Roditelji tužili troje liječnika zbog smrti beba rođenih u karlovačkoj bolnici
U SURADNJI s karlovačkim županijskim tjednikom "7 dana" objavljujemo šokantne ispovijesti obitelji Macut i Magdić, čiji su sinovi Dario i Erik umrli nakon rođenja u Općoj bolnici Karlovac, te Suzane i Željka Laić čiji je sin Dino nakon poroda ostao paraliziran.
Krupna beba
Dario Macut živio je samo 29 dana i to na aparatima Klinke za pedijatriju zagrebačke bolnice Rebro. Zbog višestrukog zatajenja organa i zbog toga što mu se mozak pretvorio u kašu umro je 21. kolovoza 2003. godine. Njegova majka, Gabrijela Macut, na sudu pokušava doznati je li tako moralo biti.
"Trudnoća je bila uredna." - priča danas 29-godišnjakinja dok pokazuje trudničku knjižicu u kojoj su tijekom mjeseci bilježeni njeni odlasci u privatnu ordinaciju doktora Milorada Lončara. Dvanaest dana prije termina poroda liječnik joj je, kaže, savjetovao da ode u karlovačku Opću bolnicu jer je beba, u odnosu na nju tešku 70 kilograma, krupna i zato što on nema CTG uređaj.
Gabrijela Macut sa smrtnim listom i trudničkom knjižicom
"Htio je da do poroda budem pod potpunom liječničkom kontrolom. To mi je bila prva trudnoća. U bolnicu sam primljena 11. srpnja. Svakodnevno sam išla na CTG, nalazi su bili uredni i to je bila jedina “terapija” koju sam imala. Na dan kad je bio termin za porod u 10 sati je u moju sobu, u vizitu, došla dr. Milica Diklić Janjanin. Rekla je da mi daju prepidili vag gel za izazivanje trudova. Dobila sam ga isti dan u 20 sati. Dva sata kasnije počeli su jaki bolovi. Pozvonila sam sestri, a kad je došla, rekla mi je da ušutim jer oko mene ima drugih trudnica. Dobila sam injekciju i do 7 sati i 30 minuta sljedećeg dana nitko više nije dolazio." - kazala je Gabrijela.
U jutarnju smjenu je, prisjeća se, stigao dr. Živčić i rekao da ju odvezu u rađaonu. Dobila je drip i trudovi su počeli.
"Boljelo me, ali znala sam da mora. Kad sam u jednom trenu otvorila oči, vidjela sam dr. Janjanin kako se panično hvata za glavu. Sjećam se da su joj se naočale iskrivile. Oko mene je nastala strka. Čistačica me držala za glavu, dr. Živčić mi je laktovima pritiskao trbuh… Pozvali su dr. Goranu Milković, ona je dovukla vakuum. Kad su prvi puta povukli, ventoza je skliznula s bebine glave. Poslije sam od dr. Vesne Benjak s Odjela neonatologije bolnice Rebro doznala da mu je baš tada oštećeno pola mozga. A oni su još dva puta pokušali dijete izvući na vakuum. Iako sam već bila rezana i pripremljena za porod, doktorica Milković me još jednom, nekako ukoso, činilo mi se kao iz straha, razrezala. Ali nitko nije izmjerio širinu moje zdjelice - da su to učinili morali bi vidjeti da je djetetova glava veća od porođajnog kanala." - dodala je Macut.
Dijete kolabiralo
"Čula sam kako su zatim počeli vikati da se hitno spremi operacijska dvorana, čistačice su poslali da pozovu sve liftove, netko je viknuo da se svi hodnici isprazne, da se maknu trudnice. Pitali su me mogu li sama s kreveta za rađanje prijeći na drugi krevet. Stisnula sam zube i uspjela. Polegli su me na bok, dali mi injekciju i kisik i pojurili prema liftu. Nije ga bilo, pa je doktorica Milković počela rukama i nogama lupati po vratima. Ne znam točno što se događalo do dolaska u operacijsku dvoranu. Znam samo da mi se svaka minuta činila kao vječnost." - priča Gabrijela Macut.
U operacijsku dvoranu dovezli su je, kaže, u pola jedan. Osamdeset minuta kasnije rodila je carskim rezom dječaka. Srce mu je bilo usporeno. Odmah je organiziran njegov odlazak u Zagreb u bolnicu Rebro. Kad se rodio bio je dug 48 centimetara, a težak 2800 grama: "Porođajna težina mu je trebala biti između četiri i četiri i pol kilograma, ali je dijete u meni kolabiralo."
Sljedećih su joj dana u bolnici govorili da je dijete dobro, a medicinska sestra, sjeća se, uvečer bi joj dolazila reći da dr. Janjanin pita za nju.
Nakon nekoliko dana doznala je, kaže, od druge liječnice da je dijete palo u komu: "Odmah sam zvala supruga da dođe po mene i na vlastiti zahtjev sam otišla iz bolnice. Muž je sina svaki dan posjećivao u Zagrebu, ja sam otišla čim sam bila koliko-toliko sposobna za put. Kad me doktorica Benjak ugledala, pitala je zašto sam, zbog rana koje sam imala, dolazila. Od toga dana čule smo se nekoliko puta dnevno, ili sam zvala ja ili ona. Dva dana prije nego što je Dario umro, javila mi je da su mu počeli raditi bubrezi, da se srce stabiliziralo i da su 90 postotne šanse da preživi. Da je i uspio, živio bi na aparatima."
Tužila liječnice
Na dan kad je Gabrijela Macut bila u karlovačkoj policiji, gdje je prijavila doktorice Janjanin i Milković, sa Rebra je stigao brzojav. Dario Macut umro je 21. kolovoza 2003. godine u 13 sati i 50 minuta.
"Suprug Damir i ja dijete smo sahranili u Gvozdu, gdje žive njegovi roditelji, a ja, evo, već dvije godine svako jutro kad se probudim i pogledam kroz prozor prvo što vidim je rodilište na Švarči."
Gabrijela Macut tužila je doktorice Janjanin i Milković jer ih smatra odgovornima za smrt svoga sina, nakon što je Općinsko državno odvjetništvo odustalo od kaznenog progona. Liječnice su se žalile protiv optužnice, ali sudsko vijeće Općinskog suda Karlovac njihov je prigovor odbilo. Saslušanjem medicinskih vještaka suđenje bi se trebalo nastaviti uskoro, a 17. svibnja bit će i rasprava u postupku za naknadu štete, u kojem je Gabrijela Macut tužila bolnicu.
"Ako su doktorice učinile sve, zašto onda moje dijete nije živo. Želim na sudu čuti svaku njihovu riječ kad budu objašnjavale zašto mog Darija više nema. Možda mi netko odgovori i zašto gotovo dvije godine nakon sinove smrti ne mogu ostati trudna." - očajno se zapitala Gabrijela Macut.
Dječačić živio sedam sati
Optužene liječnice, ali i šef ginekologije karlovačke bolnice dr. Željko Štajcer, mogli bi se uskoro na optuženičkoj klupi naći još jednom. Optužba je slična, a tužitelji su Dubravka i Tomislav Magdić iz Donjeg Taborišta kod Slunja. Kaznenu prijavu protiv liječnika podnijeli su Županijskom državnom odvjetništvu, a bolnicu će tužiti za naknadu štete.
Baš kao Gabrijela Macut i Dubravka Magdić je u veljači ove godine u karlovačko rodilište došla prije termina, da bude pod liječničkom paskom. Njen je sinčić Erik po rođenju bio dugačak čak 60 centimetara, no liječnici su je pokušali poroditi prirodnim putem. Glava djeteta je izišla bez većih poteškoća, no ramena su zapela u porođajnom kanalu. Potvrdio je to tada novinarima dr. Željko Štajcer, šef ginekologije. Kad je, nakon toga, učinjen carski rez dječak je bio kritično, pa je prevezen u Zagreb na Rebro. Živio je samo sedam sati.
Shrvana obitelj Magdić
Kad je tragedija objavljena u medijima, dr. Štajcer je izjavio da se tako nešto u bolnici nije dogodilo 15-ak godina. Onda se novinarima javila Gabrijela Macut i to demantirala svojom tragedijom.
Ravnateljica bolnice prim.mr.sc. Gordana Pavan na naš je upit odgovorila da nema službenih podataka o vođenju kaznenih postupka protiv imenovanih liječnika. Potvrdila je da se vodi parnični postupak protiv bolnice za naknadu štete, te da je Općinsko državno odvjetništvo zatražilo liječničku dokumentaciju za jednu rodilju i dijete, a što se potom zbivalo, ona kaže - ne zna.
Komisija za stručni nadzor u oba je slučaja obavila nadzor kojim je utvrđeno da je medicinski tretman učinjen po pravilima medicinske struke i savjesno, pa nije bilo razloga za poduzimanje bilo kakvih mjera protiv liječnika. Inspekcijski nadzor izvršilo je i Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, kaže ravnateljica Pavan. Bez obzira na te nalaze, jesu li dva dječaka morala umrijeti - ocijenit će sud.
Buđenje u šok sobi
Suzana Laić još je jedna Karlovčanka koja, prisjećajući se poroda, i danas proživljava noćnu moru. Sreća u nesreći je ta što je njen sin Dino preživio traumatični dolazak na svijet, s čijim će se posljedicama doživotno nositi i on i obitelj. Dino danas ima tri i pol godine, paralizu ruku i nogu, a oduzeta mu je i sposobnost govora. Bez pomoći roditelja, koji za njegovo teško stanje optužuju isključivo liječnike karlovačke Opće bolnice, Dino se nije u stanju kretati, igrati, hraniti...
"To mi je bila prva trudnoća tijekom koje nije bilo baš nikakvih komplikacija. Na zadnju kontrolu kod svoga ginekologa, dr. Milorada Lončara, išla sam 1. veljače 2002. Svi su nalazi bili u redu. Bila sam otvorena za širinu prsta i doktor je rekao: "Super, beba se okrenula, otvoreni ste i kad to krene sve će biti lako". S obzirom da sam čekala svoje prvo dijete i da nije bilo nikakvih komplikacija, u bolnicu sam otišla vesela. Nisam ni u bunilu slutila da će mog sinčića ubrzo osuditi na kolica do kraja života." – počinje svoju šokantnu ispovijest Suzana Laić.
Zbog laganih trudova u bolnicu na Švarči otišla je u ponedjeljak, 4. veljače 2002. oko 8 sati ujutro, svega četiri dana prije porođajnog termina. Smještena je u rodilište, te je učinjen ultrazvučni pregled čiji su nalazi još jednom potvrdili da je sve bilo spremno za porod.
"Odmah su me pripremili za porod. Doktor Mehmed Ramić, koji je uz doktoricu Sandru Galjar vodio porod, rekao mi je: "Sad puno hodaj i to je to". U ponedjeljak navečer, kad sam počela osjećati jače bolove, dobila sam prvu injekciju Apaurina. Drugu injekciju dobila sam tijekom noći, kad sam počela krvariti. Sljedećeg jutra, u utorak, dobila sam drip, kojeg sam do poroda, uz tri spazmex injekcije, primila maksimalni broj jedinica." – priča nam Suzana Laić.
Kaže da je do samog čina poroda odnos bolničkog osoblja prema njoj bio korektan. No, od trenutka kad je pripremljena za porod, do poroda je proteklo punih 36 sati.
"S poroda se sjećam da mi je pedijatrica u jednom trenutku rekla: "Ajde majko, još malo, da se beba rodi živa", nakon čega je meni pozlilo. Tada sam dobila i masku s kisikom, a ja od sveg tog straha i šoka više ni ne znam jesam li imala trudove ili ne. Doktorica Galjar mi je klečala na trbuhu dok je Ramić izvlačio Dina na vakuum. Prije poroda sam ih molila da me porode carskim rezom, no, rekli su mi samo: "Mi ne prakticiramo bezbolne porode". U roku tri sekunde oko mene se stvorila velika gužva, a sljedeće čega se sjećam je buđenje u šok sobi." – suznih se očiju prisjeća Suzana Laić.
Dino se rodio u 19.05 sati. Ubrzo je počeo gubiti životne funkcije, pa je intubiranjem i elektro-šokovima reanimiran već u trećoj minuti života. Čim su ga liječnici osposobili za prijevoz, Dino je hitno prebačen na Rebro, što nitko od obitelji nije znao do sljedećeg dana.
Ušao na silu
"Taj dan su se odigravale utakmice Malonogometnog turnira u sportskoj dvorani na Rakovcu. Kumovi, brat i ja smo izašli van očekujući vijest iz bolnice. Zvao sam svako malo i pitao je li rodila. Svaki put su mi odgovarali – nije. Na kraju su mi, oko 21 sat, rekli da je Suzana rodila, ali nisu rekli je li dečkić ili curica. Shvatio sam da se nešto dogodilo, da mi nešto prešućuju, i tada sam poludio! Kad sam stigao do bolnice sve je bilo zaključano, pa sam na odjel ušao na silu. Tek tada mi je doktor Štajcer rekao kakvo je stanje, ali nije znao gdje je dijete. Sljedećeg jutra u šest sati pozvao me pokojni pedijatar Džeba i rekao da mi se sin nalazi na Rebru, na odjelu na četvrtom katu kod doktora Filipovića." – priča nam Željko Laić, Dinin otac, tvrdeći da je Dinu "tijekom poroda s vakuumom, koji je umjesto na lubanjsku kost bio prislonjen sa strane, oštećen mozak i centri za govor i motoriku".
Dino je godinu dana nakon poroda imao ranu na glavi, a na mjestu gdje je bio prislonjen vakuum i danas mu ne raste kosa.
Ožiljci na Dinovoj glavi vidljivi su i tri i pol godine nakon rođenja
Doktor Boris Filipović, liječnik KBC-a Rebro gdje je Dino proveo svojih prvih 30 dana, u otpusnom je pismu napisao "Povreda mekog oglavka prilikom vakuuma". Rekao je i da, tvrde roditelji, "to što se na Švarči radi nije normalno jer ne mogu hospitalizirati toliko djece koliko ih prilikom poroda strada u karlovačkoj bolnici". Na pitanje majke je li Dino trebao biti u stanju u kojem je, dr. Filipović je odgovorio: "Nije moralo biti ovako, a na vama je da odlučite hoćete li ostati na tome". U vrijeme kad je Dino prebačen na Rebro, tamo su istovremeno bile još dvije bebe, jedna iz Luščića, a jedna iz Šišljavića, koje su tih dana prebačene iz karlovačke bolnice.
Obitelj Laić podnijela je prijavu Općinskom državnom odvjetništvu, međutim, nakon više od dvije godine od podnošenja, prijava je odbačena kao neosnovana. Tamara Grčić iz PU karlovačke, gdje su najprije prijavili svoj slučaj, nakon što je uzela izjavu od Suzane Laić rekla je, tvrdi Suzana: "Gospođo Laić, tu bi trebale biti dvije tužbe: jedna za krivu procjenu poroda, a druga za nestručno napravljen vakuum".
Za privatnu tužbu, kako kažu, nemaju novaca. Radije financiraju Dinin oporavak u klinici Kalos na Korčuli, nego sudske postupke. No, ipak najavljuju da će tužiti Opću bolnicu i dr. Mehmeda Ramića, nadajući se da će se u pravnoj bitci udružiti s ostalim roditeljima.
"Ne daj Bože da sam u gradu s Dinom u šetnji i da sretnem dr. Ramića. Najiskrenije vam kažem da ne znam kako bih reagirala. Ne vjerujem da bih se mogla suzdržati, a da mu nešto ne učinim jer je on krivac za sudbinu moga sina!" – s grčem priča Suzana Laić.
Želi se igrati
"Ženama je rizik otići na porod u karlovačku Opću bolnicu. Bila sam gore, vidjela sam i na sebi osjetila kako se gore radi. A čula sam i mnoga slična iskustva. Ako nemate debelu vezu da netko pazi na vas, to je prevelik rizik. Vidjeli ste moga Dinu i ožiljak na njegovoj glavici. Ja mu to nisam učinila. Pitam se, kako me netko može pogledati u oči i reći: "Nisam kriv”!? Oni su moje dijete doslovce ubili!" – s gorčinom zaključuje Suzana Laić, koja prilikom izlaska iz bolnice, niti poslije, nije dobila otpusno pismo.
Dino Laić s ocem Željkom
Dino, tri i pol godine nakon rođenja, ima cerebralnu paralizu s dijagnozom tetrapareza spastika. Ponekad samo izgovori riječi “mama” i “tata”. Razumije što mu se govori i shvaća sve što se oko njega zbiva, ali je bespomoćan da bilo što učini samostalno. Htio bi se voziti na traktoru, hodao bi. Ima želju voziti bicikl, želi se igrati... No, za njega je sve to tek nedostižan san...
Tekst: Mario Pušić i Danijel Tuškan
Foto: Nikola Ljubojević i Andreja Trpčić

bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati