Foto: Nenad Dugi / Cropix

SITUACIJA u  Maksimiru neodoljivo podsjeća na radnju slavne novele nekadašnjeg pilota kraljevskih zračnih snaga Roalda Dahla, odnosno Burtonove ekranizacije na krilima Johnnyja Deppa.

Sve je počelo sa zlatnom srećkom

Dakle, priča kaže kako je Charlie siromašan, nepopularan dječačić koji voli čokoladu i nada se kako će jednog dana posjetiti obližnju slavnu tvornicu čokolade Willyja Wonke. Paralelno, Ante Čačić je malo poznati trener, koji voli nogomet, ali čiji je vrhunac dvadesetgodišnje karijere bio status pomoćnog trener Libije 2003. godine. I Čačić sanja, sanja da će jednog dana posjetiti slavnu maksimirsku tvornicu nogometa.

Baš kao što je čudan splet životnih okolnosti, nauštrb bogatim i bolje pozicioniram dječacima, ubogom Charliju donio zlatnu srećku za posjet tvornici, tako je i čudan splet okolnosti u hrvatskom nogometu pomogao treneru Čačiću da bez ikakvih referenci, nakon što je vodio Dubravu, Inker, Zadarkomerc, Inker, Kamen Ingrad, Croatiu Sesvete i Lokomotivu, sjedne na klupu najbogatijeg hrvatskog kluba koji je osvojio sedam uzastopnih naslova prvaka.

Čačićevi oponenti padali na najnevjerojatnije načine

Po dolasku u tvornicu, Charlie je imao nekoliko vršnjaka, oponenata koje je morao pobijediti u borbi za ostanak u ovom čokoladnom raju, a priča kaže da su jedan za drugim otpadali kao posljedica nevjerojatnih događaja. Ukoliko Čačić želi ostati u maksimirskom nogometnom raju također mora pobijediti svoje oponente u Ligi prvaka, a proročanstvo Dahla naizgled se ispunjava.
 
Ludogorec i Sheriff ispali su iz utrke za najcjenjenije klupsko nogometno natjecanje svijeta na najnevjerojatnije moguće načine, uz jednog od bezobraznijih nogometnih naličja sreće viđenih u posljednjih desetak godina. U Bugarskoj je Dinamo zabio u 92. minuti, u Zagrebu u 98., u Moldaviji slavio jedinim udarcem na gol, a na Maksimiru pitanje prolaska riješio šokantnom pogreškom vratara.

Zašto Čačić nema budućnosti na Maksimiru?

Baš kao što Willy Wonka opsesivno ne priznaje samo dobru čokoladu, već iznimnu, remek - djelo čokoladu, tako i Zdravko Mamić ne priznaje samo dobar, uspješan nogomet. On je genij, od jednog hrvatskog kluba, on napravio je tvornicu novca, ovaj nogometa. Genijalci se nažalost ne mogu pomiriti s prosjekom pa ni onim iznad prosjeka. Njihov proizvod mora biti savršen, a on to nije.

Nikad nije ni bio, slijedom čega nije ni čudno da je Zdravko Mamić u 13 godina promijenio isto toliko trenera u toj bjesomučnoj težnji za perfekcijom. Čačić je možda dobio zlatnu srećku i nevjerojatnim se spletom okolnosti riješio svih protivnika, međutim ni njegov proizvod nije savršen, baš kao što ni Charliev ne bi bio Willyju Wonki da je kojim slučajem Dahl napisao još nekoliko stranica ili Burton produžio film za koju minutu. Genijalan um dar je i prokletstvo, Mamić to zna najbolje...