ATMOSFERA u ukrajinskom društvu očekivano je sumorna i teška jer rat neprekidno traje tri godine, bez naznaka da bi mogao stati. Za razliku od prve godine rata, kad su vladali nacionalni ponos i generalno zajedništvo u društvu da se odupre ruskoj invaziji, situacija je sada u najmanju ruku drugačija. Jasno je da rat donosi razne probleme i da nisu svi jednako pogođeni ratom.

Također, jasno je da je lakše davati podršku nastavku rata do potpunog oslobođenja onima koji se nalaze na sigurnoj udaljenosti na zapadu Ukrajine ili negdje u Europi. Na početku rata bilo je lako pružati Ukrajini podršku, a unutar ukrajinskog društva bilo je lako održati zajedništvo. Međutim, dugogodišnjim iscrpljujućim ratom problemi koji nisu nestali u ukrajinskom društvu izlaze na vidjelo.

Korupcija

To nipošto ne znači da će se Ukrajina sutra predati i ponuditi Kremlju da zagrabi koliko hoće ukrajinskog teritorija, no problemi nisu zanemarivi. Prvenstveno, radi se o korupciji, koja je problem broj jedan. Sam predsjednik Zelenski došao je na vlast uz obećanje da će riješiti problem korupcije. Na kraju krajeva, jedan od glavnih razloga majdanskog prevrata bila je nesnošljiva korupcija za vrijeme Janukovičeve vladavine iako su u fokusu globalne javnosti glavni razlozi bili oni geopolitičke prirode.

To se u ratu, očekivano, nije iskorijenilo iako je predsjednik znatno ograničio oligarhe koji su godinama drmali Ukrajinom. O korupciji su pisali i zapadni mediji, prvenstveno američki, koji su nekoliko puta naglasili da velik dio vojne pomoći naprosto ne dolazi do prve linije, već nestaje u nekoj od korupcijskih shema. Uz korupciju se vežu problemi s mobilizacijom. 

Busifikacija

Sve češće se pojavljuju snimke na kojima se vidi kako službe za novačenje poput šintera skupljaju i love ljude po cesti. To je toliko učestala pojava da u Ukrajini postoji naziv za to – busifikacija. Dolazi od riječi (auto)bus kojim dolaze službenici i potom često nasilno privode ljude. Paradoksalno, takve scene busifikacije bile su vidljive upravo na ruskoj strani na početku rata. Vrlo često su se sami Ukrajinci posprdno odnosili prema ruskim službama za novačenje upravo zbog takvog načina mobiliziranja.

Tri godine poslije iste scene događaju se i na suprotnoj strani. Ovdje također treba spomenuti da zakon o mobilizaciji često ne vrijedi. Mobilizira se koga se stigne. Često se dogodi da se mobilizira ljude koji ni po kakvom zakonu ne spadaju u kategoriju onih koji zatvaraju krug mobilizacije. One koji su iznad ili ispod dobne granice, koji imaju ozbiljna zdravstvena ograničenja, čak i one koji su već stradali u ratu.

Također, korupcija je i tu značajna. Tko uspije nekako doći do novca, odnosno do par tisuća dolara, uspješno izbjegava mobilizaciju, barem do idućeg kruga. Bijeg iz zemlje također je otežan. Na granici s Rumunjskom u nekoliko je navrata ukrajinska granična služba otvorila paljbu na građane Ukrajine koji su pokušali pobjeći iz zemlje. Uhvaćeni su na kraju i mobilizirani. Može se pretpostaviti kakva je motiviranost takvog vojnika i njegova upotrebljivost u bitkama. Ipak, kao što smo rekli, tko ima dovoljno novca, može pobjeći iz zemlje, što se i događalo, naročito u prvim mjesecima rata.

Potreban predah

Nagomilani problemi velik dio građana Ukrajine dovodi do stava da im je potreban predah, da im je potreban mir, makar primirje. Prema dostupnim istraživanjima tvrtke Gallus, 52% ispitanih građana Ukrajine želi mir po cijenu toga da Ukrajina ostane bez dijela teritorija. Sve češće se čuje takav glas iz onih područja Ukrajine koja su najpogođenija ratom – s istoka i juga.

Sve se češće smatra da osim što se građani Ukrajine moraju braniti od neprijateljske ruske vojske, moraju se braniti i od "neprijateljske vlasti", koja ih "busificira", iznuđuje otkupnine ili puca na njih. Ipak, teško je procijeniti o kojem se postotku ljudi radi. S druge strane, velik broj Ukrajinaca koji žive u centru Ukrajine i na zapadu misli da Ukrajina treba nastaviti rat dok u potpunosti ne oslobodi svoj teritorij. Također, velik broj građana Ukrajine koji se sada nalaze u Europi istog je stava. 

Unutarnji sukob

Poseban je odnos prema unutarnjim izbjeglicama, koji dođu s istoka zemlje na zapad, pa im se onda naplaćuje smještaj i sve živo, dok vlasnici nekretnina dobivaju statuse izbjeglica u Poljskoj, Slovačkoj itd. Ne može se tvrditi da je to pravilo, ali postoji velik broj takvih slučajeva. Velik dio Ukrajinaca koji se nalaze u Europi nema uvid u stvarnost, slobodni su i njihove su obitelji na sigurnom. Mnogi čak, kao što je spomenuto, imaju i koristi od ovog rata, mogu živjeti van zemlje pod zaštitom i s određenim beneficijama. 

U tom smislu Ukrajina je ponovno podijeljena na dva dijela. Onu koja i dalje smatra da je potrebno nastaviti s ratom sve dok ukrajinska vojska ne izađe na granice iz 1991. godine, što je sasvim legitimno i pravno opravdano, te onu koja bi radi mira platila cijenu u obliku teritorija. Jasno je kojoj struji je bliži ukrajinski predsjednik, no ključno je pitanje ima li podršku u narodu. Vrlo vjerojatno ima. Među ostalim, razlog za potporu Zelenskom je i to što ova vlast vrlo vješto sputava rad opozicije, a predsjednik Zelenski ima i veliku podršku upravo onih građana koji su raseljeni po Europi, a kojih nije malo. Uz to, velik dio zemlje, naročito na zapadu, živi koliko-toliko mirno i bez neposredne opasnosti od rata.

Iako je to još uvijek daleko, lako je predvidjeti unutarnji sukob (politički, a ne oružani) u Ukrajini upravo oko pitanja podnošenja tereta rata. Stvari se mijenjaju, dinamika rata je takva da se Ukrajina sve teže nosi s tim. Teret rata ne podnose svi jednako i nije Ukrajina preko noći postala "bastion zapadnih vrijednosti". Problemi koji su postojali prije i dalje su tu i neće nestati u ratu. No sada je ključno pitanje za Ukrajinu koji smjer će odabrati. Onaj koji vodi barem i u labavo primirje, ali primirje. Ili u nastavak rata s neizvjesnim završetkom i mogućnost da se zemlju, odnosno društvo, dovede do unutarnjeg sukoba.