NA današnji dan prije točno deset godina, u Maksimiru su u sklopu kvalifikacija za SP u Njemačkoj 2006. igrale reprezentacije Hrvatske i Bugarske. Hrvatska je sve do 78. minute imala velikih 2:0, no na kraju je čak morala biti zadovoljna i bodom. Bugari su posljednjih 20 minuta igrali kao u transu i završilo je 2:2.

 

Nekoliko mjeseci poslije, Hrvatska je u Sofiji slavila 3:1 te je na kraju kao prvoplasirana u skupini izborila Mundijal u Njemačkoj. Jedan od najboljih hrvatskih igrača u obje te utakmice bio je Marko Babić. U Zagrebu je iznudio penal, kojeg je u gol pretvorio Darijo Srna, a u Sofiji je i sam bio strijelac.

 

Upravo s Markom Babićem razgovarali smo o tim utakmicama, o nadolazećoj u Sofiji, poziciji lijevog beka, "rak-rani" hrvatske reprezentacije, te o nekadašnjim suigračima Dariju Srni, Niki Kranjčaru, Oliću, Tudoru, braći Kovač...
 

"Znam sigurno da će biti užasno teška utakmica. Igrat ćemo na vrućem terenu u Sofiji, pred paklenom atmosferom i Bugari će sigurno dati sve od sebe da pobijede bolju momčad nego što su oni. Imamo bolje igrače od njih, imamo jaču ekipu i Kovač mora pripremiti momčad da bude na najvišem mogućem nivou. To je jedini recept ako želimo uzeti sva tri boda'', odmah na početku rekao je Marko Babić.

 

 

"To je sasvim nova reprezentacija, s novim igračima bez velikog iskustva i njima će sigurno trebati određeno vrijeme da se uklope u reprezentaciju. Mišljenja sam da imamo kvalitetnu reprezentaciju te da tim dečkima treba dati priliku, pa čak nekada i istrpjeti neke dječje bolesti, da ih tako nazovem. Ta reprezentacija je ono najbolje što Hrvatska ima i toj reprezentaciji je potrebno zajedništvo. Samo tako se može doći do cilja koji svi skupa želimo, a to je plasman na EURO u Francusku."

 

 

"Definitivno Pranjić. Zaista ne bih želio da se netko osjeti uvrijeđenim, ali mislim da je Pranja igrač koji nam puno toga kvalitetnoga može donijeti prema naprijed, a s druge strane imamo jako dobru obranu koja može korigirati one sitne nedostatke koje Pranjić ima u defenzivnom dijelu. Od sve trojice, Pranjić je po meni pružao najbolje partije na toj poziciji i smatram da je on najbolje rješenje koje imamo za lijevog beka. Ponavljam, ne bih želio nikoga diskreditirati, i Milić i Strinić su kvalitetni igrači, ali za mene je Pranja najlogičniji izbor".

 

"Mene više smeta što se konstantno izmišlja topla voda i svaku drugu utakmicu neki drugi igrač igra tu poziciju. To nije dobar put. Ako se izbornik odlučio za nekoga, onda mora stajati iza svoje odluke, pa makar to značilo da će biti i nekih problema. Igraču, posebice obrambenome je nužna rutina, a ne da nikad nije siguran hoće li ili neće igrati. Smatram da se previše eksperimentira te da se izbornik treba odlučiti za jedno ime i njemu pokloniti apsolutno povjerenje. Naravno, ako bude očito da ne štima, onda treba mijenjati i tražiti neka druga rješenja, no nikako ne po svaku cijenu. Momčad mora biti konstantna, jedino tako i igra može biti konstantna, a ne nakon svake utakmice postavljati pitanja o lijevom boku.

 

Ni desna strana nam nije više tako sigurna i moćna kao prije, zar ne? No nitko ne postavlja to pitanje, nego se svi samo hvataju lijeve. Jednostavno, treba se odlučiti, kao što smo se prije puno godina odlučili za Darija Srnu, a on je to svojim igrama i ponašanjem opravdao".

 

 

"Srna je bez sumnje i dalje genijalan igrač, no godine čine svoje, a protiv biologije se ne može. Smatram da Srna itekako ima mjesto u prvoj jedanaestorici hrvatske reprezentacije, no jednako tako smatram da ga se treba osloboditi jednog dijela defenzivnih zadataka, da bi na adekvatan način mogao ponuditi sve što zna u igri prema naprijed. Ako se osvrnemo nekoliko godina unatrag, sve bitne utakmice smo rješavali Darijevim ili probojima ili prekidima i naravno da je on nužan za igru ove reprezentacije".

 

"On to nije izgubio, on to i dalje ima, ali normalno je i to da ne možemo od njega očekivati da i nakon deset godina može na jednako kvalitetan način pokrivati i napad i obranu i zato mislim da bi ga se trebalo osloboditi jednog dijela obrambenih zadataka, jer u napadu itekako možemo još imati koristi od njega".

 

 

"Nismo se baš dobro razumjeli. Po meni Darijo ne bi igrao klasičnog beka, nego bi igrao više pomaknut gore, kao desno krilo ili kao vezni igrač. Uvjeren sam da u igri prema naprijed nemamo bolje rješenje od njega te da moramo iskoristiti sve njegove kvalitete".

 

 

"Ja sam bio dijete kad je hrvatska reprezentacija imala u vezi Bobana, Asanovića i Prosinečkog. Sva tri nogometna genijalca, a opet nije bilo moguće da sva trojica zajedno igraju, odnosno, mišljenja sam da je ta generacija najbolje partije pružala baš onda kad nisu bila sva trojica na terenu. Prema tome, bez obzira što mi imamo zaista puno vrhunskih veznih igrača, postoje trenutci kad izbornik mora donijeti odluku da u ime više cilja, odnosno rezultata, ne moraju nužno igrati baš svi".

 

"Što se tiče zadnjeg veznog, nitko me ne može uvjeriti da u reprezentaciji U21 te u mlađim selekcijama Hajduka, Dinama ili Osijeka, nema baš niti jedan igrač koji ima predispozicije da bude klasni zadnji vezni igrač. Nemamo više ni Bilića,Tudora i Roberta Kovača, ali imamo Ćorluku i Lovrena. Prema tome, siguran sam tih mladića ima, samo ih netko mora pronaći i dati im priliku da igraju i da se nametnu. Pravi primjer je mali Kovačić. Pa nisu ni Modrić ni Rakitić postali igrači preko noći. Igrač se postaje igrom, nikako drugačije. Samo treba mladome igraču pružiti priliku i stati iza njega i to je jedini pravi put".

 

 

"Po meni je jedina prava atmosfera ona kad je publika na stadionu. Kad je stadion krcat. Kad se navija, kad ti na terenu osjetiš tu pravu nogometnu atmosferu. Tada ti nije potrebna nikakva viša motivacija da daš sve od sebe. S druge strane, svi naši igrači igraju u najvećim europskim klubovima i svaki tjedan igraju pred punim stadionima i pred još žešćim atmosferama nego što će u petak biti u Sofiji. Mislim da na njih to neće utjecati niti da će ih to pokolebati. Štoviše, uvjeren sam da bi oni radije igrali u gostima pred punim tribinama, nego doma pred praznim".

 

 

"Jasno da je bila, ali mislim da smo i mi bili jači, nego današnja hrvatska reprezentacija. Ne bih želio da netko misli da sam prepotentan, nikako, nego samo smatram da je naša snaga bila u zajedništvu i bili smo puno duže zajedno nego ovi momci koji danas igraju. No, to ne mora ništa značiti. Zaista ne znam puno o Bugarima, ali nogomet nas je mnogo puta uvjerio da ne pobjeđuje uvijek bolji. Prema tome, mi jesmo bolji, ali to trebamo dokazati na terenu. Samo se to pamti".

 

"Ne da mislim, nego znam. Mi imamo igrača koji igraju jako značajne uloge u najvećim europskim klubovima, ali nitko našoj igri ne donosi ono nešto što ima Niko. Netko ga može voljeti više, netko manje, no to je činjenica od koje ne možemo pobjeći. Premala smo mi zemlja da bi se odricali igrača, a pogotovo klasa kao što je Niko Kranjčar. Ja mogu razumjeti da on nije dugo igrao, kao što je izbornik i rekao, no uvjeren sam da ćemo već na idućim pripremama vidjeti Niku tamo gdje mu je mjesto – u hrvatskom dresu. On to zaslužuje, hrvatska reprezentacija ga treba i svaki ljubitelj nogometa u Hrvatskoj jasno vidi da kad je Niko zdrav, da onda Hrvatska igra jedan sasvim drugačiji nogomet. Osobno, ja ga jedva čekam ponovo vidjeti u hrvatskom dresu."

 

 

 

"Od Olića možemo očekivati još puno toga. Ne mogu pronaći adekvatnu riječ da opišem što zapravo mislim o Ivici osim da mu se divim. Olić je tip igrača koji treba biti uzor svakom klincu u Hrvatskoj koji i pomisli da bi igrao nogomet. U Njemačkoj je on i danas pojam za profesionalca u punom smislu te riječi. Ivica je igrač u kojeg bi se svaki sportaš, ne samo nogometaš, trebao ugledati i uvjeren sam da će on još jako puno trajati. A i kad ne bude više mogao pružati igre kakve sada pruža i kakve je pružao, moje mišljenje je da on treba biti blizu reprezentacije jer samo njegovo prisustvo, njegova želja, strast i volja znače puno više nego što bi to netko sa strane mislio. Ivica je fenomen".

 

 

"Igoru svaka čast. Svi znamo kakav je Igor bio igrač, on se nije poput mnogih bivših igrača odrekao nogometa i mirno nastavio živjeti neki lagodan život. Upravo obratno. Prihvatio je ulogu trenera u Hajduku, a njegova pozicija u današnjem Hajduku nije biti samo trener. On mora voditi računa o puno stvari o kojima inače ne bi trebao misliti. No, on je to prihvatio, on se u to upustio, i na tome mu skidam kapu."

 

 

"Petar Krpan i ja smo u Osijeku pokrenuli nogometnu akademiju. Dolaze nam stotine klinaca koji vole nogomet i uvjeren sam da će neki od njih postati igrači. Nama je nogomet u životu puno toga dao, red je da i mi njemu nešto vratimo".