Sukobi hrvatskih i srpskih navijača: "Give me a reason, punk"
U SVEOPĆIM najavama o klanju, masakriranju, tučnjavi, "podupiranju svojih", časti, poštenju, bratstvu, jedinstvu i sličnim gluparijama koje možemo čuti nakon sukoba hrvatskih i srpskih navijača u Australiji, trebalo bi spomenuti da to "rivalstvo" navijača iz dvije najveće zemlje bivše Jugoslavije, odnosno Naših i Njihovih divljaka nije ništa novo. Dovoljno je pogledati samo nekoliko godina unazad, pa vidjeti da cijeli sustav prati jedan dobro ustanovljen obrazac divljanja kojemu je nacionalnost samo povod.
U lipnju 2003. "navijači" se sukobljavaju na finalu Europskog prvenstva u vaterpolu, a divljanje gotovo prerasta u međunarodni incident kad horde "heroja" napadaju hrvatsku ambasadu u Beogradu. BBC piše ozbiljnu reportažu o sukobima, a dvije male balkanske zemlje osvanjuju u svim svjetskim medijima kao domovine podivljalih nasilnika.
U srpnju 2003., na utakmici Dinamo - Partizan, "navijači" ulijeću na teren, a nogometaši pred nadolazećom gomilom jedva uspijevaju pobjeći u svlačionice. "Utakmica se pretvorila u farsu, a nakon trećeg prekida došlo je do masovne tučnjave na terenu u kojoj su sudjelovali i neki igrači obje momčadi. Sudac Carlo Bertolini nemoćno je pratio tučnjavu, a kada je 200-tinjak specijalaca zaustavilo divljaštvo utakmica je prekinuta,", može se tada pročitati u njemačkim novinama, a incident prenose i Reuters i Associated Press, dvije najveće novinske agencije.
Incident u Australiji nije prvi na kojem su se sukobili hrvatski i srpski "ljubitelji sporta". U utakmici između lokalnih klubova Sydney Uniteda kojeg podupiru australski Hrvati, te Bonnyrigg White Eagles za koji navijaju australski Srbi, dana 14. ožujka. 2005., 50-ak navijača razmijenilo je boce, kamenje, šake i cijeli niz drugih predmeta koji su im se našli pri ruci. Policija je tada uhitila pet navijača, a Australci su mogli čuti kako su ti sukobi nastavak etničkih tenzija koje još bujaju nakon rata u bivšoj Jugoslaviji. Četiri dana kasnije Australski nogometni savez otkazuje utakmicu druga dva kluba čiji su navijači, zna se, australski Srbi i Hrvati.
U lipnju 2005., "heroj" iz reda beogradskih "Grobara", navijača Partizana, ponosno je ispričao novinama kako su on i prijatelji mu napali hrvatske navijače koji su putovali u Sofiju, na utakmicu Bugarske i Hrvatske. "Oni su ubrzo dobili i pojačanje brojnije grupe Hrvata. Stali su u gard spremni za tuču, ali su se predomislili i uslijedila je nevjerojatna "bežanija" ka policijskim maricama. Svašta smo vidjeli, ali da netko spas traži u policijskim autima, zaista nismo.", rekao je tada "heroj", koji nipošto ne bi bacio "bežaniju" pred hrpetinom razularenih divljaka koji bi ga išli tući. Jer, naposlijetku, time se ruši navijački kodeks, gubi se poštovanje i slične gluposti.
U rujnu 2005., u Podgorici grupa navijača imenom Varvari napada hrvatske košarkaške navijače, novinare i sportske komentatore. Varvari se nisu, kao Grobari, čudili nad "bežanijom" hrvatskih navijača, vjerojatno zato što su ovi uzvratili šakom na šaku.
E, da sad ne pomislite kako su jadni Hrvati uvijek ti koji moraju trpiti srpsku agresiju, vratimo se u 2006. i rukometnu utakmicu Hrvatske i Srbije u švicarskom St. Gallenu, na kojoj oko 20 hrvatskih "junaka" napada "cijela dva" srpska navijača, jer su ljuti i razulareni time što su ih Srbi za vrijeme utakmice gađali bakljama. Deset hrvatskih navijača privedeno je u policiju, a zatim deportirano.
Sve ovo nije ništa prema unutarnacionalnim sukobima Torcide i Bad Blue boysa, Delija i Grobara, ove Skupine Pijanih Nasilnika i one Skupine Pijanih Nasilnika ili kojim god časnim imenom se ti kriminalni elementi vole nazivati, a u kojima nastradavaju ljudi, auti, kuće, ulice...
Kad je 2006. u Hrvatskoj gostovala engleska nogometna reprezentacija, i kad su engleski mediji hrvatske navijače prozvali rasistima i divljacima, cijela se hrvatska javnost digla na noge. "Šta oni nama imaju govoriti, kad imaju najveće huligane na svijetu?", moglo se čuti svugdje. Imaju, istina, jako opasne nogometne navijače.
Ali, Hrvati i Srbi ne staju na nogometu. Bio to tenis, košarka, vaterpolo, rukomet, nogomet, njima je sasvim svejedno. Imaju pivo, imaju palice, imaju stolice na stadionima i imaju dovoljan razlog za ispoljavati agresiju.
I to zapravo nije čudno. U zemljama u kojima je nasilje dugo njegovana tradicija, koja se usko veže uz sportske priredbe, i u kojima za to nasilje nema nikakve adekvatne kazne, naravno da se razvio kult tog nasilja. Neka besmislena sociološka istraživanja govore o plemenskom ustroju navijačkih skupina, u kojima se čast i poštovanje stječe zaslugama i godinama, i u kojima vlada "visoki nivo kolegijalnosti".
Realnost je malo drukčija. Naijačko nasilje na Balkanu samo je produžetak visokog vrednovanja prevrtljivosti, laži, dvoličnosti, korumpiranosti, pa i samog nasilja. Te negativne ljudske osobine kod nas se cijene kao društvene vrline, nema nikakvog zakonskog okvira koji bi sankcionirao nasilje bilo koje vrste, i naravno da se to onda ispoljava i kod navijača.
Vječno polariziranje svega i vječno postavljanje nekih Nas protiv nekih Njih ni ne može roditi ništa pozitivno. Onda je dovoljno da jedan od Njih vikne "jebem ti bre kevu ustašku", ili "m´rš nazad preko Drine, Smrbo" i kaos je zagarantiran. Ali taj kaos potpuno je slučajan i nevažan, jer ne radi se tu o nekim stvarnim tenzijama koje se manifestiraju u sukobu hrvatskih i srpskih navijača, nego je hrvatstvo i srpstvo samo povod za nasilje.
Onda ni ne treba čuditi kad se ti isti vječni neprijatelji na navijačkim terenima međusobno dogovaraju kako će na nogometnom Svjetskom prvenstvu svoje "rivalstvo" ostaviti po strani i napasti tamnopute nogometaše.
I onda se Balkanci čude kad ih Europljani smatraju zaostalom marvom.
J.D.

bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati