ČESTITKE Milanu što je opet postao Miss Zagreba, jedva čekam nove fontane, stupiće koji štite stupiće od stupića koji štite stupiće koji štite stupiće i ostale krucijalne stvari koje grad čine gradom. E i čestitke onom liku koji je prije vodio Twitter Vlade na dobivanju posla na Trumpovom Twitteru.

 

Danas neću pisat o ružnim stvarima kao što su izbori i Bandići i Hendrixovi mostovi - danas želim samo lijepe stvari. A kad su lijepe stvari u pitanju, mislim da ne može bolje i ljepše od Santorinija. 

 

Tamo sam provela cijeli prošli tjedan.

 

Jedna od najčešćih stvari koje me ljudi pitaju kad vide slike Santorinija je: “Jel uživo stvarno toliko lijepo kao na slikama?” To je sasvim legitimno pitanje jer realno, pogledaj moje naslovne slike koje inače imam na kolumnama - ja tak ne izgledam, što znači da je vrlo lako moguće da je i Santorini samo pametno izmanipuliran na fotkama da sliči na lijepo mjesto, a u biti više izgleda kao Hendrixov most ili karijes. 

 

Ali za razliku od mene i haljine koje kupiš na ebayu za 6 dolara i free shipping, Santorini je uživo isti kao i na slici. Zapravo, još je ljepši (ili lijepši, za one koji su protiv kurikularne reforme).

 

Krenimo redom.

 

Spoiler alert: Nema fontana.

 

Sletile smo (fredica i ja) u subotu u 9 ujutro. U Zagrebu je tad bilo 8 ujutro. “Jer je Santorini sat vremena naprijed od Zagreba” - hvala gospodine Bernardiću.

 

Naš hotel je bio u mjestu Kamari, što je odlična stvar iz nekoliko razloga. Prvo, blizu je aerodromu, što znači da se zadnji dan ne moraš panično trest i razmišljat hoćeš li stić na avion ili ne jer se voziš 10 minuta i tamo si. Drugo, nije toliko natrpano turistima kao neka druga mjesta na otoku. Treće, plaža je odmah ispod hotela.

 

 

Ležaljke sa suncobranom se protežu cijelom plažom, a većina ih pripada nekom kafiću na šetnici pa ako uzmeš cugu iz kafića, u većini slučajeva možeš ležat besplatno.

 

Samo mjesto je puno restorana u koje te na sve strane pokušavaju namamit domaćini, najčešće rečenicama tipa “pretty lady” ili “come eat good food” ili “dobra fečer, Davor Šuker” kad skuže da si iz Hrvatske. To zna bit malo naporno jer svaki put kad kažeš da nećeš jest u njihovom restoranu, imaš osjećaj da si upravo baki za ručkom rekao da nećeš desert i moraš gledat razočaranje u njenim očima. 

 

Hrana je prekrasna - gyros, musaka, souvlaki, kleftiko (malo zvuči ko da nabrajam igrače Dinama)… ako se ne kužiš u grčku hranu, nećeš razumjet skoro ništa, ali dobra vijest je da u svakom restoranu u koji sjedneš dobiješ šifru za wifi pa preko Google imagesa možeš vidjet točno što ćeš naručit. Ja sam najčešće jela gyros koji nije pretjerano fotogeničan ali je najbolji na svijetu.

 

 

I kataifi u koji sam se zaljubila pa tek naknadno saznala da je to zapravo kadaif koji nisam probala jer sam hešteg seljanka. Moram hitno u Sarajevo, nisam još nikad bila, što je sramota kad uzmeš u obzir da sam jednom prilikom otišla na produženi vikend u Japan.

 

Na svakom uglu možeš pojest i grčki jogurt koji najčešće poslužuju s medom, orasima ili svježim voćem. U većini restorana košta 5 eura, što je, pomozi mi Davore, više od 4 i manje od 6, hvala ti. 

 

 

Kretanje po otoku je jako jednostavno, a s obzirom na to da je Santorini velik kao jedna i pol Dubrava, možeš ga obić u jednom danu ako se dobro organiziraš.

 

Lokalni bus vozi od mjesta do mjesta za oko 2 eura po smjeru, ovisi koliko je “dugačka” ruta. Uz štandove na kojima se mogu kupiti masline i sapuni od lave i magarećeg mlijeka, jedna od najčešćih pojava su rent-a-prijevoz saloni s ogromnim izborom auta, buggy-a i skutera. 

Mi smo uzele skuter iz 2 razloga. Prvo, jeftino je - 4 dana najma skutera smo platile 55 eura (što je super kad su dvije osobe). 

 

 

U biti, ajmo bit sasvim iskreni a ne ko ona haljina s ebaya - ovak izgledaš kad si na skuteru.

 

 

Moraš imat duge rukave jer čuvaš bubrege, jajnike, pazuhe i ostale situacije, moraš imat kacigu, i moraš izgledat ko Dumb and Dumber. Al svejedno ti je najbolje.

 

Vozile smo se svaki dan, po cijelom otoku, a ukupno smo tankale 8 eura. Ne zato što smo bile štedljive nego zato što skuter malo troši. Drugi razlog zašto je dobro imat skuter - ceste na Santoriniju su uske, što znači da je u svakom trenutku dovoljno samo da se dva busa ne mogu mimoić i nastaje potpuni kaos. Nas je na izlazku iz Oie dočekala upravo takva situacija - dva busa, nezgodan zavoj i zastoj od dva sata iz kojeg nije mogao izaći nitko osim skuteraša.

 

Loša strana skutera - spor si. Ali spor si na jednom od najljepših mjesta na svijetu i UVIJEK imaš pogled. Uvijek.

 

 

Plus, kad god se voziš imaš bonus - miris koji se širi zrakom i zbog kojeg ti cure sline jer na Santoriniju uvijek nešto miriši. U većini slučajeva te u nos udara miris svježe pečenog roštilja iz neke taverne u kojoj se priprema svježi gyros ili souvlaki. Predivan osjećaj - znaš da si u Grčkoj, ali nos misli da je doma, na obiteljskom roštilju. Ako nije meso, onda je slatki, sirupasti miris palačinki koje se prodaju na svakom uglu. Ponekad je samo kombinacija slanog zraka i sunca koje te draga po koži. A ponekad stojiš iza busa i smrdi, jbg. Srećom, brzo ga zaobiđeš pa si opet na kombinaciji mesa, palačinki i soli. E da, parking je besplatan jer Milan još nije stigao napravit zonu tamo, a sa skuterom možeš stat gdje god želiš.

 

Jedno od najdražih prijevoznih sredstava mi je bio on.

 

 

Kad u glavni grad, Firu, dolaziš s morske strane, imaš 3 opcije - gondola, pješice ili magarac. Mi smo bile s gornje strane ali smo jako htjele na magarce, pa smo se gondolom spustile do njih i krenule natrag prema gore. Magarci na ovom strmom putu uz liticu od 300 metara imaju dva zadatka - prvi, odvest te do vrha i drugi, prestrašit te do te mjere da više nikad ne želiš ić gore tim putem. Krenu polako i staloženo, a onda, taman kad se približavaju malim kamenim zidićima koji su jedina prepreka između ceste i slobodnog pada s litice, počnu trčat i hodat jako blizu zidiću, dovoljno brzo i dovoljno blizu da imaš osjećaj da ćeš završit kao onaj lik iz Titanica, znaš onaj koji pada i onda se još prelomi preko ograde broda. Cijela “vožnja” traje 10-ak minuta i ispunjena je kombinacijom smijeha, nelagode i straha, slično kao tramvaj. Ukratko, nije za ljude slabog srca. Ni slabog želuca, jer je cestica po kojoj se penju magarci prepuna govana pa te, umjesto slanog zraka i mirisa roštilja, ovaj put po nosu miluje drek.

 

Jednom kad se popneš, čeka te potpuna suprotnost. Umjesto mirisa dreka, straha i neizvjesnosti - mir. Iako turisti lete na sve strane i sve je onako tipično turistički napunjeno štandovima, jednom kad se osvrneš oko sebe i pogledaš gdje si, sve ostalo nestaje. I buka i šarenilo i sjećanje na adrenalinske magarce… ostaje samo čistina. I ovo.

 

 

Ovakvi prizori se nalaze na sve strane, a upravo zbog njih, Santorini je prepun mladenaca koji su odabrali ovaj otok za medeni mjesec i photo shooting. Puno bolja opcija od fotki na kojima mladenci i kumovi šašavo vire iza drveta u nekom parku. 

 

Uz turiste, po cijelom otoku su razbacane i prekrasne crkvice s plavim kupolama, po kojima je Santorini najpoznatiji. 

 

 

Odgovor je 7. Ponijela sam 7 haljina. Jednu za svaki dan. Zauzimaju jednako prostora kao 7 tshirt majica i capri hlača na kojima piše “Aruba surfer UNLTD since 1998” i “I love funky” koje te mama naučila da moraš spakirat kad ideš na put pa na svakoj slici izgledaš kao da ideš kupit naranče u Dugave. Ja volim ponijet lijepu haljinu umjesto toga jer volim. Plus, udobnije su od capri hlača i tišrta, a želiš da ti je udobno kad hodaš.

 

Hodanje je nešto čega ti definitivno ne fali na ovom otoku - svaka mala, strma ulica skriva nešto prekrasno i vrijedno divljenja, pitanje je samo koliko si otvoren za istraživanje. Mi smo prošle svaki kutak, svaku rupu, svaku stepenicu. Njih ima više nego fontana u Zagrebu.

 

 

Strme uličice i stepenice znače dvije stvari - prvo, imat ćeš musklfiber već nakon prvog dana i drugo, štikle nisu idealan izbor obuće. Ni platforme, ni ništa drugo što vrišti “potencijalna ozlijeda!” Tenisice i japanke su super izbor, a ako želiš kupovat “ove kožne sandale su zaludjele sve poznate fashionistice”, možeš i to jer ih ima na svakom koraku i to po sasvim ok cijenama. Na primjer, ako želiš kupit kopiju onih Gucci natikača koje ovih dana nosi svaka #fashionblogger i njena baka, platit ćeš ih između 25 i 30 eura. Ručni rad su, što znači da ih kasnije možeš stavit na instagram i napisat hešteg handjob.

 

Speaking of bijele stvari koje ti ponekad odlete u kosu, u Oiji, mjestašcu koje je proglašeno najboljepšom (ovo sam slučajno napisala al ću ostavit jer mi se sviđa) turističkom destinacijom na svijetu mi se na glavu posrao galeb. Možda nije najromantičnija slika sa Santorinija, ali meni je svejedno draga. 

 

 

To je sreća, kažu, i iako nisam sigurna da je galeb koji ti se posere na glavu sretna situacija, znam jednu drugu pticu koja to definitivno je. Ova tu.

 

 

Hešteg volimštosevolimo :) Infinity pool-ovi su jedan od najimpresivnijih prizora na koje možeš naić, a Santorini ih je prepun. Ovaj naš se nalazi na jugu otoka u jednom predivnom hotelu čije ime je anagram od riječi Eats Art, imaš na mom instagramu pravu istinu.

 

E i kad smo već pričali o stvarima s ebaya - ovaj badić fakat izgleda kao na slici. I košta 6 dolara.

 

 

To je to. Mislim nije, vratila sam se u Zagreb sa 6 tisuća slika, vrlo vjerojatno sam zaboravila nešto spomenut.

 

Ali da, lijepo je baš kao na slikama. Još ljepše. Idealno za bračno putovanje. Idealno za razvodno putovanje. Idealno za bilo kakvo putovanje na kojem želiš dobro jest, još bolje spavat i napunit mozak prizorima na koje ne možeš reć ništa drugo nego… covfefe.

 

Pssst! Ostale kolumne naše Andree Andrassy pročitajte ovdje!