Foto: Hina 

POSLJEDNJA pripremna utakmica Čačićeve Hrvatske prije okupljanja pred Euro, bila je poprilično bljutava (izvještaj, Hrvatska - Mađarska, 1:1). Spor i regresivan nogomet, neriješena kadrovska pitanja i raubanje desetkovanog saveza bez davanja šanse novoj krvi jedino je što će se pamtiti od ovog tjedna. 180 minuta nakon sile upitnika koji su se pojavili nakon razočaravajućih kvalifikacija, ni izbornik ni javnost nisu pametniji.

Nakrcana vezna linija sama sebi puca u nogu

Hrvatska je utakmicu startala s Kovačićem, Modrićem i Antolićem u srcu veznog reda, te s Brozovićem na krilu. Teoretski zamišljena brojčana premoć na sredini terena zapravo je totalno promijenila svoju svrhu -hrpa igrača sličnih navika i kretnji sudarala se u sredini terena, i osim Modrića koji se po loptu spuštao u zadnju liniju, ostatak vezne linije bio je van utakmice svih 90 minuta. Napučenost sredine terena tjerala je veznjake široko i tu je pratio protok lopte - jednom kada bi lopta stigla na bok, više nije bilo igrača u sredini koji bi omogućio njezino prenošenje na suprotnu stranu i ljuljanje protivnika. Osim u rijetkim situacijama kada bi Vida u pravom trenutku protrčao Brozoviću uz aut liniju, ili kad bi se Perišiću otvorila šansa za dribling, Hrvatska je bila uhvaćena u zamku s loptom na boku, bez ikakvih rješenja.

Bljedunjavi Mađari u prvom dijelu stvaraju dvije šanse, obje nakon vrlo nesigurnih dodavanja stopera prema sredini terena gdje su i Kovačić i Antolić bili nadbrojani i okrenuti licem prema svojem golu. Kad god su Mađari namamili Šifu i Ćorluku da loptu predaju u tu zonu, opasno se visilo - nije bilo dovoljno igrača iza lopte i tek je pomanjkanje igrača u završnici mađarske polukontre zaslužno što se ovakve boljke nisu i konkretnije manifestirale.

Statičnost i rigidnost su i dalje najveći problem ove selekcije - Hrvatska ima na papiru mobilnu momčad, ali fali igrača koji se kreću između linija, ili prelaze u višu/nižu. Tako se često dešava i da u fazi napada vidimo čitavu sredinu terena (osim najdublje postavljenog Modrića) u jednoj liniji, što je Mađarska sa zonskom obranom sasvim lagano kontrolirala. Lijepa akcija kod pogotka bila je upravo suprotno svemu što je Hrvatska igrala - Brozović se najprije povukao po loptu, pa dijagonalno protrčao kroz Mađarsku veznu liniju i puknuo je višak. U veznoj liniji u kojoj će obitavati Rakitić, Modrić, Badelj i Kovačić, sve redom igrači koji mogu naći takvo rješenje, to bi trebao biti uzorak. Hrvatska i dalje ima puno davatelja , a premalo primatelja lopte koji aktivno rade bez nje.

Neuvjerljiva obrana 

I dok je igra u napadu nešto s čime se na konto vremenske ograničenosti muči 80 % momčadi na turnirima, ono što nimalo ne ohrabruje je igra u defenzivnoj fazi - tranzicija u trenutku gubitka lopte i dalje je vrlo klimava i zakašnjela, a sve zbog pomanjkanja strpljenja u posjedu i riskiranja tamo gdje to nije potrebno, niti isplativo. Mađarska je igrala jako jednostavno prema naprijed - sa špicem/krilnim igračem bi utrčavali u kanal između beka i stopera, čime je Šifina i Ćorlukina sporost dolazila do izražaja, a njihovo rano povlačenje i stvaranje golemog prostora između vezne i obrambene linije prostor je koji je i Mađarska iskoristila za 10-ak izlazaka u prsa zadnjoj liniji. Kako će to izgledati kad s druge strane bude stajao kudikamo opasniji i kvalitetniji suparnik?

Jedini segment u kojem Hrvatska izgleda kao posložena momčad s jasno definiranim rolama jest kada suparnik vraća povratnu loptu u zadnju liniju ili prema golmanu - visoki pritisak "čovjek na čovjeka" i traženje skoka kojim bi se osvojila lopta na sredini terena najbolji su momentum u igri hrvatske reprezentacije.

Nedefinirane zone u veznoj liniji došle su do izražaja u drugom dijelu kada su se Mađari malo oslobodili na lopti, izlasci Antolića ili Kovačića nisu bili popraćeni sa strane ostatka igrača, što je ostavljalo Modrića iza njihovih leđa između dva suparnička igrača. S krilima koji su striktno pratili mađarske bekove i ostajala zakucana uz liniju, Hrvatskoj je falilo igrača da stabilizira takve situacije. Čitav drugi dio, Mađarska je ona koja, iako ne stvara šanse, kontrolira utakmicu i ritam.

180 minuta ničega

Vida na lijevom beku i dalje izgleda kao gubitak vremena, stoperski par se ne zna ni malo više od dva mjeseca prije početka turnira, a nedavanje šanse Haliloviću, Pašaliću, Kramariću ili Jedvaju (posudba u mladu reprezentaciju s ove točke gledišta krivi je korak) prolongira donošenje rješenja koja već dugo stoje na dnevnom redu.

Igra u kojoj igrači preko pola vremena provedu razmišljajući kako idućem do sebe manje smetaju neproduktivna je i često se zbog toga kao višak u napadu javljaju Vida ili Vrsaljko, a ne Kovačić ili Perišić. Pitanje strukture veznog reda, Rakitićeve idealne role u odnosu na Modrića, defenzivne tranzicije, lijevog beka i prvog napadača (Mandžukiću ovakva igra ne leži ni najmanje) i dalje su otvorena, a propuštene su velike šanse za približavanje odgovorima. Dok druge ekipe posjedom uspavljuju suparnika, Hrvatska usporava i uspavljuje samu sebe. Kvalitativna razlika koja postoji u kvalifikacijama, vrlo skoro neće biti presudni faktor - što u takvom omjeru može Čačićeva Hrvatska ponuditi?

Zasad, vrlo malo. 180 minuta ničega.