VOZIM se neki dan u autu, vani je hladno, magla se spustila, na radiju trešte Božićne pjesme, ja si pjevam (onako kako ja to najviše volim, kada me nitko ne čuje), prolazim ulicama koje su mi nekada bile svakodnevna ruta i to po nekoliko puta na dan i uhvatim se kako između Last Christmas i Santa baby, dok pročišćavam grlo za sljedeću rundu kreštanja i zavijanja, koje ja zovem pjevanjem, razmišljam o tome kako se uopće nije teško vratiti "na staro". I u tom trenutku me uhvati panika, kao i prilikom slijetanja u Zagreb prije dva tjedna, panika da je sada to to?!? Nije Tea, diši, smiri se, ne vraćaš se na staro, ne ostaješ zauvijek, ne ostaješ čak ni dovoljno dugo da bi ti Zagreb opet dosadio... Ponovo si zapjevam i sve je opet super! 

 

Pomisao na "normalni" život je prekrasna, pomisao na vratiti se doma, biti okružen svime što znaš i voliš, pogotovo u ovo Božićno vrijeme, kada svi najviše uživaju, lampice, kuhano vino, miris bora u dnevnoj sobi, kolači, ali što nakon toga? Kada se lampice pogase, kada raskitimo bor i kada kolači neće biti na stolu svaki dan? Pomisao na to, "na staro", kako je bilo prije odlaska iz Hrvatske nikako nije prekrasna. Zato sada pokušavam uživati što je više moguće u svemu što prosinac donosi, u činjenici da će do sljedećeg dolaska doma najvjerojatnije proći puno više vremena, nego što je to bio slučaj kada sam radila za avio kompaniju i mogla letjeti "džabe", kada god sam mogla/htjela. (Nemojte me uhvatiti za riječ doslovno, nije bilo džabe, ali vrlo jeftino). Trudim se iskoristiti svaki dan u potpunosti, vodeći normalan život koji mi odgovara sada, na kratko, dok ponovo ne odem i upadnem u novi ringišpil emocija, misli, doživljaja. 

 

Prekratko je to vrijeme provedeno ovdje, prebrzo prolazi, ali možda je i bolje tako. Možda je i bolje da čim prije zapičim dalje, jer se bojim da bih se možda ulijenila ako ostanem predugo, nego sada dok sam još uvijek sva euforična i energična, treba to iskoristiti. Isto tako, ne želim ostati dovoljno dugo da mi Zagreb ponovo dosadi, da bih opet odlučila otići van. A s treće pak strane, voljela bih ostati čim duže uživati u ovoj iluziji normalnog života. 

 

 

U istom tom trenutku, u kojem me stegnulo u grlu pri pomisli da moram ostati ovdje zauvijek, sam se sjetila i Dubaija. Ne da sam ga zaboravila, nego jednostavno imam takav tempo trenutno, da ne stignem misliti na sve što se dogodilo. Trenutno mi Dubai i cijela ta priča o životu u koferu, među oblacima, neprospavanim noćima i neprestanim molitvama pod prozorom, djeluje kao san. Doslovno kao nešto što sam si ja u glavi zamislila da se dogodilo, nešto što toliko nestvarno zvuči, da si moram nekoliko puta ponoviti da sam zbilja tako živjela protekle tri i pol godine.

 

Hodajući Ljubljanom sa svojom Adri neki dan, pričale smo upravo o tome koliko je čudno ponovo se naći na istom mjestu, ali potpuno drugačijeg životnog ritma. Čudan je osjećaj da smo obje doma trenutno, da se ne vraćamo u pješčanik, da ne živimo više zajedno, da nećemo više šetati Dubai mall-om niti posluživati ljude u avionu, nositi uniformu i konstantno ljudima odgovarati na pitanja o svom poslu. Sada je to prošlo svršeno vrijeme. Sada više nismo zanimljive, jer smo normalne, kao i svi drugi :).

Da, bila sam i u Sloveniji nekoliko dana, što da kažem, kada imaš crve u guzi, to je neizlječivo, a kada imaš obitelj koja živi diljem Europe, ni granice ni kilometri ne predstavljaju nikakav problem! 

 

Normalan život je ono što predstavlja problem... Prvenstveno zato što više ne znam što je "normalno" za mene? Život stjuardese previše te razmazi. Koliko god to bilo fizički i psihički naporno, brzo se navikneš na one lijepe stvari koje taj život i posao donose. Brzo se navikneš na činjenicu da račune za struju, vodu, plin više ne vidiš, jer ih ti niti ne plaćaš. Vrlo brzo se navikneš na slobodu, koju dobiješ odlaskom od obitelji i prijatelja, zajednice, okoline u kojoj svak svakog zna. Dok i Dubai ne postane jedno takvo mjesto. Apsolutno se nije teško naviknuti na to da ti plaća sjeda na račun svaki mjesec bez kašnjenja, čak dapače, ako je blagdan na dan kada plaća treba sjesti na račun, oni će ju uplatiti ranije, nikada kasnije! "Nemam" i "ne mogu" potpuno su nepoznati pojmovi, jer je životni standard takav da si u principu svatko može svašta priuštiti. Prosjaka na cesti nema, a ceste se ne čiste od smeća, nego od pijeska. Pogodnosti tog posla, koje su nas razmazile da nismo bili niti svjesni, su nešto što je teško zaboraviti i nešto zbog čega je mnogima teško i otići. Dnevnice na svakom layoveru, koje nekada ne samo da su dovoljne za ta 24 sata u nekom od gradova svijeta, nego ti ostane i viška. Ekstra džeparac, firma časti :). Odsjedanje u nekim od najboljih hotela, nikada ispod 4 zvjezdice. Ponude tih istih hotela za nas, posadu, kao na primjer besplatan wi-fi, korištenje teretane, saune, popusti na kozmetičke tretmane, hranu i cugu, kemijsko čišćenje odjeće besplatno ili s popustom... Nakon svega toga, zapitaš se kako uopće voditi sada normalan život? Jesam li ja za to? Ili me ovo iskustvo toliko promijenilo, da ću možda uvijek tražiti nešto suprotno normalnom životu? Hoće li mi normalno biti dovoljno??? Hoću li se moći smiriti na jednom mjestu? Što je NORMALNO?!

 

 

Ono kako se sada osjećam, a koliko god bih željela normalni život, nikako ne ide zajedno. Ne možeš imati i ofce i nofce. Pogotovo zato što ja "normalno" trenutno vidim kroz roze naočale, koje svatko tko napusti svoju zemlju, nesvjesno natakne na nos i razmišljajući o svom domu sve vidi previše pozitivno i romantizirano, jer svi razmišljamo srcem. Sve dok ne uključimo i mozak, koji nas podsjeti na sve one razloge zbog kojih smo zapravo i otišli od doma u bijeli svijet. 

 

Teško je živjeti daleko od svih i svega, pogotovo onda kada osjetiš koliko time žrtvuješ rođendana, Božića i svih drugih prigoda, kojima ne možeš prisustvovati baš svaki puta kada to želiš. Teško je i opraštati se svaki put. Teško je biti "sam" tamo negdje daleko. ALI, kada shvatiš, kada se podsjetiš koliko si zadovoljniji svojim životom u globalu, samim time jer imaš priliku vidjeti svijet drugačiji od onoga na koji si navikao unutar granica svog rodnog grada, i koliko bogatstvo zbog toga nosiš u sebi, kada shvatiš koliko više voliš svoj grad i svoju zemlju od kada ju promatraš iz daljine, kada ti postane jasno da te sve ono što ostavljaš sa svakim odlaskom i dalje uvijek čeka raširenih ruku, kada znaš da se uvijek, ma što god da se dogodilo, imaš kamo vratiti, tada ništa više nije teško i svaka, nazovimo žrtva, je (bila) vrijedna... Nečega...

 

Žrtvujem li ja normalni život svojim plandranjem svijetom i još jednim odlaskom? Možda. A možda je "normalno" za mene dobilo novu definiciju... 

 

P.S. Sretan Božić svima!!!

 

Pssst! Teine avanture pratite i na njezinom blogu!