POSTOJI veliki problem koji političari imaju s fizikom. A to je da vrijeme, barem u ovom svemiru, ide linearno naprijed. Prošlost, kako što znate, ne možete mijenjati.

Kada čujete da se političari, bilo lijevi bilo desni, hvataju prošlosti iznad one pristojne mjere obilježavanja događaja i osoba kojima treba odati poštovanje, kada dnevnu politiku idu graditi po prošlosti, to znači samo jedno – da nemaju pojma kako riješiti probleme sadašnjosti, a još manje budućnosti.

>> Plenković: "Za dom spremni" je integralni dio Thompsonovog repertoara

Gledano sa strane političara, dobra strana prošlosti je to da ne postavlja neugodna pitanja. Sadašnjost zna biti neugodna. Recimo, imamo Ministarstvo demografije i useljeništva, vodi ga, naravno, Domovinski pokret. Zamislite, recimo, ovakvo pitanje ministru demografije: "Dozvolite da vas nešto sasvim jednostavno upitam, narodski. Ako imamo rekordne upise na smjerove sestrinstva, kako to da nam bolnice ne mogu posložiti smjene dežurstava jer nema dovoljno sestara? Nije li to, gospodine ministre, dokaz da vaše ministarstvo postoji više radi Plenkovićeve većine u Saboru, nego radi demografije?" Možda je vrijeme da netko u Vladi prizna da zemlja s rekordnim upisima ima i rekordne odlaske?

Povijest ne postavlja neugodna pitanja političarima

Kad se politika prebaci na ratove završene prije 30 ili 80 godina, onda nema problema. Tada se mogu osnovati komisije, povjerenstva, a može se iskoristiti i val popularnosti Thompsonovog koncerta, pa pokupiti koji glas.

Najbolje je kao premijer Plenković, pojavite se dan prije koncerta. Obiteljski. Srdačno. Slikanje s umjetnikom. S puno razumijevanja za narod. Taman da mediji zabilježe, a da vas nitko ne pita jeste li na koncertu pomalo nezgodni pozdrav izvikivali ili samo otvarali usta. Kao Mesić nekada, samo je, kaže, otvarao usta.

Zadnji tjedan visoka politika nije propustila prigodu da, kao što to već čini kada naši sportaši donesu medalju (obično se ispostavi da su trenirali bez dvorane), zajaši i na uspjeh narodnog koncerta. Pa red sjećanja na rat, pa koji je pozdrav bio uobičajen, koji nije, znate već.

Ali izgleda da rat od prije 30 godina više nije dovoljan. Sad smo stigli i do Drugog svjetskog rata. Čitamo kako je predsjednik Domovinskog pokreta, Ivan Penava, profesor kineziologije, postao i predsjednik "Povjerenstva za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugoga svjetskog rata". 

Šef mlađeg HDZ-ovog koalicijskog partnera nije sebe našao ni na mjestu rješavanja nedostatka liječnika po ambulantama, nije sebe našao ni oko problema cijene stanovanja na Jadranu, ni oko okrupnjavanja zemljišta u Slavoniji. Nije sebe našao ni u rješavanju problema inflacije, a ni problema primjene umjetne inteligencije u obrazovanju. Našao je sebe u brojanju ubijenih nakon Drugog svjetskog rata.

>> Penava dobio svoje povjerenstvo za Drugi svjetski rat. Pogledajte tko su članovi

Ideologizacija žrtava

Da odmah bude jasno – zločine koje su počinili partizani nakon Drugog svjetskog rata nad civilima i ratnim zarobljenicima treba istražiti. Kao što su istraženi i zločini nacista, fašista i drugih u Drugom svjetskom ratu. Treba istražiti temeljito, stručno i bez političke manipulacije. Žrtve zaslužuju istinu, žrtve zaslužuju nadgrobni spomenik, a društvo treba prihvatiti da su se zločini dogodili.

Problem je drugdje. To povjerenstvo neće voditi povjesničar. Neće to biti niti netko iz dokumentacijskih centara, iz arhiva, iz pravosuđa, ili, zašto ne, međunarodnih institucija. To vodi Ivan Penava, profesor kineziologije, dovoljno lojalan da ne pita, dovoljno neuk da posluži.

Budimo pošteni i postavimo pitanje – zašto bi netko tko želi ozbiljno istražiti zločine nakon rata želio da to vodi Ivan Penava? Upravo ako želite da sve to izgleda kao farsa, ako želite da se sve relativizira, ako želite da se cijeli posao kompromitira, ako želite da se ozbiljna tema pretvori u ideologiju, onda je Penava savršen izbor. Ako povjerenstvo od početka izgleda pristrano, ako ga vodi netko nestručan, priča unaprijed postaje "ideološka". Na taj način, paradoksalno, oni koji žele umanjiti zločine, ne mogu poželjeti bolje! Ništa ne diskreditira istinu poput pristranog traženja iste.

Ljevica također živi u prošlosti

Ne treba zaboraviti ni ljevicu, Njima se, u 2025., sve još uvijek vrti oko mantre "antifašizma", kao da nacifašizam nije poražen prije osamdeset godina. A jest, talijanski s Mussolinijem obješenim naglavačke na trgu u Milanu, njemački s crvenom zastavom zabijenom na krov Reichstaga, japanski s dvije atomske eksplozije nad Hirošimom i Nagasakijem. A tko je nacifašizam zapravo pobijedio? Pa poveo je bitku onaj pripiti aristokratski konzervativac Sir Winston Leonard Spencer Churchill – dvije godine prije nego što se salonska ljevica uopće sjetila da je Hitler možda ipak zao lik. 

Gdje su onda danas britanske zastave na krijesovima povijesti, na Trnjanskim kresovima? Gledali smo tamo hrvatsku zastavu s peterokrakom, koju danas vidimo samo na limenkama piva i na ruskim bombarderima koji ubijaju po Ukrajini. Izvan spomenika NOB-u, koji su ipak spomenik jednog vremena – taj simbol više ništa ne znači.

Povlačenje u povijest onih koji ne znaju što će s budućnošću

U nedostatku rješenja za stvarne probleme s kojima se Hrvatska danas suočava, domaća se politika, i lijeva i desna, sve češće povlači u povijest. Vraćaju se priči o dva rata i to dva rata u koja smo uredno pobijedili! Umjesto da nude viziju budućnosti, političari dijele narod povicima i simbolima propalih režima, skupljaju glasove podjelama prošlosti, zbrajaju žrtve vlastite strane i umanjuju zločine onih drugih.

Franjo Tuđman je bio povjesničar. Čovjek knjiga i arhiva. Znate li što je napravio 1998., samo godinu nakon Mirne reintegracije Podunavlja? Osnovao je ministarstvo zaduženo za europske integracije. Više je gledao u budućnost od svih ovih danas.

Gotovina je rekao sve što je trebalo

Sjetimo se što je general Ante Gotovina rekao 2012. godine: "Rat je konačno gotov, okrenimo se budućnosti!" Gotovina sam je postupio upravo sukladno toj svojoj izjavi – postao je poduzetnik, postao je ribar. Firma kojoj je suvlasnik proizvodi hranu, proizvodi tako dobru tunu da gotovo sva odlazi u Japan. Prodati Japancima tunu je kao prodati Nijemcima automobile ili Talijanima sladoled. Zapošljava ljude, plaća porez, stvara novu vrijednost...

Ova naša politika danas, to uporno vraćanje u prošlost, ne vodi nikamo osim u sigurne egzistencije potkapacitiranih političara. Nije, naravno, dobro kada narod zaboravi vlastitu povijest – jer tada zaboravlja i vlastite pogreške. Ali kada se cijela politika svede samo na povijest, kada se od prošlosti pravi politički program, tada više nema mjesta za političare koji bi se bavili izazovima vremena u kojem živimo. Paradoksalno, narod koji zapne u prošlosti uskoro i sam postaje povijesna fusnota, ali u udžbenicima povijesti drugih naroda.

"Okrenimo se budućnosti!" Sve vam je u toj rečenici.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala