundijala čitav se narativ promijenio. Reprezentacija je bila slavljena, a otpisani i stigmatizirani Rossi postao je junak nacije. Za Italiju je igrao do 1986. godine, a karijeru je završio 1987. u Veroni. S Juventusom je osvojio dva talijanska prvenstva, Kup kupova i naposljetku Kup prvaka 1985.

U razdoblju nakon Svjetskog prvenstva dobio je i najviše individualno priznanje u Europi, Zlatnu loptu, čime je zaokružio jednu od najdojmljivijih sezona u povijesti talijanskog nogometa. U klupskoj karijeri, nakon Vicenze, nastupao je za Perugiu, Juventus, Milan i Veronu, potvrđujući status napadača koji je odlučivao velike utakmice i koji je ostavio trag u različitim natjecanjima. Nakon oproštaja od nogometa ostao je prisutan u sportu kroz medije i javne nastupe, a u talijanskoj sportskoj kulturi ostao je simbol svjetskog naslova iz Španjolske.