U SUBOTU 12. travnja održana su dva povijesno važna skupa za Srbiju, jedan u Beogradu, drugi u Novom Pazaru. Na drugom, koji je okupio domaćine i tisuće onih koji su o svom trošku, svojim biciklima i stopalima stigli u čaršiju na obalama Raške i Jošanice, građani su doživjeli nezapamćenu katarzu pomirenja onih koje su drugi posvađali. Nijemi zagrljaji i suze Bošnjaka i Srba pobijedili su višedesetljetnu nacionalističku lobotomiju, a Srbija je po prvi put nakon dugih godina sramotnih podjela podsjetila na građansku državu.

Za to vrijeme u Beogradu, nepunih 300 kilometara dalje, započeto je konstituiranje države u državi, kojoj je strano sve ono što se vidjelo, čulo i osjetilo ne samo u Novom Pazaru, već svuda po Srbiji gdje su proteklih nekoliko mjeseci prošli studenti i slobodni građani.

Na skupu u prijestolnici promoviran je "Pokret za narod i državu", čije ime je samo do prošle subote izazivalo nedoumice racionalnog uma, prije svega kod onih koji su podrazumijevali da ovdje stoljećima postoji i narod i država?! Ali, ne lezi vraže, odgovor je brzo stigao.

Konstituiranje Ćacilenda

Svjedočili smo konstituiranju novog naroda imena ĆACI, kao i njihove države Ćacilend, hermetične zajednice neobične i po tome što je njen osnivač sa skupa uputio oštre političke zahtjeve samome sebi.

Narod Ćacija, za razliku od drugih, svoje naseobine, koje se šire munjevitom brzinom, ne podižu pored rijeka i u plodnim dolinama, već između parlamenata i dvora prvosvećenika. Ćacilend je reality-teokracija koja se sa svih strana graniči s Republikom Srbijom.

Samo par dana nakon subotnjeg osnivačkog skupa dobili su i svoju Vladu na čelu s izvjesnim Đurom Macutom koji, gledano preko traktora i iz susjedne Republike Srbije, nevjerojatno podsjeća na Mr. Burnsa, zločestog junaka Simpsonovih.

Ćacilend nije "tikva bez sjemena" na ovim prostorima, on je svoju inspiraciju tražio i našao u poeziji Jovana Jovanovića - Zmaja još iz 19. stoljeća, prije točno 160 godina. Čika Jova je tada opjevao i ovjekovječio obrenovićevsko "Kraljevstvo Jutututu" kao, ispostavit će se, povijesni oslonac i uzor današnjeg Ćacilenda.

Napisao je dvije pjesme, svečanu i narodnu. Svečanu, koja je zavrijedila status himne, nazvao je "Jututunska juhahaha", dok je svakodnevnoj upotrebi namijenio njenu narodnu, folk verziju: "U kraljevstvu Jutututu kralj trinaesti Balakaha obećao svom narodu da će dati juhahaha (ustav). Samo neka budu vjerni, nek vojuju o svom kruhu, neka šute i nek žmire, nek plaćaju juhuhuhu (porez)..."

Što je prevedeno na svakodnevni, narodni jezik trebalo značiti:

"...Ovaj narod vrlo dobro znade da je stvoren samo Knjaza radi,
da Mu daje poreze i hvale, da Ga dvori i ponizno kadi...
Radi Njega sva stvorenja žive, radi Njega sunce greje s neba,
a taj narod, a tu zemlju našu, podrži je – ako Knjazu treba...
Oduzmi nam i želje i glasa, oduzmi nam mudrovanja kleta,
da Njegovu nameru ne preči, da njegovoj mudrosti ne smeta..."

Paralelni svjetovi

Iz pouzdanih izvora saznajemo da će na Vidovdan, 28. lipnja, biti donesen Ustav Ćacilenda koji bi u Stavku 1. definirao "ĆAK" kao jedinicu mjere, referentnu točku svih vrijednosti srpskog sveta. Nagađa se da bi ekskluzivno pravo tumačenja jedinice mjere, kao principa, pripalo jednom i jedinom.

Između "paralelnih svjetova", kako ih je prije par mjeseci nazvao Patrijarh Porfirije opisujući podjele u Srbiji, danas se jasno mogu potvrditi fundamentalne razlike u tumačenju tradicionalnih narodnih izreka.

Kada premijeri, ministri i medijske perjanice Ćacilenda potežu novogovor u ovoj osjetljivoj identitetskoj oblasti, jasno je da je vrag odnio šalu. Tu su narodne izreke dobile druge dimenzije i značenja u skladu s osnovnim načelima polupismenosti i poluusmenosti Ćaci tradicije.

Dok u Ćacilendu važi izreka "Tko se lača mati, od mača će... mmm, jel...", u susjednoj Republici Srbiji pozivaju se na "Evanđelje po Mateju": "Tko se mača lati, od mača će poginuti."

U Ćacilendu čarobnica Ana Brnabić citira samu sebe, dok s druge strane granice građani citiraju Isusa Krista.

Mangupi iz susjedne Republike Srbije skovali su i prijeteću rugalicu: "Tko se lača mati, od lača će najebati."

Druga izreka na kojoj se temelje vrijednosti Ćaci kulture glasi: "Piši kao što je napisano, čitaj kao što govoriš", dok u susjednoj Srbiji ona glasi: "Piši kao što govoriš, čitaj kao što je napisano." Dok se zbog ove druge lome koplja oko autorstva – je li u pitanju Johann Christoph Adelung ili Vuk Karadžić – u vezi prve nema dileme. Autor je jedna od sivih eminencija Ćacilenda, persona koja se u suradničkim dosjeima ruske tajne službe skriva iza passworda Belovulin.

Treći temeljni princip autorizirao je medijski apostol Ćacilenda DJ Vučko: "Mi ne možemo biti slijepi kod očiju ni ćoravi kod ušiju... ha... mislim, ćoravi kod očiju i slijepi kod ušiju."

Izgleda da je tajna moć izgovaranja duplog lapsusa direktna ulaznica za Ćacilend, jer vam za tamo nije potreban pasoš, dovoljna je ulaznica. Na ovaj princip, u obje verzije, pozvao se i Aca Srbin dok je onomad prijetećim tonom stavljao točku na priču o zvučnom topu, što je na "majke mi" potvrdila ruska FSB.

Vaskoliki Ćacilend s oduševljenjem je prihvatio da bude ćorav kod očiju i slijep kod ušiju, s prezirom odbacujući insinuaciju da su vidjeli i čuli ono što su vidjeli i čuli izdajnici i autošovinisti iz susjedne Republike Srbije. Inače, u komšijskoj, plaćeničkoj tvorevini se kaže: "Ne budi slijep kod očiju, ni gluh kod ušiju."

Jedna nova Srbija

I dok su Ćaciji u prijestolnici uspostavljali svoju tvorevinu kao svojevrsni oblik društvene šizofrenije i hipokrizije, u Novom Pazaru se rađala jedna nova Srbija. Iskra njene konstitutivnosti sadržana je u rečenici koju je studentkinja Bošnjakinja, par tjedana ranije, hodajući na veliko okupljanje u Kragujevcu, izgovorila u kameru jedne televizije:

"Jako sam sretna i uzbuđena dok hodam prema Kragujevcu. Po prvi put u životu osjećam da zaista pripadam ovoj zemlji."

Nema slobodne i normalne države bez tog "maltera", bez te emocije koja "drži sela i gradove".

Možda nije slučajno što se preko brda, na desetak kilometara od šadrvana na trgu Gazi Isa-Bega, oko kojeg su se okupile tisuće građana, nalazi Ras, prva prijestolnica iste ove zemlje iz vremena Nemanjića.

Kao da je došlo vrijeme za novi početak.

Napustili smo Novi Pazar s knedlom u grlu, potreseni i presretni, okupani i pročišćeni u energiji ljubavi i dobrodošlice. Zauvijek će ostati urezana slika nasmijanih Novopazarki pokrivenih hidžabima, s pištaljkama, državnim zastavama i bedževima na kojima je pisalo "Pumpaj!"

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala