NAPOKON je netko iz Hrvatske došao na visoku međunarodnu funkciju. Marija Pejčinović-Burić, ministrica vanjskih i europskih poslova, izabrana je na mjesto glavne tajnice Vijeća Europe. Uspjeh je tim veći što nije riječ o mjestu na koje se dolazi abecednim redom, već postoji javni natječaj. Treba imati i vrhunske osobne kvalitete, treba naravno i lobirati (i to pokupiti barem dio glasova liberala i socijaldemokrata). Nemamo što nego čestitati, kao što treba čestitati svakome iz Hrvatske tko se probije stepenicama međunarodne diplomacije.

No jedna je druga stvar zanimljiva. U hrvatskim medijima najviše je bila čitana vijest da će Marija Pejčinović-Burić sada imati plaću nešto višu od 300.000 eura godišnje (pri čemu nije navedeno koliko će morati platiti porez). Iznos je čini se velikom broju Hrvata potpuno neshvatljiv, što govori kako je sve nas vlast sve ove godine, i HDZ-ova i SDP-ova jednako dobro programirala da smatramo sve preko 2000 eura mjesečno ogromnim i neshvatljivim iznosom.

Ako u razvijenoj zapadnoj državi pregovarate za člana uprave firme s 300-500 zaposlenih, pregovarat ćete upravo o iznosima 20-30.000 eura mjesečno (često dio u bonusima i dionicama, ali to će biti takvi iznosi) i to nije plaća koja će puniti naslovnice. Ono što je problem u nas je to da su nas i lijeva i desna vlast doslovno izdresirali. Ovdje se plaća od 1000 eura smatra visokom. Po čemu je to visoka plaća? Može čovjek kupiti dobar auto s tim novcem? Stan? Ići na ljetovanje, a da to nije obiteljska vikendica? Priuštiti si dobru večeru u restoranu?

I lijevi i desni vole zaboraviti prosječne zapadne plaće

Desnica vam priča bajkice da se strpimo jer eto "prošli smo rat" (gdje je ono bila Njemačka 25 godina nakon rata?), ljevica kako je nekad bilo super jer ste imali dva tjedna u radničkom odmaralištu, uz ćoravi gulaš i gledanje kolega s posla kako se svađaju s bračnim partnerima. Svi, ali svi izbjegavaju išta reći o onoj lijepoj tablici prosječnih plaća koju smo jučer objavili. Dakle, ako ste hrvatski ministar, imate tek njemačku prosječnu plaću.

Primanja od 2200-2500 eura su za razvijenu Europu prosječna primanja. Nekome tko kod nas prima 4000 kuna to može izgledati nevjerojatno, ali toliko prima prosječan Hans. Jedna od dobrih stvari kada pređemo na euro je ta da će se plaće moći izravno uspoređivati i da će sve više ljudi postati svjesno koliko su nas, sve nas, sve ove godine izdresirali na: "Ako ti nećeš, ima tko hoće", "Koeficijent je ovoliki i nema rasprave", "Ima na birou ako ti nećeš". Jeste li svjesni koliko su se takve rečenice većini usjekle u memoriju da danas njemački ili austrijski minimalac smatramo velikom plaćom? Nemojte misliti da je to slučajno. To je zato da ne biste postavljali pitanja. Jer da postavljate pitanja, vrlo brzo biste došli do neefikasne države i potkapacitiranih političara.

Je li uopće ostalo išta odgovornosti?

Stvari koje bi vani dovele do masovnih otkaza ili barem ostavki odgovornih, ovdje smo počeli smatrati sasvim normalnim, poput da se, da prostite, govna nađu na plaži. U Dubrovniku. U sezoni. Kanalizacijski sustav vjerojatno ne izdržava sve nove gradnje, tko zna kakve su septičke (po starom običaju otvorene na podu) i eto, imamo govna na plaži. U doba interneta i društvenih mreža takva vijest proširi se u par sati. 

Nikom ništa, kao da su fekalne bakterije doplovile iz Crne Gore ili Albanije. Nažalost za naše političare, fekalne bakterije dosta kratko izdržavaju u moru prije nego što ih osmoza uništi. Dakle, kada imate govna na plaži, to su vaša lokalna govna. Ne možete se izvlačiti na južinu, morske struje ili položaj Mjeseca.

Programirani narod šuti sve dok jednog lijepog dana apartmani ne osvanu prazni, a rate za kredite neplaćene. No onda će biti "pomoz' državo". Državo koja je upravo do toga dovela.

U 2019. Zagreb bez struje i to je normalno

Ono što vidimo ovog ljeta je početak raspada osnovnih komunalnih funkcija – tako u Zagrebu stalno nestaje struje. Ostala je bez struje i bolnica u Dubravi, objekt koji ne smije ostati bez struje čak i ako sve drugo ostane bez struje. Valjda bi trebao imati i neki generator. Samo još čekamo objašnjenje kako je to zbog klima-uređaja. Koje građani imaju u stanovima, ali hrpa hrvatskih bolnica još nema, pa se bolesnici, dakle ljudi koji su po definiciji u zdravstvenim problemima, s bolničkim osobljem kuhaju na temperaturama koje su opasne i za zdrave. Možda bi ipak trebalo uvesti ono da svi dobivaju bruto plaću i onda uplaćuju doprinose, pa bi valjda ljudi pitali gdje je njihov novac za zdravstveno?

Budimo realni, kada pogledamo koliko malo zarađujemo, kada nam je postalo normalno da ljeti imamo govna na plaži ili između Splita i Omiša putujemo preko sat vremena, kada nam je normalno da u 2019. postoje bolnice bez klima-uređaja, onda je problem u nama građanima. Nama koji smo dopustili da su prosječan zapadni standard, prosječna zapadna plaća i prosječan zapadni život za Hrvate nešto luksuzno i nedostižno. A o tome da su nas svi prestigli, čak i jedna Rumunjska, o tome smo već pričali.

Irska je pokazala da plaće razvijenih država nisu nedostižne

Nije problem što jedan visokopozicionirani dužnosnik u Europi ima 300.000 eura godišnje prihoda. Problem je što nitko ovdje ne postavlja pitanje: zašto jedan prosječan Hrvat nema 25-28.000 eura godišnje kao prosječan Nijemac ili Irac? A kada smo već kod Irske, prije nekoliko desetaka godina su bili su teška sirotinja. Dakle, može se i bolje i više. Ali ne može se bolje ako uđemo u igru u koju je većina građana ušla: da se sve plaće preko 1000 eura smatraju nečim velikim, a onaj koji slučajno u Hrvatskoj prima plaću njemačkog vozača kamiona (oko 1800 eura) zavidno se smatra bogatim. To je upravo ono što vlast želi, da imate malo i da ste zavidni onome tko ima tek malo više od vas.

Stvari u ovoj zemlji će krenuti bolje tek kada odbacimo ovo programirano ponašanje i počnemo gledati stvari ovako: plaća ispod 15.000 kuna je plaća ispod prosjeka razvijene zemlje, a želimo biti razvijena zemlja. Ako uredno plaćamo doprinos za zdravstveno – očekujemo uredno klimatiziranu sobu. Ako uredno platimo kartu za vlak – očekujemo također klimatizirani vagon i dolazak na odredište upravo kada piše.

Za razvoj Hrvatske počnimo tražiti nemoguće – počnimo tražiti upravo ono što je normalno u Austriji, Njemačkoj ili Irskoj. Sve te stotine tisuća ljudi ne odlaze iz Hrvatske samo radi plaće. Odlaze i zato što žele biti u sredini gdje se normalne stvari, poput klima-uređaja ljeti u bolnici, odgovornost političara ili najobičnije poštovanje voznog reda vlakova smatraju uobičajenim.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala