DA PREMIJER Zoran Milanović svojedobno nije hrvatsku transportnu eskadrilu proglasio "neperspektivnom", predsjedniku Zoranu Milanoviću danas bi bilo puno lakše izvući ovih nekoliko hrvatskih vojnika s Bliskog istoka.

Prije par dana predsjednik Zoran Milanović napisao je na društvenim mrežama: "Vodeći brigu o sigurnosti hrvatskih vojnika koji se nalaze u misijama u zemljama Bliskog istoka, donio sam odluku o povlačenju sedmorice hrvatskih vojnika iz Iraka i jednog vojnika iz Libanona te sam zapovjedio načelniku Glavnog stožera OSRH da odmah pokrene aktivnosti povlačenja hrvatskih vojnika."

Pojavio se pri tome vrlo praktičan problem: kako naše ljude iz tih država vratiti kući. Nešto slično Hrvatska je već imala kada je nakon terorističkog napada na Izrael 2023. godine trebalo organizirati povratak hrvatskih civila iz ratne zone.

U takvim situacijama civilni zračni promet brzo se prekida, komercijalne linije nestaju. Dovoljno je da osiguravatelji procijene kako su ratni rizici previsoki, pa se povlači osiguranje za letove u tu regiju.

Države koje imaju vlastite transportne kapacitete pošalju vojni avion po svoje ljude. One koje ih nemaju, moraju moliti druge da to učine umjesto njih. Kada je trebalo izvući naše građane iz Izraela, dio ih se vraćao komercijalnim linijama, a dio je kući stigao zahvaljujući mjestima na avionima drugih država (posebno hvala Crnoj Gori).

Kada nemate vlastite transportne avione - ovisite o tuđoj dobroj volji

Kada nemate vlastiti transportni avion, povratak građana i vojnika iz kriznih područja često ovisi o dobroj volji saveznika ili susjeda. Zato vam treba vojna transportna avijacija. Vojni avioni mogu letjeti i bez civilnih osiguranja, a njihove su posade obučene za uvjete u kojima može doći do ometanja navigacije ili drugih problema.

Hrvatska je nekada imala vlastitu transportnu komponentu ratnog zrakoplovstva. U sastavu HRZ-a letjeli su transportni avioni Antonov An-32B, sposobni prevesti vojnike, opremu ili evakuirati građane iz kriznih područja. No početkom prošlog desetljeća donesena je politička odluka da takva komponenta za Hrvatsku više nije "perspektivna".

Odluka je formalizirana u "Dugoročnom planu razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske 2015.-2024.", strateškom dokumentu koji je Hrvatski sabor usvojio 2014. godine. Tada je većinu činio SDP, a na čelu Vlade je bio Zoran Milanović. Hrvatska je vlastitim strateškim dokumentom taktičku transportnu sposobnost jednostavno izbrisala iz svoje vojne doktrine.

Istini za volju, Antonov An-32B bio je daleko od idealnog transportnog aviona. Riječ je o prilično specifičnom sovjetskom dizajnu, s vrlo snažnim motorima postavljenima iznad krila kako bi mogao operirati na visokim temperaturama i velikim nadmorskim visinama (koriste ga Indija, Etiopija, Afganistan, Peru…). Takva konstrukcija naravno znači i veliku potrošnju goriva te skupo održavanje.

No, imali smo ih i sustav je funkcionirao. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo raspolagalo je s dva takva aviona, a jedan je čak prošao i remont u Ukrajini samo par godina prije nego što je donesena politička odluka da transportna komponenta HRZ-a više nije "perspektivna".

Avioni su prizemljeni i ponuđeni na prodaju. Kupaca nije bilo pa su na kraju, kao vojna pomoć, donirani Ukrajini, odakle su prije tridesetak godina i došli.

Staro je pravilo u vojsci: kada neku komponentu jednom potpuno ugasite, kasnije ju je iznimno teško ponovno uspostaviti. Ljudi odu, znanje nestane, infrastruktura se rasformira, a ono što je godinama stvarano nestane gotovo preko noći.

Vojna transportna komponenta ima brojne civilne primjene

Vojni transportni avioni ne služe samo ratu, prijevozu vojnika i oružja, gdje ih se onda u javnim raspravama voli uspoređivati s cijenom vrtića, škola ili kilometara lokalne ceste. Takve usporedbe dobro zvuče na društvenim mrežama, ali pokazuju prilično nerazumijevanje njihove svrhe.

Transportni avioni postoje za situacije kada država mora brzo reagirati. Kada treba izvući vlastite građane iz neke nesigurne zone. Kada treba hitno prevesti ozlijeđenu osobu ili tim liječnika. Kada treba zamijeniti premorene vatrogasce na terenu. Kada treba hitno prebaciti specijaliziranu opremu za gašenje požara u kemijskoj tvornici, kod potresa ili neke druge katastrofe.

Od svega što vojska ima, vojni transportni avioni spadaju među vojne sustave s najviše civilnih primjena.

Gašenje transportne komponente umjesto njezina osuvremenjivanja bila je pogreška. I to pogreška koju svake godine, kako svijet postaje sve nestabilniji, iznova vidimo. Jer država vam ne treba kada na plaži pijuckate margarite i raspravljate gdje ćete na večeru.

Država vam treba onda kada nastupi kriza, kada se pojave problemi. Kada negdje izbiju rat ili nemiri i treba izvući vlastite građane.

Kada treba prevesti vojnike, liječnike ili spasioce. Kada vas treba hitno dovesti do bolnice. Kada treba reagirati brzo, bez čekanja i bez moljakanja.

U takvim trenucima razlikujemo državu od Države (s velikim slovom). Država s velikim slovom je ona koja će poslati avion, brod ili helikopter i dovesti svoje ljude kući. Država koja ima zračne transportne kapacitete može odlučivati sama. Transportni avioni nisu luksuz, nego elementarna infrastruktura države koja želi biti ozbiljna. Male države mogu imati malu vojsku, ali si ne mogu priuštiti da nemaju način kako tu vojsku i svoje građane, svoje civile, dovesti kući kada stvari krenu po zlu.

Čekamo da predsjednik Milanović malo "opali" po premijeru Milanoviću

Stoga, možda bi predsjednik Milanović trebao učiniti ono što inače vrlo dobro zna - opaliti jedan od svojih poznatih "zoranizama". Onako kako zna odbrusiti premijeru Plenkoviću, samo ovaj put malo drugačije: prema premijeru Milanoviću. Nešto u stilu: "Tko god je mislio da država bez transportnih aviona izgleda ozbiljno, očito nije čitao ni Machiavellija. Država koja ne može sama prevesti svoje ljude nije država, nego korisnik tuđe logistike."

Jer Machiavelli je još prije pet stoljeća prilično jasno objasnio da vladar koji ovisi o tuđoj sili zapravo ne vlada sam. Isto vrijedi i za države koje ovise o tuđim avionima.

Zato je, predsjedniče, vaša izjava od ponedjeljka bila samo pola istine. Recite i onu drugu polovinu. Onu u kojoj ćete jasno reći da je gašenje transportne komponente HRZ-a bila pogreška. Pogreška objavljena u Narodnim novinama broj 151 iz 2014. godine, kada ste, sjećate se, vi bili premijer.

Operite, predsjedniče Milanoviću, onog mlakog i uplašenog premijera Milanovića, kojemu su transportni avioni bili bespotreban trošak. Onoga koji je naše Antonove proglasio "neperspektivnima" i ugasio cijelu granu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

A sada bi bilo pametno da sjednete svi skupa - i premijer, i predsjednik i ministar - i smislite kako nabaviti dva suvremena transportna aviona. Trebaju nam. Takva su vremena.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala