VEĆINA ljudi u Albaniji izvana prepoznaje zgradu u Ulici Ismaila Qemalija. Takozvana Vila 31 ranije je bila rezidencija diktatora Envera Hoxhe. U njoj je početkom 2025. godine svečano otvorena umjetnička rezidencija, nakon dugotrajnog planiranja i nakon desetljeća u kojima je bila potpuno zatvorena.

Otvaranje se dogodilo slučajno pred 11. travnja, kada je godišnjica smrti paranoidnog diktatora. Ali nije slučajno da stanovništvo još uvijek nema slobodan pristup nekadašnjoj Hoxhinoj rezidenciji. Posjet je moguć samo u iznimnim slučajevima.

Vila 31 nema skrivene tajne, ali nemogućnost pristupa simbolično pokazuje odnos Albanije prema tom poglavlju svoje prošlosti. Vladajuća elita nije zainteresirana za sveobuhvatno suočavanje s prošlošću, a najveći broj građana ima druge, uglavnom ekonomske brige.

Milijun bunkera

Ovaj diktator je za vrijeme svoje vladavine zemlju pretvorio u jedno od najizoliranijih područja na svijetu. Izvan Albanije njegovo je ime postalo sinonim za diktaturu posebnog tipa, koja se okružila bunkerima.

Umjesto da gradi stambene zgrade, Hoxha je po cijeloj zemlji gradio bunkere. Milijun bunkera od armiranog betona u zemlji s nešto više od tri milijuna stanovnika, to su bila svjedočanstva diktatorskog ludila čovjeka koji je usavršio teror. Hoxha je izgradio komunizam koji u tom obliku nigdje više nije postojao, a ostao je od svih komunističkih diktatora najduže na vlasti. On svoj kult ličnosti nije gradio samo na svojoj ideologiji i diktatorskom vladanju, već i na sposobnosti da raskine veze sa svim saveznicima, piše Deutsche Welle.

Opraštanje od „velike braće"

Raskinuo je veze sa susjednom Titovom Jugoslavijom, sa Sovjetskim Savezom, a na kraju i s Kinom, optužujući te države da su se odrekle jedinog istinskog učenja – staljinizma. Tako je odveo Albance u izolaciju i teško siromaštvo. Smatrao je da će njegov socijalizam funkcionirati i bez vanjskog svijeta. Analitičari smatraju da je njegova manija proganjanja postajala sve veća kako je napredovao njegov dijabetes.

Hoxha je u studenom 1941. osnovao Komunističku partiju Albanije uz pomoć jugoslavenskih komunista. Dvije godine kasnije stao je na njezino čelo i ostao na toj funkciji do smrti. Izgleda da je raskid s Jugoslavijom bio predvidljiv jer je Hoxha smatrao da u albanskoj nacionalnoj državi treba biti i Kosovo, a Tito je imao viziju balkanske federacije s Bugarskom i Albanijom koju bi predvodili Jugoslavija i on osobno.

Kasnije se Hoxha usudio raskinuti veze i s "velikim bratom", Sovjetskim Savezom.

Nikita Hruščov je 1956. započeo destaljinizaciju, Hoxha se usprotivio. U Hoxhinu svijetu Staljin je do kraja ostao mjerilo svih stvari. Danas se povjesničari prepiru oko toga je li to bio samo izgovor za okončanje sovjetske prisutnosti u zemlji.

Sljedeći „veliki brat" Albanije bila je Kina. Savez s malenom Albanijom Kinezima je bio vrijedan pet milijardi dolara. Nakon Maove smrti, Hoxha je 1978. prekinuo odnose i s Kinom. Rekao je da ne može podržati novu politiku Kine. Ali taj raskid savezništva Albaniju je ekonomski bacio na koljena.

Neobičan gost iz Njemačke

Enver Hoxha je u ime učvršćivanja vlasti tražio oslonac i u zemljama koje nisu odgovarale njegovim ideološkim shvaćanjima. U kolovozu 1984. u Tirani je ugostio bavarskog premijera Franza Josefa Straußa kojeg je prije toga javno označavao kao revanšista. Strauß je, doduše, bio poznat kao strastveni antikomunist, ali to mu nije smetalo da ugovara milijunske poslove s komunističkim diktatorima. Ipak, za albanske prilike taj posjet je bio jako neobičan. Ni do danas nije potpuno razjašnjeno o čemu su tada njih dvojica razgovarali. Posjet se odvijao u potpunoj tajnosti.

Neupućeni često postavljaju pitanje zašto su Albanci većinom slijedili režim bez otpora. Do sloma sustava 1990. nije postojao disidentski pokret kao u drugim komunističkim zemljama. Hoxha nije trpio takve pojave ni u zametku. Uzrok treba tražiti u plemenskoj osnovi ruralnog društva, u kojem ni u gradovima nije bilo anonimnosti. S druge strane, represija je bila brutalna, usporediva jedino s najgorim sovjetskim vremenima pod Staljinom.

Smrtna kazna za posjedovanje Biblije

Predratnu građansku elitu Hoxha je gotovo potpuno uništio. On je htio da Albanija postane prva ateistička država svijeta. Vjernici su bili izloženi velikim progonima. To se naročito odnosilo na katolike na sjeveru Albanije. I posjedovanje Biblije moglo se kazniti smrću. Tisuće ljudi nestale su bez traga, o njihovoj sudbini se još uvijek ništa ne zna. Gotovo sve do svoje smrti, Enver Hoxha osobno je i krajnje dosljedno predvodio čistke u kojima su mnogi ljudi, najčešće političari koji su pali u nemilost ili intelektualci, osuđivani na smrt ili progonstvo.

S druge strane, postojao je Hoxhin kult ličnosti koji je bio usporediv samo sa Staljinovim ili Maovim. To se ogledalo u sveprisutnim parolama na transparentima i plakatima: „Živio Enver Hoxha" ili „Narod-Partija-Hoxha". Te parole su urezivane i na brda kako bi bile vidljive s velike udaljenosti.

Loš student iz dobre kuće

Enver Hoxha rođen je 16. listopada 1908. u Gjirokastri, na jugu Albanije. Nakon mature u francuskoj gimnaziji u Korci, kralj Zog I. dodijelio mu je stipendiju za studij u Montpellieru i Parizu gdje je došao u dodir s komunističkim idejama. Njegovi kolege sa studija tvrde da nije završio fakultet. Od 1934. do 1936. studirao je pravo u Bruxellesu i radio kao tajnik u albanskom konzulatu.

Nakon povratka u Albaniju radio je kao profesor francuskog u svojoj bivšoj školi u Korci, kasnije je otvorio prodavaonicu duhana u Tirani. Nakon talijanske okupacije Albanije 1939., Hoxha se s istomišljenicima povukao u ilegalu, borio se u savezništvu s Titovim partizanima protiv talijanskih i njemačkih okupatora. Dvije godine kasnije bio je suosnivač Komunističke partije Albanije. Supruga mu je bila Nexhmije Hoxha, s njom je imao dva sina i kćerku. Umro je 11. travnja 1985. u Tirani, imao je tada 76 godina.

Što se dogodilo nakon Hoxhine smrti?

Mnogi Albanci ponadali su se da će se zemlja otvoriti nakon smrti Envera Hoxhe. U Sovjetskom Savezu na vlasti je bio Gorbačov koji je pokrenuo perestrojku. Hoxha je sahranjen uz najviše počasti. Mnoge Albanke i Albanci tugovali su i plakali u javnosti. Danas je teško reći jesu li to bila iskrena osjećanja.

U prvo vrijeme nakon Hoxhine smrti ništa se nije promijenilo. Uslijedilo je još pet godina izolacije. Hoxhin nasljednik Ramiz Alia i dalje je njegovao kult ličnosti preminulog diktatora – podignuto je mnoštvo spomenika posvećenih Enveru Hoxhi. Najveći od njih postavljen je u centru Tirane. Tisuće bijesnih ljudi srušile su ga 20. veljače 1991.

Danas se čini kao da svi ti prizori pripadaju davnoj prošlosti. Stotine tisuća Albanaca devedesetih su napustile zemlju. Mlađa generacija zato nema neki poseban odnos prema ovoj temi. I kad današnja politička elita govori o „teškoj i bolnoj povijesti", najčešće se radi o tome da se u nju najradije ne dira.