U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

ZADNJEG dana srpnja 2021. godine nekoliko stotina navijača Boston Celticsa okupilo se ispred kultne dvorane TD Garden u glavnom gradu Massachusettsa, takozvanoj Ateni SAD-a. Došli su se pokloniti čovjeku koji je taman umro, a koji je u nemogućim uvjetima bio ključan čovjek stvaranja prve i dosad nenadmašene dinastije u povijesti američkog sporta.

"Na kraju, nosim nadu da će, kad umrem, za mene biti zapisano: Bill Russell. Bio je čovjek", napisao je Bill Russell 1966., 55 godina prije smrti. Navijači Kelta tog ljetnog dana nisu došli samo odati počast čovjeku koji je redefinirao sport i ligu u kojoj se natjecao, nego i hrabrom pioniru koji je mijenjao američko društvo.

Sačmarica na glavu

Rođen kao William Felton Russell 1934. u West Monroeu u saveznoj državi Louisiani, junak ovog teksta je od malena bio suočen sa surovom stvarnošću segregacije te filozofijom i zakonima Jima Crowa koji su i 70 godina nakon ukidanja ropstva držali crnce građanima drugog reda.

Russell je tijekom karijere nekoliko puta govorio o tim iskustvima. Poput onoga kada su mu majku policajci na ulici natjerali da se vrati kući i presvuče jer je nosila "bijelačku haljinu". Ili, kada je lokalni vlasnik trgovine prislonio sačmaricu na glavu njegovom ocu koji se pobunio jer nije bio uslužen.

"Moj otac je bio moj uzor. Rekao mi je da moram u svom srcu i umu povući granicu i nikad ne smijem dozvoliti da ju drugi čovjek pređe", pričao je kasnije Russell koji je tvrdio da je imao jako velike sreće i da je zahvaljujući svojim roditeljima doživio "možda desetinu" neugodnosti i tuge koju su proživljavali drugi crnci na Jugu.

Bijeg od rasističkog Juga donio je novu tragediju

Tijekom Drugog svjetskog rata pokrenut je Drugi veliki val migracije crnaca prema sjeveru. Obitelj Russell odlučila je otići u Detroit kada je Charlie ostao bez zaslužene povišice jer mu je šef u tvornici papira rekao "da bi onda imao plaću kao bijeli momci, a to se ne može dogoditi". Zime u Detroitu bile su pregrube pa se obitelj nakon samo par mjeseci zaputila u Kaliforniju.

Tamo se nastanila u Oaklandu. "Bio je to sasvim novi svijet. Mogao sam ući u isti WC kao i bijelci, imali smo zajedničke gostionice, sve mi je to bio kulturološki šok", pričao je Russell. Njegov otac najprije je radio kao vozač kamiona, a onda je obitelj zatekla velika tragedija.

Russellu je bilo 12 godina kada je njegova majka Katie završila u bolnici sa simptomima nalik gripi. Ostala je tamo nekoliko dana, a prilikom svakog posjeta bila je sjajno raspoložena i šalila se s obitelji kako "tu jede bolje nego kod kuće". Preminula je nakon samo par dana, a da se ni danas ne zna od čega točno. Mladi Bill i njegova dva brata bila su emocionalno slomljena, a otac je prihvatio posao u čeličani kako bi bio blizu svojim sinovima.

Visok, dugačak i grozno netalentiran dječak mogao je do koledža biti samo maskota

Da vas je put kojim slučajem naveo u dvoranu McClymonds High srednje škole u Oaklandu početkom pedesetih, Billa Russella ne biste vidjeli na terenu. Barem ne kao igrača.

Jedan od najboljih košarkaša u povijesti bio je ujedno i jedan od najgorih sportaša sve do zadnje godine srednje škole. Htio je igrati i košarku i američki nogomet, ali je bio toliko visok i nekoordiniran da je to bilo teško za gledati. Tako je svoje prve dvije godine srednje škole s natjecateljskim sportom imao doticaj samo kao maskota na utakmicama. 

Russell je košarkašku loptu i igralište prvi put u životu vidio kad se doselio u Kaliforniju, koja je već tada bila krcata igralištima s crnom djecom koja su kroz jasna i čista pravila sporta pokušavala doći do pravde i priznanja kakvo nisu dobivala u stvarnom svijetu.

Russell je kasnio godinama u tehničkom, taktičkom i fizičkom smislu, ali je neprestano u vlastitoj sobi imitirao pokrete i zamišljao situacije na terenu kako bi na njih reagirao. Prije nego što je postao pionir bilo čega drugog, Russell je postao pionir korištenja vizualizacije u sportu.

Stvari su se počele mijenjati krajem njegovog srednjoškolskog obrazovanja, a nekoliko mjeseci prije završetka prijavio se na jedan košarkaški kamp koji su obilazili skauti svih većih sveučilišta u državi.

"You can't teach seven feet" je maksima koja u košarci vrijedi odvajkada, a tako je bilo i ovdje. Čovjek visok preko dva metra može biti koristan čak i ako ne zna ništa s loptom. Sveučilište u San Franciscu bilo je jedino koje je ponudilo Russellu školarinu, a on je oduševljeno pristao i preselio se kakvih dvadeset kilometara zapadnije. 

Skočio je dovoljno za olimpijsko zlato, ali je košarku volio više

Russellov atleticizam je na koledžu procvao i konačno je iskorišten na pravi način. Prije nego je postao vođa košarkaške ekipe, Russell je trčao na 400 metara i skakao u vis. Imao je vrlo neobičnu i krajnje neškolovanu tehniku pri kojoj je skakao trbuhom okrenutim prema podu, ali je ona donosila rezultate.

Rasturao je na lokalnoj i nacionalnoj razini, a treće godine faksa je skočio 2.06 metara. Kasnije iste godine održane su Olimpijske igre u Melbourneu, a zlato je osvojio Charlie Dumas. Skočio je, pogodili ste, 2.06 metara. Godinama kasnije je Russell objasnio zašto se bavio atletikom na koledžu: "Imali su jako lijepe trenirke, a ja samo staru i premalu odjeću. Jednom kad sam ušao u ekipu, nosio sam tu trenirku do kraja koledža."

Puno više nego za atletiku, Russell je bio zainteresiran za košarku. Oduvijek ga je zanimao koncept timskog sporta. Intenzivno je promišljao o tome zašto neke ekipe pobjeđuju u serijama i što je ono što ih čini boljima od pukog zbroja sastavnih dijelova. Desetljećima kasnije će fenomenolozi ustvrditi da se u odabiru kolektivnog sporta ispred puno dostižnijeg uspjeha u individualnom ocrtavala ideja i želja Russella da promijeni društvo.

Russell je posebnu pažnju pridavao obrani. To je vjerojatno i logično jer je, kad je tek stigao na koledž, bio toliko sirov da bi iz polaganja često prebacio tablu. Trener George Powles vidio je u njemu ozbiljan potencijal i, najvažnije, čovjeka koji se bio spreman žrtvovati za ekipu i marljivo je radio na otklanjanju njegovih mana.

U tom periodu razvio je i afinitet za proučavanje povijesti, a posebno je bio oduševljen jednom zgradom na kampusu, knjižnicom. "To nismo imali u Louisiani, nikad ju nisam vidio. Bila je jedna u gradiću do, ali tamo su smijeli samo bijelci", rekao je. Posebno su ga se dojmile priče o ropstvu, abolicionizmu i razvoju borbe za crnačka prava.

Russell je postao jedan od najboljih koledž igrača u Americi, a svoju ekipu je odveo do dvije nacionalne titule NCAA prvaka u nizu. S prosjekom od 20 poena i isto toliko skokova te pet blokada, ipak je otišao na Igre u Australiji. S košarkaškom reprezentacijom osvojio je zlato.

Amerikanci su u prosjeku pobjeđivali utakmice s 55 poena razlike, a u finalu su pali Sovjeti koji su zabili 34 poena manje od njih. Russell je bio najbolji strijelac turnira. Iako je dobio lukrativnu ponudu Harlem Globetrottersa da im se pridruži, otac Charlie je to s gnjušanjem odbio. "Moj sin nije klaun", poručio je prije nego se Bill prijavio za NBA draft.

Klizački spektakl i trener koji nije vidio boje utabali su put čudu

Bilo je jasno da je Russell jedan od najboljih igrača na draftu, ali je bilo upitno kada će ga netko zapravo izabrati. NBA je u to vrijeme bila liga bijelih igrača i bijele publike u kojoj je vrijedilo nepisano pravilo - smiješ imati maksimalno dva crna igrača u ekipi. Jednog kojeg stvarno hoćeš, a drugog da na gostujućim utakmicama ovaj prvi ima cimera.

Trener Celticsa bio je Red Auerbach, sin ruskih Židova koji su se doselili u New York u bijegu od revolucije u svojoj domovini. Bio je jedan od prvih košarkaških funkcionera kojem boja kože nije bila važna. "Bitne su samo pobjede. Jesi li žut, crn, bijel ili crven, za to me boli briga", govorio je trener koji je u Russellu vidio ključnu figuru za razvoj franšize koja nije osvojila prvenstvo u prvih deset godina postojanja lige.

Problem je bio što su Celticsi imali tek sedmi pick. Auerbach je iskoristio svoje pregovaračke sposobnosti. Trejdao je Eda Macauleyja, zvijezdu ekipe, te prava na talentiranog Cliffa Hagana. Tim dogovorima uspio je doći do drugog picka na draftu, što je značilo da mora još samo uvjeriti Rochester Royalse, koji su imali prvi pick, da ne uzmu Russella.

Vlasnik Celticsa bio je Walter Brown, bogati biznismen koji je ujedno bio i vlasnik Ice Capadesa - tada vrlo popularnog i unosnog klizačkog ansambla. Bila je riječ o akrobatskim performansima na ledu koje su punile dvorane diljem Amerike, a raja je neumorno trošila svoj teško zarađeni novac da ih dođe pogledati kada bi se našli u njihovom gradu.

Brown je vlasniku Royalsa ponudio dvotjedni program Ice Capadesa u njihovoj dvorani u Rochesteru. Sve je bilo besplatno pod jednim uvjetom - da Royalsi ne odabiru Russella na draftu. Kraljevi su ispoštovali dogovor, a Russell je kao drugi pick drafta stigao u Boston kao novi centar ekipe.

Ostat će notirano da su Celticsi te godine draftali još i Toma Heinsohna te K.C. Jonesa, Russellova cimera s koledža. Bio je to prvi i jedini put u povijesti da je jedna momčad na istom draftu odabrala tri kasnija člana Košarkaške kuće slavnih, a svoj trojici su Celticsi umirovili dresove.

Nešto sasvim novo

Tijekom velikog dijela pedesetih godina Celticsi su bili tek prosječna franšiza, "momčad koja je još tražila svoj identitet", kako je rekao sportski novinar Gary Pomerantz. Celticsi su prijašnjih godina igrali ofenzivnu i atraktivnu, ali potpuno gubitničku košarku bez ijednog značajnijeg uspjeha. Auerbach je dobro prepoznao da je Russell tip koji će joj dati defenzivnu stabilnost.

Njegov stil igre bio je nešto sasvim novo i drugačije u odnosu na ono što smo ikad vidjeli. Dotad je vladao prastari košarkaški postulat da je dobar defenzivni igrač samo onaj koji je uvijek na nogama i stabilan.

Russell je velik dio obrane igrao u zraku i prvi je u povijesti počeo blokirati protivničke šutove. Od horizontalne, košarku je učinio vertikalnom igrom. "Nije bilo važno hoću li blokirati suparnički šut. Važno je da oni znaju da sam ja to sposoban i da se boje ući pod koš", rekao je.

Russell je već na koledžu s K.C. Jonesom razrađivao elaborirane defenzivne sheme. Dotad je obrana u košarci počivala na načelu reakcije i improvizacije na ono što protivnik radi. Russell i Jones prvi su u praksi implementirali strategiju da protivnika dovedu do toga da šutne točno iz pozicije iz koje oni to žele.

Centar Celticsa pritom je detaljno proučavao način na koji se lopta odbija od table i obruča. Toliko je vježbao defenzivni skok da je znao točno gdje se postaviti s obzirom na vrstu i poziciju suparnikovog šuta, a u glavi je imao točno prognoziranu putanju lopte kako bi osigurao posjed svojoj ekipi. 

"Košarka je igra geometrije i različitih kutova. Suparniku se nekad činilo da ima čisti šut, a mi smo znali da ga je nemoguće pogoditi", govorio je Russell. Za razliku od svih ostalih ekipa koje su košarku igrale kao pet 1 na 1 duela, Celticsi su s Russellom dobili čovjeka koji je dovoljno pokretan, velik i krakat da pomaže suigračima koje suparnik prođe, a da pritom ne ostavi veliku rupu iza svojih leđa.

"Ovo je sport u kojem psihologija igra veliku ulogu", rekao je za Sports Illustrated 1963. godine. "Poanta je u tome da se napadačku momčad natjera da odstupi od svojih uobičajenih navika. Ovo je igra navika, a najbolji je onaj igrač čije su navike najdosljednije. Ono što pokušavam napraviti u obrani jest natjerati napadača da ne radi ono što on želi, nego ono što želim ja."

Osim što je donio veliku defenzivnu stabilnost koja je momčad odmah pretvorila u pobjedničku, Russellova obrana bila je temelj Bostonova napada. U trenutku suparničkog šuta već bi dvojica igrača trčala u kontru, a Russell je nakon osvojenog skoka ispaljivao lopte iza zadnje linije nepripremljenog suparnika. Celtics Transition bio je godinama najjednostavniji i najubojitiji stil igre.

Ekspresni uspjesi

Već u prvoj sezoni Russell je osvojio titulu s Bostonom. Celticse je do njegovog dolaska na leđima nosio Bob Cousy, prvi istinski košarkaški superstar. "Vrlo brzo je to postala njegova ekipa. Ja sam toga bio svjestan čak i kada mu to nisu priznavali jer je crn", rekao je Cousy.

U drugoj sezoni Celticsi su izgubili finale od St. Louis Hawksa nakon što se Russell ozlijedio u trećoj utakmici finala. No, već su u idućoj sezoni vratili titulu i nastavili marš prema tituli najveće dinastije u povijesti košarke.

Od 1959. do 1966. uzeli su sve titule, ukupno devet u Russellovih prvih deset sezona u klubu. Centar Bostona bio je u tom periodu pet puta proglašen najkorisnijim igračem lige. Jednako toliko najcjenjenijih nagrada ima i Michael Jordan, a samo Kareem Abdul-Jabbar ima više - šest.

Sezona 1965./66. bila je posljednja u blistavoj karijeri Reda Auerbacha. Kada je odlazio s klupe, imao je želju još jednom pomaknuti granicu. Nagovarao je svog prijatelja Russella da preuzme od njega trenersku palicu i agitirao je za to kod klupskih vlasnika. 

To se i dogodilo, a glavni protagonist ove priče postao je prvi crni trener u povijesti američkog sporta, kada je riječ o četiri najveće lige (NBA, NFL, MLB i NHL). Russell je osjećao da i dalje može dati puno u igri, pa je iduće tri sezone proveo kao trener-igrač. Umirovio se 1969. godine s ukupno 11 titula prvaka u 13 godina karijere.

Šamaranje Lakersa

Na putu do 11 titula nastao je zametak najvećeg rivalstva američkog sporta, onog između Celticsa i Lakersa. No, to će postati pravo rivalstvo puno kasnije, u eri Magica i Birda. U pedesetima i šezdesetima to je bilo iživljavanje. Sedam puta su se susreli u finalu i svih sedam puta Zeleni su odnijeli pobjedu.

Bilo je na tom putu puno kultnih utakmica u kojima su zasjajili i drugi igrači. "Havlicek steals it, Havlicek stole the ball!", urlao je radio komentator Johnny Most u sedmoj utakmici finala Istoka protiv 76ersa 1965.

Svoje trenutke imali su i Don Nelson i Cousy i Sam Jones, ali je Russell bez sumnje čovjek koji je dao Celticsima pobjednički DNA, mit oko kojeg je klub sagrađen i od kojeg i danas živi. Čak pet od 11 titula uzeli su u sedmoj utakmici finala, a odlučujući detalj bi uvijek nekako prevagnuo na stranu Celticsa s Russellom kao liderom.

"Mislim da smo ukleti u utakmicama s Bostonom. Ne znam kako ovo više objasniti", rekao je legendarni Logo Jerry West nakon četvrtog poraza u finalu od Kelta. No, Russell je tih godina uzgojio puno veće rivalstvo, ono na individualnoj razini koje je i dan-danas za mnoge NBA fanove najznačajnije u povijesti lige.

Najveće individualno rivalstvo u povijesti košarke

Godine 1959. u ligu je stigao Wilt Chamberlain, čovjek još viši i goropadniji od Russella. Zabio je sto poena u jednoj utakmici, srušio sve moguće i nemoguće rekorde, a po svojem priznanju spavao je s nekoliko tisuća žena. Chamberlain i Russell bili su najveća moguća suprotnost, koliko je to moguće za dva slavna crnca koja se bave istim poslom.

Chamberlain je bio čovjek koji je ganjao osobnu statistiku, poene i zahtijevao je da se igra vrti oko njega. Russell je govorio: "Nije me briga hoće li mi Wilt zabiti deset ili 70 poena. Važno je da mi pobijedimo. Sve ostale brojke će se zaboraviti."

Wilt je bio igrač koji je jedne sezone imao prosjek od 50 poena (!), dok je Russellov rekord u jednoj utakmici 37 poena. Ipak, u osam playoff serija u kojima su se sučelili, Russell je izašao kao pobjednik čak sedam puta.

Kada je 1965. Wilt ispregovarao godišnji ugovor od sto tisuća dolara godišnje, najveći u povijesti sporta, Russell je idući dan došao pred Auerbacha. Tražio je novu godišnju plaću, od sto tisuća i jednog dolara. "Red se mora znati i pobjednik mora imati više", govorio je Russell.

Bili su jako drugačiji i izvan terena. Chamberlain kao bivši član Globetrottersa nikad nije krio da igra za lovu i slavu. Predstavljao je naličje crne Amerike koja je bila donekle simpatična bijelcima - ona koja nikad ne progovara o politički važnim temama, koja se strogo drži svoje uloge u šoubiznisu i koja ne talasa društvene silnice. Russell je bio nešto sasvim drugo, a ostavština izvan terena definirala ga je jednako kao i pobjede na njemu.

Košarka nije dovoljna

Russell je priznao da je u nekoliko navrata htio odustati od košarke. Prepričavao je kako je tijekom jednog timeoutа u finalu nakon velike pogreške objašnjavao igračima što trebaju raditi, a onda se počeo nekontrolirano smijati. "Umirao sam od smijeha, a njima ništa nije bilo jasno. Ja, odrastao muškarac, trčim polugol pred 12 tisuća ljudi i objašnjavam gdje trebaju baciti loptu."

"Od 1963. do 1965. sjaj moje košarke izblijedio je. Osjećao sam da je to dječja igra i to sam rekao javno više puta. Kako mogu igrati košarku s istom strašću kao kad sam bio dječak? U svijetu se događaju puno važnije stvari i htio sam pomoći", napisao je u svojim memoarima.

Russell je od samog ulaska u ligu kritizirao politiku nedovođenja talentiranih crnih igrača. Tijekom jedne utakmice predsezone odbio je izaći na teren nakon što su njega i još dvojicu suigrača odbili poslužiti u hotelskom restoranu. Eksplozijom pokreta za crnačka prava Russell je postao njegova sportska maskota poput Muhammada Alija.

Sudjelovao je u Maršu na Washington. Kada ga je Martin Luther King pozvao da održi govor, odbio je. "Oni su na tome radili godinama, a ja sam igrao košarku. Kakav bi bio moj obraz da preuzmem glavnu ulogu i pravim se da sam ja nečim bitno doprinio?" Još dok je bio igrač, organizirao je košarkaške kampove na segregiranom jugu kako bi potaknuo djecu da pozitivno usmjere otrovnu energiju koja je vladala američkim društvom.

Russell je bio i na poznatom skupu crnih sportaša u Clevelandu i stigao je među prvima kao podrška Aliju koji je odbio novačenje za rat s Vijetnamom. "Slažem se da sam arogantan. Ali arogantan sam zato što ima previše ljudi koji su navikli da crnci šute", često je govorio o svojoj hladnoći prema medijima.

Igrao je za Celticse, ali ne za Boston

Borba s rasizmom imala je za njega i potpuno osobnu notu. Dok je igrao za Celticse, živio je u Readingu, gradiću blizu Bostona. Tamo je njegova obitelj često doživljavala neugodnosti. Susjedi bi okretali glavu kad su prolazili ulicom, a oni agresivniji tjerali su ih od sebe i iz grada.

Jednom prigodom su, dok je Russell bio na putu s ekipom, provalili u kuću, porazbijali dnevnu sobu i defecirali u njegov krevet. Russell se nekoliko puta žalio policiji da mu po noći netko dolazi buditi djecu i prevrće kante za smeće, ali je policija za to okrivila rakune. Russell je drugi dan otišao po dozvolu i kupio pištolj pa su rakuni magično nestali.

Problema je imao i s publikom u Boston Gardenu. Takozvane nosebleeds tribine, one najjeftinije koje se nalaze na vrhu dvorane, imale su neformalni nadimak "n word heaven", s obzirom na to da su odande vikali crnim igračima najgore moguće rasističke uvrede.

Takav je bio i dio medija, tvrdi Russell. "Uvijek su meni i Jonesu davali slabije ocjene, a neki su se pravili da ne postojimo. Čuo sam da su nam svašta govorili iza leđa. Boston je tada bio najmanje liberalan grad na cijelom američkom Sjeveru." 

U jednoj od najpoznatijih i najpamtljivijih izjava u karijeri rekao je: "Igrao sam za Celticse. Nisam igrao za Boston." Ubrzo nakon završetka karijere u Celticsima napustio je Boston. Četiri godine trenirao je Seattle Supersonicse, a potom i Kingse prije nego što se ostavio košarke.

S Bostonom je bio u otvorenom ratu i osjećao se izdanim. Nije se pojavio u dvorani 1972. godine kada je njegov dres s brojem šest umirovljen niti kada je primljen u Kuću slavnih tri godine kasnije. "Nisam htio dati legitimitet onima koji me nisu gledali kao čovjeka", rekao je.

Pomirenje sa sobom i Celticsima

Nastavio se djelomično baviti košarkom kao povremeni komentator utakmica, nakon toga glumio je i imao svoj talk show, ali je njegov sjaj jenjavao. Magic i Bird spasili su NBA koji je sedamdesetih godina bio na rubu gašenja, a devedesetih je na scenu stupio Jordan i košarka je postala globalna igra.

Krajem zadnjeg desetljeća milenija NBA je, kako bi promovirao bogatstvo svoje tradicije i jačao svoj brend, naglašavao svoju povijest i najznačajnije igrače koji su mijenjali ligu. Između ostalih i Russella, koji je prihvatio ruku pomirenja. 

Devetog svibnja 1999. ponovno je organizirana svečanost tijekom koje je umirovljen njegov dres. Ovog puta su na pozornici TD Gardena bili i Russell i Bird i Auerbach, ali i Chamberlain koji je postao veliki prijatelj Billu. 

"Hvala vam na svemu. Hvala vam što ste mi dozvolili da dođem u vaš život", započeo je, a netko iz publike je zaurlao: "Volimo te, Bille." Vidno emocionalni Russell odgovorio je: "Volim i ja vas" pa zaplakao.

Russellova borba do kraja života nije prestajala. Još 2017. podržao je NFL igrače koji su klečali za vrijeme američke himne kako bi znali da nisu sami. "Svaki NBA igrač bi do kraja svog života morao Russellu i njegovoj obitelji isplaćivati pet posto. Ništa od ovoga ne bi bilo bez njega", rekao je Shaquille O'Neal.

Točno jedanaest dana nakon smrti NBA je doživotno umirovio njegovu šesticu za čitavu ligu. Jedini igrač koji ju i dalje nosi je Jaylin Williams iz Thundera, s obzirom na to da ju je nosio i prije tog proglasa. Onog trenutka kad se on umirovi ili promijeni broj na dresu, neće ju nositi više nitko u povijesti lige. Šesticu je nosio i LeBron James, ali ju je iz poštovanja sam napustio.

"Uvijek sam govorio da, nakon odlaska iz Celticsa, ne bih mogao ni u raj, jer bi to za mene bio korak unatrag. Ja sam, u potpunosti i zauvijek, Celtic."