PRIJE nego smo se stigli okrenuti, iza leđa nam je ostala još jedna godina. Čini se da je prošla brzo i iza sebe ostavila jedva zamjetan trag. Ali, kako to obično biva, ako krenemo brojati vlastite i tuđe korake koji su ostali u pijesku, pa čak i one koje je plima vremena dobrano isprala, uviđamo da je put kojim smo prošli ipak bio duži nego što se čini s onog mjesta na kojem stojimo na njegovom kraju. Ovo su događaji koji su obilježili hrvatsku političku i javnu scenu u godini koju ostavljamo iza sebe.

Početak puta

Počet ćemo, kako nam red nalaže, s Vlašću. Početak godine protekao je u znaku Tvrtke Kamen Ingrad. Početkom godine mediji objavljuju stenogram sa sjednice Vlade RH iz 2004., na kojoj se Ivo Sanader zalagao da se toj tvrtki dug od 60 smanji na 34 milijuna kuna. Dug je tvrtka imala kao kaznu zbog oštećenja države nezakonitim vađenjem kamena iz dva kamenoloma. Tih 34 milijuna kuna tvrtka će otplatiti, nema uopće problema za to. U vrijeme izlaska stenograma dug još nije otplaćen. Vlado Zec, direktor Kamen Ingrada u to vrijeme, u svojoj je karijeri državu oštetio za stotine milijuna kuna, a uhićen je, po optužbama za pronevjeru, u rujnu ove godine. Bio je, između ostaloga, upleten i u dovođenje Požeško-slavonske županije u bankrot. Izgleda da je ovaj čovjek ipak toliko korumpiran i beskrupulozan da ga čak ni sam Sanader nije uspio zaštititi. Pored njegovih tragova u pijesku ostaju i ogromne rupe, u koje je iskrcavao kamen, sakrivao novce i kopao financijske grobove radnicima svoje tvrtke i građanima Požeško-Slavonske županije.

Neki novi tragovi

Malo mira i eto nam za nekoliko mjeseci novih događanja. Ovaj put u gradu s Dioklecijanovom palačom, i to u njegovom lučnom dijelu. Zapravo, sjena se nad Brodosplitom vuče još od veljače 2005., kad je u medijima izašlo nekoliko članaka o pronevjeri državnog novca u toj tvrtki. Tada je negdje i počela istraga oko te tvrtke. To se sve primirilo i u svibnju ove nam godine stvar se, figurativno rečeno, vraća da ugrize Vladu za stražnjicu. U svibnju Državno odvjetništvo pokreće istragu protiv vodstva Brodosplita, a u tom vodstvu je i ministar gospodarstva Branko Vukelić. Sve u svemu, radi se o nekih 16 milijuna kuna za koje je tvrtka oštećena. Ekipa je elegantno kupovala brodove za 51,5 milijuna kuna, da bi kupnji pridodala apendikse po kojima je stvarna cijena brodova 50 milijuna, a 1,5 milijuna se vraća kupcu. Taj novac nije vraćen tvrtki, nego je još elegantnije prebačen na račune izvan države. Da bi stvar bila još ljepša, jedan od ključnih igrača bio je prijatelj Ive nam Sanadera, Siniša Poljak. Sanader se "distancirao" od njega maknuvši ga s mjesta organizacijskog tajnika (što u prijevodu znači: perača novca) HDZ-a. U listopadu Državno odvjetništvo podnosi prijave protiv stare uprave Brodosplita, koja je sveukupno tvrtku oštetila za 260 milijuna kuna, Poljak je smijenjen s mjesta u Nadzornom odboru, a vlasnik onog računa na koji je odlazio dio opranog novca od lažne cijene tankera, Drago Maček, također Sanaderov poznanik, pobjegao je u Frankfurt. Sad se, osim brojnih stopa u pijesku, na čijim potplatama ostaju tragovi kuna, eura, dolara, te žigovi raznih narodnih banaka, nazire još jedan trag stopa. Taj trag malo je udaljen od ostalih, i hoda nepravilnim ritmom, ponekad se ukrštava s ostalima, ponekad je na sasvim drugom kraju naše plaže, ali ne možemo ga ne primijetiti.

Tko to tamo hoda?

Taj trag postat će glavna vijest u  rujnu, kad Index objavi članak o jednom tajnom sastanku. Naime, u lipnju je vrijeme prodaje jedne od najjačih hrvatskih tvrtki, Plive. Ta je tvrtka na kraju prodana američkom Barru, za kojeg je lobirao Miomir "kradem pa tužim" Žužul. Lobiranja su žestoka, a novci zaista veliki. I tu se saznaje da je Ivo Sanader u lipnju skočio do Verone, gdje se, sasvim slučajno, kako će se kasnije govoriti, susreo, čuda li velikog, sa Žužulom i predsjednikom Uprave Plive Željkom Čovićem. Dan nakon tog sastanka sastaje se Nadzorni odbor Plive, koji odlučuje prihvatiti ponudu Barra, koja je manja od ponude konkurentnog Actavisa, ali to ni Plivu ni vladu ne zanima, jer "ne moraju nužno prihvatiti najbolju ponudu" (?!). Sanader ne može objasniti je li u Veronu išao službeno ili privatno, a ne može to ni njegov glasnogovornik Maček. Na kraju vuku nekakav kompromis po kojemu je put bio služben, ali je vodio ženu, pa je sam platio račun za večeru sa Žužulom i Čovićem (naravno, sasvim su se slučajno sreli tamo, pa su odlučili večerati zajedno). Epilog priča dobiva prije mjesec dana, kad Povjerenstvo za sukobe interesa našeg Sabora dobija dopis od Sanadera, u kojem stoji ovo službeno/privatno objašnjenje Sanaderovog puta. Nitko ne objašnjava zašto hrvatska javnost nije znala o tom putu, ali to ionako nije važno, jer, eto, Ured premijera šalje dopis. Sanader po mišljenju povjerenstva nije u sukobu interesa, iako nikad nije dostavio račune koji bi potvrdili da je sam snosio dio troškova na putu, i idemo, kako će Sanader kasnije reći u jednom drugom slučaju, pustiti prošlost na miru. Oni vrludavi tragovi u pijesku sad su sasvim jasno tragovi hrvatskog premijera, koji se pojavljuju čak i kad na našu plažu dođe oseka, koja je mnoge druge tragove zauvijek isprala.

Grijesi iz prošlosti

Nova oseka u prosincu će otkriti jedan stari trag, za koji se mislilo da je davno zaboravljen i pokopan, erodiran vremenom. Ovaj trag pripada predsjedniku Stipi Mesiću. Predsjednik države, koji je mnogim gafovima, uključujući odlazak na skup nesvrstanih i učestalim prozivanjem "ustašoida" koji ga napadaju sa svakog koraka, pokazao da mu ovaj drugi mandat služi kao ispušni ventil i da ga baš i nije briga kako i što više radi (važno je da "prorade institucije"), našao se u prosincu suočen s fosilom koji se otkrio kad je nova oseka oprala slojeve pijeska koji su se skupili s godinama. U prosincu Index objavljuje snimku Mesićevog proustaškog govora iz 1992. Snimku objavljuje i HRT, nakon čega njegov ravnatelj Mirko Galić miče dvojicu urednika "Dnevnika". Mesić čaka sljedeći dan da bi se obratio javnosti i katastrofira cijelu situaciju. Jedan obični kostur iz ormara, koji je mogao vratiti nazad u roku od 30 sati, on pretvara u vijest. Prvo se "uz najbolju volju, ne sjeća" da je držao taj govor, pa se sjeća, pa ga jest držao, ali u određenim okolnostima, pred "200 nabrijanih ustaša", ali čujte, to se onda tako radilo. Mesićevi fosilni koraci pretvaraju se u živo blato za plejadu lijevo nastrojenih političara, koji potpuno gube kredibilitet, prvo osuđujući govor, pa onda, kad saznaju da je govor držao Mesić, nalazeći bezbrojne isprike za njega. HRT vraća urednike na posao, a cijela stvar traje tjedan dana, i onda se konačno stišava. Prave posljedice skandala tek kasnije postaju jasne i otvaraju diskusiju o dosljednosti i principijelnosti političara, iako je malo vjerojatno da će, bar kratkoročno gledano, imati bitan utjecaj na političku scenu. 

Bijeli pijesak

Netom nakon Mesićeve blamaže, u javnost je izašao slučaj prodaje droge u konzulatu u Los Angelesu. Muž dužnosnice tog konzulata, Božice Barišić, prije dvije godine uhićen je zbog posjedovanja droge, a to se u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija zataškavalo dvije godine. Kad se saznalo, slijedio je kratki proces u kojem su odgovorni za to dobili packu po ruci, a Marko Gašpar, diplomat koji je slučaj prijavio, pao je kao žrtva cijele afere, degradiran je s mjesta diplomata u ured za izdavanje putovnica, dok mu je lik usput medijski ukaljan, i to svjesno i namjerno. Time je drugim diplomatima prenesena jasna poruka: šuti i gledaj svoja posla. Na dijelu plaže kojim je prošla ekipa iz MVPEI pijesak je na nekim mjestima bijel. Kokainski bijel.

Neke druge plaže

Ovime smo prebrojali neke od bitnijih koraka izvršne vlasti. Zakonodavna je uvijek uz nju, prati ju kao što Sanaderovi tragovi u pijesku prate skoro sve afere u Hrvatskoj, u godini Gospodnjoj 2006. Pogledajmo sad treću granu vlasti, onu sudsku. Uz nju je zakonodavna usko vezana, bar u slučaju godine. Slučaj koji je obilježio hrvatski medijski prostor, i oko kojega se vuče najviše tragova, a nažalost i mrtvih tijela, slučaj je Branimira Glavaša.

U svibnju ove godine mandatno-imunitetno povjerenstvo odlučuje Glavašu ukinuti imunitet, to potvrđuje i Sabor, ali Glavaš još ne ide u pritvor, budući da sudac odbija proglasiti isti. Čekat ćemo do listopada da isto povjerenstvo ponovno ukine Glavašev imunitet, pa da onda dođe do saborske katastrofe. Prvo Vladimir Šeks izjavljuje da klub zastupnika HDZ-a neće glasati za ukidanje imuniteta, što podiže strahovit zbrku. Sljedeći dan Sanader intervenira i HDZ ipak daje svoj povijesni "za". Posljedice tog "za" postaju jasne kad Glavaš ode u Remetinac i počne štrajkati glađu. Ne očekuje se da će u tome ustrajati, ali on to radi 37 dana, čime tjera državu da poduzme drastične korake, a slučaj postaje prava medijska senzacija. Glavaša puštaju iz zatvorske bolnice u Zagrebu, on dolazi u Osijek, i počinje političko-medijsko-pravna zavrzlama oko sudskog vještačenja, prekida istrage i procesne sposobnosti, koja ogoljuje svu nesposobnost pravosudnog sustava Hrvatske. Slučaj se nastavlja, Glavašu je prekinuta istraga u oba slučaja u kojima se vrši protiv njega, a njegovo zdravstveno stanje je izrazito teško. Uz Glavaševe tragove u pijesku ima toliko drugih da naša plaža liči na ratno polje.

To ratno polje toliko je široko da jedva primjećujemo ostale tragove koje su ostavili drugi. Tu je ponovno suđenje Hrvoju Petraču i prijetnje sucu. Tu je i slučaj "gospićkog rukovanja", sramotne presude Jozi Mraoviću za silovanje američke košarkašice, koja je sad ukinuta na Vrhovnom sudu i zbog koje će se suđenje ponavljati. Tu je i slučaj Ane Magaš, koja je osuđena na devet godina zatvora, nakon što je obitelj njenog ubijenog supruga pričala po Zadru kako se ona neće izvući, a sud odlučio da je ubivši muža koji ju je gušio prekršila nužnu samoobranu. Epilog priče je ostavka Ingrid Antičević-Marinović s mjesta potpredsjednice SDP-a. Naime, njen muž, Marko Marinović, nakon suđenja Ani Magaš priznao je da je manipulirao javnost i lagao, zbog čega su isplivala dva sporna slučaja koja su Ingrid uplela u aferu u kojoj je bila optužena da je zbog muža zlouporabila svoj tadašnji položaj ministrice pravosuđa. Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu jučer ju je oslobodilo tih optužbi.

Ima na našoj plaži još tragova, ali kad ju pogledamo, ovi koje smo ovdje nabrojali najjasnije se ističu. Neke od njih će plima godina isprati, neki će ostati na njoj, a neki će biti zameteni pijeskom koji će more vremena nanijeti na njih, da bi se opet u nekom trenutku u budućnosti pokazali i podsjetili svoje vlasnike kako je to bilo nekad davno u jednoj maloj državi na Balkanu. Mi ćemo, nakon što smo ponovno posjetili plažu godine Gospodnje 2006., s nogu stresti pijesak, obući svoje lijepe haljine, svoja skupa odijela ili svoje izlizane traperice, obuti svoje cipele i otići proslaviti najluđu od svih večeri, na trenutak zaboravivši da postoji plaža, i da tom plažom moramo hodati svaki dan. Onda ćemo se probuditi, skinuti svečanu odjeću i početi ostavljati nove tragove. Na ovoj plaži ili na nekoj drugoj. Kakvi će oni biti, ovisi samo o nama. Sretna Nova Godina.

J. D.