Sve je bilo protiv njega kada je u jesen 1996. preuzeo Arsenal. Iako je na klupu sjeo kao 47-godišnjak koji je iza sebe imao trofeje u Francuskoj (Monaco) i Japanu (Nagoya), engleski mediji sasjekli su ga njihovom poslovičnom arogancijom: "Arsene tko?", sarkastično su se pitali, jer nije ih zanimalo što je napravio preko Kanala ili oceana, u Engleskoj je bio anonimus.

 

"Svi su me pitali tko sam i što sam napravio, osvojio, u Engleskoj sam bio potpuno nepoznat. Uz to, prije mene nijedan strani menadžer nije uspio ovdje, tako da sam bio u situaciji gdje me nitko nije znao, a povijest je bila protiv mene." prisjeća se Wenger okolnosti koje mu nikako nisu išle u prilog kada je preuzeo slavni klub.

Igrači mu također nisu olakšali, jer prva utakmica koju je vodio 12. listopada 1996. kod Blackburna (pobjeda Arsenala 2:0 s dva gola Iana Wrighta) bila je u znaku njihove pobune protiv novog trenera:

 

"Odmah po preuzimanju momčadi, u svlačionici sam zabranio slatkiše i igračima posebno omiljene čokoladice. Nije bilo lako mijenjati navike momčadi kojoj je prosječna starost bila 30 godina. Nakon utakmice u svlačionici me dočekalo njihovo skandiranje, ali ne zbog slavlja gostujuće pobjede, nego: 'Vrati nam naše čokoladice!'

 

U autobusu kojim smo se vozili natrag u London, svi su šutjeli prosvjedujući zbog toga. Pitao sam fizioterapeuta što nije u redu s njima, o on mi je rekao kako su gladni jer nisu dobili svoje čokoladice."

 

Od te utakmice, do one koja ga za dva sata čeka na Stamford Bridgeu, Wenger je u Arsenalu pobijedio u 572 susreta, remizirao je 235 i izgubio 192. "Čovjek se zapita: "Pa gdje je to vrijeme prohujalo?!" Čini mi se kao da sam počeo jučer, ne mogu vjerovati da je toliko prošlo. Jer uvijek sam potpuno fokusiran na utakmicu koja dolazi.

To je jedino što me zanima, to je moja droga, ta "iduća utakmica", želja da se i u njoj pobjedi i tako ti u tome "korak po korak" prođe vrijeme, dođeš do tisuću utakmica i shvatiš koliki ogroman put si prevalio. 

 

Želim naglasiti kako mi je neopisiva čast tako dugo voditi ovako veliki klub i želio bih se zahvaliti svima koji su mu ukazali povjerenje svih ovih godina."

 

Ali, Wenger ima i puno oponenata, jer kako kaže Mourinho, "najljepše u nogometnom svijetu je biti Arsene Wenger - treniraš veliki londonski klub, ništa ne osvojiš deset godina, a svi ti tepaju da ti momčad igra lijepo i nitko te nikada neće smijeniti". Arsenalov Arsene zadnji trofej svom klubu donio je "davne" 2005. pobjedom u FA Kupu. Kada mu se to prigovori, odmah poludi i ima spreman odgovor:

 

"Bili smo u finalu Lige prvaka 2006. godine. O tome danas nitko ne govori, a i to je uspjeh. Nismo osvojili trofej, ali u nokaut-fazi nismo primili nijedan gol sve do posljednjih 13 minuta finala protiv Barcelone, i to s igračem manje!. Možemo li reći da je ta sezona bila neuspješna? Izbacili smo te sezone Real sa Zidaneom, Beckhamom i ostalima, ali nitko ne priča o tome. Kao da nismo ništa napravili" Zašto? Zato što na kraju sezone nismo paradirali s peharom!"

 

"Znam da su trofeji važni, ali ne znači da je sezona bez trofeja katastrofalna." poentirao je Wenger.