MATJAŽ Kek više nije trener Rijeke.

Vijest je uzdrmala domaću nogometnu ligu u kišno subotnje popodne nakon što je Rijeka ispustila prednost u Velikoj Gorici i upisala šestu utakmicu zaredom bez pobjede. Kek je odmah po svršetku utakmice otišao do Armade i oprostio se od navijača. Glasnogovorniku je rekao da ne želi pred kamere. Skoro je plakao. 

Ostavku je podnio na konferenciji za medije poslije utakmice s Goricom i u tom trenutku, nakon svoje ukupno 273. utakmice na klupi Rijeke, označio kraj jedne ere.

Kekov zaokret u retorici

Iako je Kek uvijek bio nepredvidiv i emotivan u prijelomnim trenucima na klupi Rijeke, a prošao ih je mnogo, njegova ostavka nije bila očekivana. Na presici uoči Gorice ni po čemu se nije moglo zaključiti da će Kek ovako reagirati, pa i u slučaju poraza koji se dogodio u subotu. No dalo se naslutiti nešto drugo, nešto što se ove sezone već dulje provlači u Kekovoj retorici, a to je zaokret u odnosu prema igračima. Svima je poznato da je riječ o vrlo rigidnom i čvrstom treneru, čovjeku s karakterom i autoritetu koji se ne ugrožava tek tako. Ipak, Kek je u nekoliko navrata ove sezone propustio ukoriti svoje igrače zbog loših partija.

Doduše, crna serija u kojoj se Rijeka trenutno nalazi nije odraz loših igara koliko mentaliteta, koncentracije i odluka samih igrača koje Kek izabere i pošalje na teren. Prvi put u svojoj riječkoj vladavini kazao je da nema što zamjeriti igračima te da oni pružaju sve od sebe u okviru svojih mogućnosti. Na presici uoči Gorice Domagoj Pavičić otvorio je temu pada samopouzdanja nakon čega ga je vlastiti trener nekoliko trenutaka kasnije poklopio replikom da je nešto takvo neutemeljeno.

Vjerojatno je tad pomislio i na isto razdoblje prošle godine kada su nogometaši Rijeke proživljavali krizu još i većih razmjera nakon upisana četiri uzastopna poraza (Istra 1961, Osijek, Dinamo, Lokomotiva) nakon kojih su izgubili i jadranski derbi od Hajduka. Tu dolazimo i do prvog od nekoliko problema zbog kojih je došlo do današnje ostavke, a on leži u rosteru i dva loše odrađena prijelazna roka.

Bilo je pitanje vremena kada će se transfer politika odraziti na rezultat 

U prošlogodišnjoj momčadi, a posebice u drugom dijelu prvenstva u kojem su se izbavili iz krize, bio je i Filip Bradarić. Kapetan i vođa momčadi održavao je tu ekipu na životu i svlačionicu na okupu nakon brojnih zimskih odlazaka. Činilo se da Rijeci prijeti katastrofa još zimus kada su klub napustili Gavranović, Vešović, Mišić, Elez, Ristovski, Maleš, ali se uspjela izvući.

Puno i previše puta raspravljalo se o modelu vođenja riječkog prvoligaša i o tome kako je Damir Mišković klub iz vrlo nepovoljne situacije otprije nekoliko godina uspio vinuti u visini te njime proslaviti brojne europske, ali i domaće uspjehe. Da je taj "model održivosti" neodrživ pokazalo se ove sezone, odnosno nakon već spomenuta dva loše odrađena prijelazna roka. U vrlo kratkom roku Kek je ostao bez trojice izuzetno bitnih pojedinaca. Bez obzira na to što njegov nogomet nikada nije počivao na kompleksnim postulatima bilo je pitanje vremena kada će se sve odraziti i na rezultat. Ristovski, Bradarić i Gavranović činili su okosnicu momčadi, a ono što je bilo kobno - njihov odlazak - nikada nije adekvatno nadomješten. Rijeka je u Miškovićevoj eri preživljavala tako da bi uspješno pronalazila već rabljene nogometaše koje bi Srećko Juričić uz pomoć Ivana Mancea i, naravno, predsjednika doveo u klub, a onda bi ih proslijedili Keku koji bi im ukazao put do revitalizacije karijera. Jednom kada bi oni uspjeli svoje karijere oživjeti i povezati sezonu ili dvije dobrih partija, klub bi ih relativno dobro unovčio i tako se održao na životu.

Popis tih nogometaša nije kratak, a između ostalih na njemu su Marin Leovac, Ivan Tomečak, Leon Benko, Ivan Vargić, Marko Lešković, Matej Mitrović, Roman Bezjak, Brazilac Moises, Stefan Ristovski, Franko Andrijašević, Mario Gavranović...

Sve je to funkcioniralo do trenutka kada se dogodio prijelazni rok, odnosno dva, u kojem dotad čarobni duo Mance i Juričić nije uspio pronaći nove gavranoviće, vešoviće, bradariće i mišiće. Maxwell Acosty i tada Charalampos Mavrias nikad nisu postali Ristovski i Vešović, kao što Grahovac i Čanađija nikad nisu dostigli razinu Bradarića i Mišića.

Uspio je Kek nekako nadomjestiti Gavranovićev prebjeg u Dinamo novom ulogom na terenu za Alexandera Gorgona, pobrinuo se Heber u nekoliko navrata da to i ne izgleda toliko loše za Riječane, ali model se vrlo skoro pokazao neuspješnim. Bio je potreban samo jedan loš dan, pad koncentracije i debakl od daleko slabijeg protivnika iz Europe, kakav je bio Sarpsborg, da se Kek nađe u situaciji u kojoj su nositelji "nove" Rijeke ozlijeđeni i potrošeni. To se dogodilo ove sezone i zato je Kek bio u pravu kada je istaknuo da su igrači dali sve što je u njihovoj mogućnosti. Znao je na čemu je i s kakvim kadrom raspolaže.

Rijeka treba novog Bradarića 

Koliko je bio bitan Bradarić vidjelo se prošle sezone kada je odveo ekipu do respektabilnog drugog mjesta nakon totalne rasprodaje, ali još i više ove sezone nakon što je ljetos prešao u Bolognu.

Vidi se to i na primjeru Domagoja Pavičića i njegovog pada u formi. Bivši Dinamov i Lokomotivin veznjak po mnogočemu je poseban igrač na domaćoj sceni i s razlogom iskače od ostatka lige. Odlična tehnička potkovanost, sjajan osjećaj za loptu i kretanje bez nje te iznimno efikasan dribling učinili su ga posebno zanimljivim lani, ali je ove sezone doživio pad u formi. Taj pad nije slučajan i on je velikim dijelom uzrokovan Bradarićevim odlaskom u Serie A.

Naime, hrvatski nogometni reprezentativac bio je ključan u Kekovim najboljim danima na klupi Rijeke. On je svoj posao odrađivao u sjeni, potiho, i činio svoje suigrače puno boljima nego što oni zapravo jesu. Bradarić i Pavičić bili su savršen spoj, učinili su Mišićev odlazak bezbolnim, ali je sve palo u vodu kada je Pavičić morao preuzeti veći dio posla te prilagoditi svoj stil igre na nešto što mu primarno ne odgovara i u čemu njegov elitni talent ne dolazi do izražaja.

Osim što je suigrače činio boljima, Bradarić je bio vođa i izvan terena. Održavao je riječku svlačionicu na okupu, često na društvenim mrežama objavljivao snimke svojih zafrkancija sa suigračima i pojedinim članovima stručnog stožera i djelovao kao Kekova produžena ruka. Ove sezone klub s Rujevice nema igrača takve osobnosti, a za to nitko s pravom ne može uprijeti prstom u momčad jer nju su slagali sportski direktor, njegov pomoćnik i u nekoj mjeri i sam trener.

Rijeka i Armada su osim trenera izgubila i nešto puno više. Kek ih je naučio kako se gradi klub 

Činjenica da su ga navijači nakon utakmice protiv Gorice molili da ostane govori koliko je Matjaž Kek značio Rijeci. Miljenik je ljudi s Kvarnera kojeg nikada neće zaboraviti i o njegovim će uspjesima pričati budućim generacijama. Gospodin Kek naučio je Riječane mnogočemu. Prvenstveno nogometnoj kulturi te činjenici da sportski uspjeh ne dolazi preko noći, nego je to bolan i mukotrpan proces koji može potrajati godinama. Naučio je ljude oko kluba strpljenju i bezuvjetnoj podršci momčadi, bez obzira na rezultat i protivnika. Vjerojatno je jedan od prvih trenera na ovim prostorima koji je nastupio sa stavom da bude ponizan u pobjedi, a u porazu dostojanstveno čestita protivniku. Često je progovarao protiv loše infrastrukture u hrvatskom nogometu, a nije se libio i vlastite šefove prozivati nakon loših poteza i odluka, što u oba slučaja nije ni bio njegov posao.

Osim zavidnog nogometnog znanja koje mu je velikim dijelom donijelo izniman rezultat na klupi Rijeke, Kek je prije svega pokazao da je velik i čestit čovjek, onaj koji zna svoj posao i ima velik obraz. Dugo je, možda i previše, trpio neodrživ "model održivosti" i u trenutku kada je osjetio da je gotovo povukao je i konačan potez.

Jedno je jasno, a to je da Rijeci sada predstoji vrlo neizvjesna i teška budućnost. Mišković na ovo vjerojatno nije bio spreman i u ladici nije imao plan B. Pitanje je koliko će vatrogasno rješenje donijeti promjenu u riječke redove, ali jedno je sigurno - Kek je letvicu postavio toliko visoko da će proći godine i godine da je netko samo dotakne, a kamoli sruši.