PONOVNO ujedinjenje Njemačke, službeno ostvareno 3. listopada 1990. godine, predstavlja jedan od najznačajnijih događaja u europskoj povijesti 20. stoljeća. Ovaj proces okončao je podjelu Njemačke na Zapadnu (Savezna Republika Njemačka, SRN) i Istočnu (Demokratska Republika Njemačka, DDR) koja je trajala od završetka Drugog svjetskog rata 1945. godine.

Ujedinjenje nije samo simboliziralo kraj Hladnog rata, već je i označilo početak novog poglavlja u globalnoj politici, učvrstivši Njemačku kao vodeću silu u Europi. Proces je bio složen, uključujući političke pregovore, gospodarske izazove i društvene promjene, a njegove posljedice osjećaju se i danas.

Pozadina podjele Njemačke

Nakon poraza nacističke Njemačke 1945., zemlja je podijeljena na četiri okupacijske zone pod kontrolom Saveznika: Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Francuske i Sovjetskog Saveza. Napetosti između zapadnih sila i SSSR-a dovele su do stvaranja dviju zasebnih država 1949. godine: SRN, kapitalističke i demokratske, te DDR, socijalističke i pod sovjetskim utjecajem.

Berlinski zid, izgrađen 1961., postao je simbol ove podjele, fizički i ideološki razdvajajući Istočni i Zapadni Berlin.

Tijekom 1980-ih, Istočna Njemačka suočavala se s gospodarskom stagnacijom i političkim nemirima. Reformski procesi u Sovjetskom Savezu pod Mihailom Gorbačovom, poput glasnosti i perestrojke, oslabili su stisak komunističkih režima u istočnoj Europi.

U isto vrijeme, masovni prosvjedi u DDR-u, posebice u Leipzigu i Berlinu, potaknuli su zahtjeve za slobodom kretanja i demokracijom. Ključni trenutak dogodio se 9. studenoga 1989., kada je Berlinski zid pao nakon što je istočnonjemačka vlada popustila pod pritiskom građana, omogućivši slobodan prelazak granice.

Proces ujedinjenja

Ponovno ujedinjenje Njemačke bilo je rezultat brzih političkih promjena i intenzivnih pregovora. Zapadnonjemački kancelar Helmut Kohl iskoristio je trenutak za pokretanje plana ujedinjenja, poznatog kao "Deset točaka", koji je predstavio u studenom 1989. Plan je predviđao postupno ujedinjenje kroz gospodarsku i političku suradnju, uz očuvanje zapadnih saveza SRN-a, poput NATO-a i Europske zajednice.

Ključni koraci:

• Gospodarska unija: Dana 1. srpnja 1990. stupila je na snagu gospodarska i monetarna unija između SRN-a i DDR-a. Istočnonjemačka marka zamijenjena je zapadnonjemačkom markom po tečaju 1:1 za plaće i mirovine te 2:1 za veće svote, što je olakšalo gospodarsku integraciju, ali izazvalo i poteškoće zbog nesrazmjera u produktivnosti.
• Pregovori "Dva plus četiri": Sporazum između dviju njemačkih i četiriju savezničkih sila (SAD, SSSR, Velika Britanija, Francuska) potpisan je 12. rujna 1990. u Moskvi. Ovaj sporazum uklonio je preostale pravne prepreke za ujedinjenje, potvrdivši suverenitet ujedinjene Njemačke i njezino pravo na članstvo u NATO-u.
• Političko ujedinjenje: Ugovor o ujedinjenju potpisan je 31. kolovoza 1990., čime je DDR formalno pripojena SRN-u. Dana 3. listopada 1990., DDR je prestala postojati, a pet istočnonjemačkih saveznih pokrajina (Brandenburg, Mecklenburg-Zapadno Pomorje, Saska, Saska-Anhalt i Tiringija) pridružilo se SRN-u. Berlin je proglašen ujedinjenom prijestolnicom.

Politički i diplomatski izazovi

Proces ujedinjenja nije bio bez prepreka. Sovjetski Savez isprva se protivio ujedinjenju, strahujući od jačanja NATO-a na istoku. Kohl i zapadni saveznici, posebice američki predsjednik George H. W. Bush, uvjerili su Gorbačova da ujedinjena Njemačka neće predstavljati prijetnju.

Francuska i Velika Britanija također su izrazile zabrinutost zbog ekonomske i političke moći ujedinjene Njemačke, ali su na kraju podržale proces pod uvjetom da ostane integrirana u europske strukture.

U Istočnoj Njemačkoj, dio stanovništva bio je skeptičan prema brzom ujedinjenju, strahujući od gubitka socijalnih sigurnosti koje je DDR pružao. Unatoč tome, želja za slobodom i gospodarskim napretkom prevladala je, a Kohlova obećanja o "procvatu krajolika" u istočnim pokrajinama potaknula su entuzijazam.

Gospodarski i društveni izazovi

Gospodarska integracija pokazala se najvećim izazovom. Istočnonjemačka industrija bila je zastarjela i nekonkurentna, što je dovelo do masovnog gubitka radnih mjesta nakon ujedinjenja. Zapadna Njemačka uložila je stotine milijardi maraka u modernizaciju istoka kroz "solidarni porez" i programe obnove. Ipak, razlike u životnom standardu između istoka i zapada, poznate kao "Ostalgija" (nostalgija za DDR-om), ostale su prisutne godinama.

Društveno, ujedinjenje je donijelo kulturni šok. Istočni Nijemci suočili su se s prilagodbom na kapitalizam, dok su zapadni Nijemci često doživljavali svoje sunarodnjake s istoka kao "drugačije". Ove razlike dovele su do napetosti, ali i do postupnog stapanja identiteta kroz zajedničke ciljeve.

Značaj i nasljeđe

Ponovno ujedinjenje Njemačke 3. listopada 1990. označilo je kraj Hladnog rata i simbolički trijumf demokracije i kapitalizma nad komunizmom. Njemačka je postala gospodarski i politički lider u Europi, igrajući ključnu ulogu u Europskoj uniji. Dan ujedinjenja slavi se kao državni praznik, Tag der Deutschen Einheit, simbolizirajući mir i jedinstvo.

Ipak, proces ujedinjenja ostavio je dugotrajne posljedice. Razlike između istoka i zapada i dalje su vidljive u ekonomiji, politici i mentalitetu, iako su se značajno smanjile. Ujedinjenje je inspiriralo druge nacije u potrazi za slobodom i jedinstvom, ali i upozorilo na složenost integracije različitih društvenih sustava. Njemačka danas stoji kao primjer uspješne reintegracije, ali i kao podsjetnik na cijenu koju takav pothvat nosi.