ZVONKO BUŠIĆ nakon 32 godine izlazi iz zatvora. Borac za "hrvatsko pitanje" prije trideset i dvije godine oteo je američki avion s namjerom da neupućenu javnost upozna sa ugnjetavanjem domaćeg puka, ali u procesu "upoznavanja" smrtno je stradao policajac pa je Bušiću određena doživotna kazna s mogućnošću pomilovanja nakon 30 godina.

Posljednji pokušaj prije dvije godine neslavno je završio jer Amerika je bila u stanju sveopćeg ludila, a da stvar bude gora, komisija je svoju odluku donosila u devetom mjesecu (ni više ni manje nego 11. rujna). Taj nam je slučaj pomogao da naučimo važnu životnu lekciju jer ako ste otmičar aviona, tražiti pomilovanje 11. rujna slično je kao od supruge tražiti sto kuna za kurvu na godišnjicu braka.

Zvonko Bušić nije "Lutak Zvonko s autom pravim"

Bušićev izlazak iz pržuna povukao je još jedno pitanje. Dakle, trebamo li slaviti njegov povratak ili biti potpuno indiferentni? Pošto se ne radi o drugom dolasku Isusa ili povratku pobjedničke reprezentacije, zdrav razum nalaže da tog čovjeka valja dočekati kao bilo kog drugog - samo uža obitelj koja će ga dočekati na aerodromu. No, stvari očito nisu toliko uobičajene jer Zvonko Bušić nije Lutak Zvonko i nije vozio "auto pravi" već pravi pravcati avion koji je, samo onako usput rečeno, oteo.

Budite bez brige, novinari će se poklati oko njegovog intervjua jer nije da baš svaki dan imamo priliku poslušati priču iz usta našeg čovjeka kojeg Amerikanci nazivaju teroristom. Militantniji među nama mogli bi njegov potez nazivati herojstvom, hrabrošću ili sredstvom koje je opravdano ciljem, a za očekivati je da će i pojedini vladini dužnosnici svoje osobne stavove izložiti javno. E sad, ako velika većina Hrvata drži da je Zvone Bušić sin domovine i naš ponos i dika, moglo bi se desiti da neki stranci zaključe kako smo mi nacija koja odobrava terorizam i to ne bilo kakav već onaj najgori – onaj protiv Amerike. U redu je ako mrzite Luksemburg, Monako, Gruziju, Ugandu ili Eritreju jer to je isto kao da mrzite dugodlake ptičare ali mrziti Ameriku nije popularno i takvo bi stajalište moglo izazvati velike probleme ekipi koja se već neko vrijeme pokušava pobliže upoznati sa debelim crijevom SAD-a. Na kraju krajeva, zna se kakva škvadra gaji animozitet prema "juesofeju" i kakva to ekipa otima američke avione.

Kako bi izgledalo da brojno pučanstvo dočeka Zvonka Bušića na aerodromu pjevajući domoljubne pjesme dok polugoli Zdravko Mamić trubačima lijepi eure na znojna čela? To bi bila glasna poruka koja govori samo jedno: "Ovi vragovi vole terorizam i istočni melos, a zna se da je jedina dobra stvar koja dolazi s istoka, sunce".

No, vrijedi li početi s tiskanjem majica "Svi smo mi Zvonko Bušić"?     

Mislite li uistinu da će se svijet zapitati "a tko su ti Hrvati" ako otmete avion, ugrozite njihove ljude i ubijate njihove građane samo zbog toga jer ste namjeravali pobacati neke letke ili je vjerojatnije da ćete na taj način stvoriti dojam da vas netko mlati s razlogom, a ljudi će govoriti "e, to su ti Hrvati"?

Ta "marketinška praksa" neće pustiti korijenje bez obzira koliko je vaš cilj bitan pogotovo ako se dešava u zemlji koja s vama nema ama baš nikakve veze (osim ako niste jedan od onih koji misle da su za sve krivi Amerikanci). To je kao da molotovljeve koktele bacate na Bugarsko veleposlanstvo u Njemačkoj zbog nečeg što se događa u Hrvatskoj. Na kraju krajeva, kako bi vi reagirali da naše ljude ubijaju i avione otimaju stranci zbog nečeg vama potpuno nebitnog? I kada pročitate naslove kao što su "Hrvatski Mandela" znate da ćemo i ovaj slučaj odvesti do apurda i nazad.

I dok se mi zabavljamo s Bušićem, Kristo Laptalo sjedi u Grčkom zatvoru zbog nečeg što nije skrivio.