Foto: Drago Sopta / Cropix

MNOGI se pitaju odakle je potekla samovolja nogometnih moćnika poput Mamića ili Štimca. Osuđuje ih se kao jedinke koje kvare društvo i ovdašnju blistavu sportsku stvarnost, a onda se pojavi Ćiro Blažević i stvari postanu puno jasnije. To su naučeni obrasci ponašanja.

Od svog povratka na livade HNL-a Ćiro Blažević širio je senzacionalizam na sve strane, baš kao Štimac i Mamić dok još ono nisu pronašli svoje mjesto pod hrvatskim suncem. A onda, kada je omekšao fotelju na koju je sjeo, kao da se radi o nekoj uigranoj predstavi, pokazao je isto ono lice koje pokazuju dva najmoćnija čovjeka hrvatskog nogometa.

Iako više nije u godinama da drma hrvatskim nogometom, onaj kaubojski šmek svih moćnika osamostaljene Hrvatske ostao je u Ćiri nepatvoren. Impresivne su slike trenera Zagreba sa dvoboja protiv Hajduka i Dinama. Naime, iako je pušenje svim službenim klupskim osobama na klupi strogo zabranjeno od strane Fife i Uefe, Ćiro je šeretski palio cigaretu za cigaretom.

Njegovu pušačku odiseju nije mogao zaustaviti ni četvrti sudac, koji ga je u desetak navrata opominjao da ugasi cigaretu. No nije to najveći problem i nije uopće bitno hoće li Ćiro biti kažnjen ili ne i tko će ga kazniti, tragičniji je mentalni sklop, Blaževićeva izjava onoga trenutka kada je prozvan: "Zašto bi me se kaznilo? Pušio jesam, ali nisam popušio. Ma, neće mene Brezni kazniti. On je moj prijatelj".

U toj jednoj jedinoj rečenici, gomila se dvadesetogodišnja nogometna i ina povijest Hrvatske. Divlji zapad ili istok, svejedno je, šerifi će već naći neko objašnjenje. Ako im se bude uopće dalo. Na kraju, istinski je smiješno što se Zdravko Mamić, Igor Štimac i drugi svojski trude odjenuti novo ruho modernih gospodskih biznismena, a onda se vrati Ćiro i ogoli ih kako samo on to zna.