NOŠENJE zaštitnih maski, u razboritom i solidarnom društvu koje razumije dinamiku znanstvenog napretka, ne bi trebalo biti kontroverzna tema.

Prema posljednjoj studiji međunarodne skupine liječnika, napisanoj radi informiranja smjernica Svjetske zdravstvene organizacije, mjere fizičkog udaljavanja od dva metra i nošenja maski – pa i onih pamučnih i podatnih, stiliziranih i ponoćno crnih – značajno umanjuju vjerojatnost prijenosa zaraze. Znamo li da znanost često mijenja i ispravlja svoje zaključke, zanimat će nas da drugi, a jednako stručni izvori, tvrde da maske nisu toliko kadre spriječiti da se sami zarazimo, koliko će uspješno zajamčiti da, ako smo zaraženi bez simptoma, svoju bolest kapljicama ne prenesemo na druge.

Zašto je nošenje maski postalo ideološko pitanje?

Ako je doista tako, a najbolja dostupna znanost – potvrđena rigoroznim istorazinskim procjenama – inzistira da jest, nošenje maski trebali bismo prihvatiti kao neznatno odricanje od komfora na koje pristajemo kako bismo zaštitili druge, ranjivije, za koje bi oboljenje možda bilo opasnije. Sve dok postoji i najmanja vjerojatnost da maske pomažu, njihovo je nošenje onaj minimum građanske solidarnosti na koji smo obvezani kao članovi zajednice bića vrijednih moralnog obzira. Toliko je potrebno znati o maskama. Pitanje je, onda, zašto je nošenje maski postalo najvažnije ideološko i političko pitanje ovih dana.

Čitamo li strane medije, saznat ćemo da je pitanje solidarnog maskiranja i pridržavanja mjera fizičke udaljenosti u Sjedinjenim Američkim Državama izazvalo nešto nalik ideološkom ratu, s masovnim prosvjedima konzervativaca i sljedbenika Donalda Trumpa protiv federalnih mjera koje su propisivale zatvaranje gospodarstva, održavanje fizičke distance i nošenje maski. Preko Atlantika, računica je prilično jednostavna.

Jasno je zašto Trumpove pristaše odbijanju mjere za sprječavanje zaraze 

Trumpove pristaše mjesecima su frustrirani činjenicom da katastrofalnu reakciju svojeg miljenika na zarazu  – jer Sjedinjene Američke Države broje čak petinu svih preminulih na svijetu, premda imaju samo 4,25% globalnog stanovništva – ne mogu racionalno pomiriti s postojanom privrženošću Trumpu. Kako bi se iskobeljali iz kognitivne disonance, opasnost od oboljenja postali su skloni poreći u potpunosti, pa tako i odbiti mjere za njegovo sprječavanje. U američkim ćemo tiskovinama čitati o teorijama republikanaca da je korona samo bolje oglašena prehlada koja i ne iziskuje politički odgovor ili da je globalnu zarazu izmaštala američka "duboka država" kako bi građane kontrolirala, pretpostavljamo, platnenim pokrivalima za lice.

Osim desnijih republikanaca, u SAD-u su se među protivnike nošenja maski upisali i libertarijanski branitelji uvijek ugroženih osobnih sloboda. Budući da za njih društvo – kao u neslavnoj krilatici Margaret Thatcher – uopće ne postoji, a državni je paternalizam uvijek samo napad na osobnu slobodu, oni maske, kao i Trumpovi obožavatelji, smatraju farsom za naivne beskičmenjake. Demokrati su, naprotiv, prema ispitivanjima građanskog mnijenja, od početka bili znatno voljniji nositi maske i poštivati ostale epidemiološke smjernice.

Američki pandan stožera do kraja je ostao odvojen od Bijele kuće

Uz sklonost da prihvate znanstvena obrazloženja, demokrati ne samo što nisu bili ideološki opterećeni imperativom da se slože s Trumpovim poricanjem opasnosti, nego su smisao nalazili i u tome da mu kontriraju. Čitavom je scenariju pripomoglo i to što se Trump s porastom broja zaraženih sve više trsio uniziti vodećeg američkog epidemiologa i nekada jednoga od najcitiranijih znanstvenika uopće, doktora Anthonyja Faucija, koji je u javnosti propagirao mjere koje američki predsjednik – skloniji zaštititi korporativni profit nego živote ekonomski neaktivnog starijeg stanovništva – nije bio sklon provesti.

Ono što je zanimljivo jest da Trump nije uspio navesti Faucija da mjere i preporuke prilagođava njegovim političkim interesima. Štoviše, američki je pandan stožera do kraja ostao odvojen od Bijele kuće. Premda su neki, vidjevši da lijevo građanstvo poslušno slijedi upute stožera, spekulirali da je Fauci zapravo demokrat, doktor je izjavio da nikada ne bi riskirao zbog politike izgubiti povjerenje svojih pacijenata. U Hrvatskoj ćemo pronaći posve oprečnu sliku.

Naš stožer je mjere usklađivao s političkim interesima vladajuće partije

Naime, čini se da je nepristranost stožernih autoriteta u Hrvatskoj znatno krhkija nego u Sjedinjenim Američkim Državama. Božinovićev Stožer civilne zaštite uvijek je iznova i postupno sve besramnije mjere usklađivao s političkim interesima vladajuće partije.

Strogost ograničenja javnih okupljanja misteriozno je popustila netom prije parlamentarnih izbora, pojedinci u propisanoj samoizolaciji – koji su donedavno, ako bi izišli iz kuće, bili biološki teroristi – iznenada su mogli posjetiti birališta, epidemiološke mjere u potpunosti su ukinute kako bismo pohlepno pokupili mrvice turističke sezone, a tradicijski crkveni i svjetovni derneci imali su različit epidemiološki tretman od događanja u kulturi i zabavi.

Od uvjerljivih autoriteta do skakača u vlastita usta

Zadavši konačnu pljusku zdravom razumu, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, Krunoslav Capak, onim je sabornicima koji čine Plenkovićevu tanku većinu od sedamdeset šest ruku, koji su se satima družili sa zaraženima, počeo pisati ispričnice kako bi umjesto u izolaciju mogli ići glasati u sabor.

Markotić i Capak, isprva uvjerljivi autoriteti s uvažavanom liječničkom ekspertizom, postali su vješti u krotkom skakanju sebi u usta i govorenju bez da išta doista kažu. U nekoliko se mjeseci i službeno ispostavilo da su svi u Stožeru na ovaj ili onaj način povezani s vladajućom partijom – bilo da su njezini dugogodišnji članovi, ili simpatizeri bivše predsjednice, koji su za nju držali propagandne monologe u promotivnim snimkama – i njezinim svjetonazorom, a onda i s njezinim dnevno-političkim interesima.

Šizofren odnos našeg stožera prema maskama

Što se maski tiče, dok je pandemija još bila u zametku, a zalihe medicinskih maski u ljekarnama obilne, Capak i Beroš maske su ocijenili sjajnom alatkom sprječavanja zaraze. Kad su maske nestale, a obećane pošiljke iz Kine još nisu pristigle, za stožerne je oratore – koji su obiteljske liječnike ogorčene zapuštenošću zdravstva prozvali petom kolonom – nestala i potreba da ih nosimo.

U nimalo iznenađujućem raspletu, s popunjenim ljekarničkim policama i bez izvanjske političke motivacije, maske su se opet pronašle u središtu mjera za nastavak društvenog života. Čak bi se i najnaivniji optimist pomučio povjerovati da je ovaj šizofren odnos prema maskama bio uvjetovan znanstvenim izučavanjem njihove učinkovitosti, a ne interesom politike da ostvari partijske ciljeve i privremeni socijalni mir.

Pritisnut optužbama da je njegov Stožer političko tijelo, Plenković je u času nesmotrenosti cinično odgovorio da on i jest politički, jer njegovi članovi i mjere "nisu došli iz vakuuma", nego ih je imenovala vlada. Stoga, sve navodno epidemiološke odluke Stožera bile su, citiram, "političkog karaktera".

Nezanemariv dio ljudi ne shvaća kako funkcionira znanost

U trenutku kada je Hrvatska po broju zaraženih na sto tisuća stanovnika prvi put pri vrhu europskih ljestvica, deseci tisuća hrvatskih građana vjeruju da zaraza ili ne postoji ili da je riječ o uroti milijardera Billa Gatesa i Svjetske zdravstvene organizacije radi elektronskog praćenja stanovništva putem cjepiva. Oni koji kontriraju maskama pritom pribjegavaju i pseudoznanstvenom argumentu da nošenje maski izaziva hipoksiju, manjak kisika, premda znanost nikada nije rekla ništa slično, a liječnici i medicinske sestre oduvijek satima nose zaštitne maske i pritom uspješno operiraju pacijente.

Izuzmemo li, radi očuvanja mentalnog zdravlja, one koji drže da su komadi modroga platna od desetak kuna medij za telekomunikacijske antene, razumljivo je da će čak i građani koji razumiju znanost osjećati otpor prema proglasima tijela toliko vidno politiziranoga poput našega Stožera, pa i prema njegovim proturječnim proglasima vezanima uz maske. Oni koji, pak, znanost ne shvaćaju – pa vjeruju da su polemike, dopune i ispravci koji leže u srcu znanstvenog napretka dokaz da je znanost podbacila – taj će otpor osjećati još snažnije.

Neobična veza desnice i otpora nošenju maski

Za kraj, vrijedi dodati da je i kod nas prisutna začudna veza desnice i otpora nošenju maski, dijelom i u formi uvoznog proizvoda iz Njemačke – čiji ekstremno desni AfD najavljuje prosvjede protiv epidemioloških mjera – i Sjedinjenih Američkih Država. Kad ne ogađuje javni prostor bezumnim tvrdnjama da su nacisti bili ljevičari ili da dvocentimetarski fetusi mlađi od deset tjedana mogu preživjeti pobačaj i onda o tome govoriti, Karolina Vidović-Krišto u saboru lamata maramom koju koristi umjesto maske, tvrdeći da su joj njezini anonimni kućni epidemiolozi prišapnuli da one ne pomažu. No bilo bi bespredmetno Vidović-Krišto pokušati nagnati da shvati logiku solidarnosti.

Upitni autoritet našeg stožera nije razlog da se oglušimo na konsenzus znanstvene zajednice

Prema najboljoj dostupnoj epistemologiji, desni radikalizam i teorije zavjere potječu iz nepovjerenja pojedinaca prema onima koji nude neutralne i na znanosti utemeljene teze. No, dvojbeni autoritet našeg Stožera – koji je znanost ignorirao kad je proturječila interesima vladajuće partije, a sad znanstveno utemeljene teze o maskama nudi pukim slučajem – nije dovoljan razlog da se oglušimo na sve snažniji konsenzus međunarodne znanstvene zajednice o važnosti nošenja maski i poštivanja epidemioloških mjera fizičke distance.

Ako se ne možemo otresti opravdanoga nepovjerenja Stožeru, možemo preskočiti njegovo posredništvo i jednostavno čitati znanost. Građanska solidarnost i skrb za ranjive samo su dodatni argumenti da maske ne promatramo kao teret, nego kao privilegiju da svoju slobodu upotrijebimo kako bismo nekome pomogli.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala