DOAJEN hrvatskog slikarstva Slavko Šohaj umro je jučer u Zagrebu u 95. godini.

Šohaj je rođen u Zagrebu 1908., studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu od 1926. do 1931. Godine 1931./32. i 1939. usavršavao se u Parizu.

Dugo godina, od 1935. do 1965., Šohaj je bio likovni suradnik Arheološkog muzeja u Zagrebu.

Na prvoj izložbi u Zagrebu 1934. Šohaja kao gosta ´Grupe trojice´ likovna kritika prepoznaje kao tipična predstavnika figuralnoga poetskog realizma.

Za svoja djela odabire uglavnom teme intimističkog sadržaja (autoportrete, aktove, portrete i mrtve prirode).

U 50-im godinama Šohaj izlaže s Otonom Postružnikom i Franom Šimunovićem, a prvi samostalno tek u 60. godini.

Zapažen je i kao tipičan predstavnik zagrebačke slikarske škole, nadahnut djelima Cezannea i Matissa koje je Šohaj u sedam desetljeća plodno ugrađivao u svoj osebujan poetski stil.

Slavko Šohaj je uvijek po strani od velikih slikarskih mijena te je nastojao postići samosvojno stilsko jedinstvo izgradnjom vibrantnoga kolorita i preciznog poteza, ocijenila je likovna kritika.

Neumoran je istraživač intimnog okružja, mrtvih priroda, portreta, aktova i sakralnih tema.

Šohaj je dobio Državne nagradu ´Vladimira Nazora´ za životno djelo, a u izboru pariškog lista ´Le Figaroa´ bio je uvršten među pet najvećih slikara mrtvih priroda 20. stoljeća.

Poznata su mu djela ´Dječak II´ (1938.), ´Portret Hede´ (1949.), ´Notre Dame´ (1975.), ´Hyde park´ (1981.), ´Autoportret´ (1982.), ´Akt s paravanom´ (1987.), ´Ljudi u prirodi I´ (1987.) i druga.

Samostalno je izlagao u Parizu, Beogradu, Splitu, Vinkovcima, Karlovcu i u Zagrebu.