ZDRAVKO MAMIĆ dobro zna zašto je u ime NK Dinamo u predizbornoj kampanji podržao HDZ. Dobro zna zbog čega prošlog vikenda nije išao na promociju Luke Modrića u London, već na Sabor HDZ-a, "na klanjanje i rukoljub" šefu stranke.

Učinio je sve to kako bi Ivo Sanader mogao novinarima lakonski i dozlaboga neobavezno izjaviti da će se, "ako postoje dobri razlozi i potreba", ići u izmjenu zakonskih rješenja o porezu nogometnih klubova na milijunske transfere. A svi znaju - i Mamić, i Sanader i cijela hrvatska javnost - da "dobrih razloga i potrebe" trenutno nema i da ih u dogledno vrijeme neće biti. I da Dinamo ni bilo koji klub neće morati državi dati ni kune poreza od transfera. I najvažnije od svega, da sprega vlasti i Dinama nikad nije bila čvršća. Možda čak ni u vrijeme Franje Tuđmana.

Na žalost države, sve je uredno pokriveno zakonima i propisima

U sedam godina koliko se nalazi na čelu Dinama Zdravko Mamić prodao je igrača u vrijednosti 90-ak milijuna eura. Tih vrtoglavih 650 milijuna kuna trebalo je ući u klub, koji se unatoč tome uporno žali da mu i dalje očajnički trebaju obilne donacije Grada Zagreba - 40 milijuna kuna godišnje - kao i sponzorstva gradskih tvrtki. Prihod od ulaznica navodno iznosi tek jedan posto potreba za održavanjem cjelokupnog pogona. I što se više Mamić hvalio transferima i napuhavao cifre za koje je unovčio svoje zvijezde, to javnost više negoduje zbog činjenice da NK Dinamo od tih basnoslovnih iznosa ni jednu kunu nije dao državi. Na njezinu žalost, sve je uredno pokriveno zakonima i propisima.

Neki izvoz igrača uspoređuju s izgradnjom i prodajom broda u inozemstvo, za što hrvatski škverovi ne plaćaju porez, dok se drugi pozivaju na Zakon o sportu prema kojem su svi nogometni klubovi registrirani kao udruge građana, pa nisu dužni platiti porez na dobit. S time da se ta famozna dobit, tih Mamićevih šestotinjak milijuna kuna u sedam godina, mora usmjeravati u razvoj kluba. Koliko se Dinamo u tih sedam godina razvio, ostaje pitanje za širu raspravu.

No, glavni je problem što hrvatski građani ne vjeruju da jedan nogometni menadžer maskiran u djelatnika kluba može zarađivati milijune eura od kojih nije dužan izdvojiti ni jednu kunu na ime poreza u Hrvatskoj. Nitko ne vjeruje da Mamić sav novac usmjerava u klub. Nitko mu ne vjeruje da taj novac doista služi za razvoj kluba. I svi uglavnom misle kako mu je klub tek poligon za  mešetarenje igračima i osobnu zaradu. I naravno, da je sve to jedno veliko mazanje očiju.

Slična buka digla se kad su u Englesku prošlog ljeta prodani Vedran Ćorluka i Eduardo Da Silva. Tada je Ministarstvo financija tražilo sve dokumente, znajući da je sve to samo farsa i da s njima neće moći učiniti ništa. Samo zaključiti kako je Dinamo bogatiji za 28 milijuna eura. Mediji su opet digli buku zbog toga što je Dinamo prodajom trojice igrača, zajedno s Modrićem, zaradio 58 milijuna eura na koje nije platio ni kunu poreza države. I Sanader je, u dobrom starom populističkom stilu, krenuo u povlađivanje javnosti i najavljivanja nekih fantomskih izmjena zakona, iako je znao da se to nikad neće dogoditi. Zašto i bi? Mamić će uvijek biti tu da mu pomogne. I to u suradnji s Milanom Bandićem, kao što je to bilo prije prošlih izbora.

Ova vlast puno je učinila za Zdravka Mamića i njegov klub. Kao prvo, oprostila mu je 303, a u revidiranom procesu, 120 milijuna kuna na ime neplaćenog poreza. Dug je pripisan sportskom dioničkom društvu Dinamo koje je otišlo u stečaj. To isto društvo ostalo je dužno više od dva milijuna eura bivšim igračima. Udruga građana postalo je idealno rješenje za Mamića.

Dinamo nakon ovih silnih transfera sigurno nije gubitaš

U novom Zakonu o sportu predviđa se skora privatizacija nogometnih klubova, ali uz ogradu kako će se to morati primjenjivati samo na one koji su gubitaši. Njih će onda preuzimati vjerovnici ili lokalna samouprava. Dinamo nakon ovih silnih transfera sigurno nije gubitaš. Pa će tako Mamić i dalje biti na čelu udruge koja nije dužna plaćati porez na dobit, koja će primati velike dotacije od grada, a najbolje od svega, kojom će vladati bez potrebe da "iskešira" goleme novce kako bi postao vlasnik kluba. Bolje je biti njegov gazda, nego vlasnik.

Mamić je godinama bio u otvorenom sukobu interesa zbog toga što je bio na čelu kluba i menadžerske agencije. Ministarstvo sporta to je ignoriralo, čak i kad je Mamić agenciju formalno prenio na svog sina. Ali kad je državni pravobranitelj Jurica Malčić otkrilo da je i to bilo nezakonito, Mamić je ipak zatvorio MSA u Hrvatskoj. I otvorio u Engleskoj. Gdje njegov sin uredno vodi transfere i uzima harač od igrača: primjerice, Modrić će do kraja karijere davati Mamiću trećinu prihoda. Slično kao i ostali nogometaši iz njegove "ergele".

Dok je Sanaderov HDZ na vlasti, Zdravko Mamić može biti sretan čovjek

Mamić zahvaljujući Sanaderu uredno na popisu sponzora Dinama ima državne firme, poput HEP-a i INE, i dok je Sanaderov HDZ na vlasti, Zdravko Mamić može biti sretan čovjek.
Stoga je cijela ova buka koja se digla oko ogromne zarade koju je neprofitna udruga građana dobila na svojim igračima samo isprazno ventiliranje bijesa hrvatske javnosti.

Sanader je toga svjestan i stoga se ti njegovi, kako je rekao, "dobri razlozi i potrebe" da se izmjene zakoni koji reguliraju poslovanje nogometnih klubova još dugo neće pojaviti na dnevnom redu Vlade. Iako tvrdi da se ne razumije "u menadžerske vode", premijer je dobro upućen u to što one donose.