UZ RAD u trgovinama te u tekstilnoj industriji često se veže kršenje radničkih prava i zlostavljanje radnika. Da radnici u trgovinama na svom radnom mjestu trpe stvarno svašta dokazano je i u diplomskom radu, sada diplomiranje psihologinje, Iskre Pejić, koja je razgovarala sa 17 radnika zaposlenih u trgovini (prodavači, skladištari, činovnici). Njen diplomski rad će sutra biti predstavljen i na Danu trgovaca.

Zlostavljanje na poslu, da bi se tako okarakteriziralo, mora trajati najmanje šest mjeseci i događati se najmanje jednom tjedno, što znači da je i po samoj definiciji zlostavljanje na poslu veliki problem za radnike. Ako ne ispunjava ove uvjete, onda se radi o kratkoročnom sukobu.

Šest kategorija zlostavljanja

Ljudi s kojima je Iskra Pejić razgovarala obratili su se za pomoć svom sindikalnom povjereniku, a zanimljivo je kako nitko od njih nije zatražio pomoć od državnog inspektorata ili neke druge državne službe. Tih 17 radnika je moralo trpjeti razne oblike zlostavljanja, od najgorih osobnih uvreda, ali i onih na račun obitelji, do ponižavanja i zastrašivanja. Većina radnika je uvjerena kako iza tih zlostavljanja stoje namjere da ih se uništi ili da ih se otjera s posla. Pejić je navedena zlostavljanja stavila u šest kategorija, s pripadajućim učestalim oblicima zlostavljanja.

Radnici iz njenog istraživanja su najviše spominjali oblike ponašanja iz kategorije "Napad na integritet, sigurnost i zdravlje". U toj kategoriji su najučestalija zlostavljanja dobacivanja pogrdnim riječima, vrijeđanja na osobnoj osnovi, na osnovi kompetencije te na nacionalnoj osnovi, vikanje, zastrašivanje i slično.

"U ovom slučaju je učestalo vrijeđanje različitim pogrdnim riječima od standardnih 'glupačo i idiote' do onih puno gorih, što god možete zamisliti", rekla nam je Iskra Pejić.

Drugi najučestaliji oblik ponašanja je onaj iz kategorije koju Iskra Pejić naziva "Nejednak tretman pri zadavanju radnih zadataka i uvjeta rada". U tom slučaju radnici trpe nejednak tretman pri određivanju radnog vremena i rasporeda, pojačan nadzor i kontrolu, zadavanje zadataka neprilagođenih profesionalnoj kvalifikaciji, ponižavanje odabirom radnih zadataka i slično.

Radnici trpe i učestale napade na reputaciju i kvalitetu rada, što uključuje neosnovano kažnjavanje, osvećivanje, konstantno kritiziranje te zanemarivanje sigurnih radnih uvjeta.

Kršenje radničkih prava je nešto što se najčešće veže uz rad u trgovini, a tu ima kršenja svih mogućih radničkih zakonodavnih propisa, poput neisplate plaća, uskraćivanja prava na uvid u evidenciju prekovremenih sati, uskraćivanje prava na neometan godišnji odmor... No, kako nam je rekla Iskra Pejić, ova kršenja radnog prava su doživjeli samo pojedini ispitanici, dok njihovi kolege iz iste radne sredine to nisu doživljavali.

Česti su i napadi na socijalni status i odnose te mogućnost komunikacije. U ovakvim slučajevima radnici doživljavaju odbijanje verbalnog i neverbalnog kontakta, isključivanje iz grupe, ušutkivanje i ogovaranje.

Posljednja kategorija zlostavljanja je "Zadiranje u privatnost", kad se radnika na neprikladan način ispituje o privatnom životu, vrijeđa članove obitelji ili im se zaviruje u osobne stvari.

Kršenje radničkih prava - specifičnost Hrvatske

Iskra Pejić nam kaže kako je kategorija kršenja radničkih prava zapravo naša specifičnost.

"U stranim istraživanjima nema kategorije kršenja radničkih prava, iako su provođena slična istraživanja. Mislim da je ovo specifičnost našeg radničkog sustava, jer se očito u Švedskoj ne može dogoditi da se nekom uskrati pravo na slobodan dan", mišljenja je Iskra Pejić.

Radnici iz njezinog istraživanja rade u šest tvrtki, a na kršenja radničkih prava žalili su se radnici iz dvije iste tvrtke, što znači da je u tim tvrtkama uobičajeno kršenje zakona.

Radnici smatraju kako iza zlostavljanja stoji namjera da ih se otjera

Pejić kaže da 16 od 17 ispitanika percipira namjeru da ih se uništi ili da ih se makne s posla. Neki razlozi su sindikalna aktivnost,  nacionalnost, suprotstavljanje nekim neracionalnim potezima nadređenih, starost, odbijanje sudjelovanja u nezakonitim aktivnostima.

"Kada je netko aktivan u sindikatu i bori se za svoja prava, onda se on oživljava kao opasnost za poslodavca", rekla nam je Pejić.

Osjećaj bespomoćnosti

Pejić nadalje kaže kako je u ovom istraživanju uočila jedan detalj koji se učestalo ponavlja, a to je osjećaj bespomoćnosti, premda su svi poduzimali neke korake u borbi za svoja prava, od prijave sindikalnom povjereniku, prijave upravi ili vlasniku dućana, pa sve do objave priče u novinama. No, nitko od ispitanika nije podnio tužbu ili prijavu Državnom inspektoratu. Kod svih zlostavljanih postoji strah od otkaza pa se iz tog razloga ne obraćaju nikome van tvrtke te je samo jedna ispitanica razmišljala o otkazu, kaže Pejić.

"Niz prijava se izgubio negdje u sustavu, a od onih koji se rješavaju, najčešće rješenje je premještanje na drugu lokaciju. No, taj premještaj često ispadne kao kazna za zlostavljanog radnika, jer ako je do sad radio u Dubravi, u kojoj živi, mora na kraju ići raditi u Sesvete", kaže Iskra Pejić.

Dario Markas