U DRUGOM nastavku filmske trilogije Gospodar prstenova, pod nazivom Dvije kule, vojska gorostasnih stvorenja nalik drveću, poznatih kao Enti, maršira u rat. Kilometrima putuju kroz mračne šume kako bi stigli do utvrde zlog čarobnjaka Sarumana, gdje zatim bacaju divovske stijene, penju se preko zidina i probijaju branu da bi uništili neprijatelja.

Pokretna stabla poput Enta čest su motiv u svjetovima znanstvene fantastike i fantazije. Sjetimo se samo drvolikog izvanzemaljca Groota iz Čuvara galaksije koji leti pomoću krila od grančica, ili stabala zvanih Evermean koja se bore protiv junaka Linka u videoigri The Legend of Zelda: Tears of the Kingdom. Tu je i vrba iz svijeta Harryja Pottera koja mlati svakoga tko joj se previše približi.

U usporedbi s ovim fantastičnim bićima, drveće u našim parkovima i dvorištima djeluje potpuno nepomično. No, istina je da se i stvarna stabla, pa čak i čitave šume, neprestano kreću. Samo što to čine nevjerojatno sporo, na način koji je golim okom gotovo nemoguće primijetiti, piše Science News.

Nevidljivi ples drveća

Svako stablo se pomiče dok iz sjemena raste u mladicu, instinktivno se protežući prema suncu. Ako nikne na sjenovitom mjestu, taj je napor još veći. Polaganim, ali ustrajnim pružanjem grana u smjeru sunca, drveće se orijentira kako bi uhvatilo što više svjetlosti. Taj se fenomen naziva fototropizam.

Kreće se i korijenje. Čim osjeti vlagu u tlu, drvo počinje gurati korijenje prema tom izvoru vode. Korijenje ponekad može prodrijeti u bunare i vodovodne cijevi. "Ponekad se probiju čak i do kućnih odvoda i zahoda", kaže Gerardo Avalos, fiziolog bilja sa Sveučilišta u Kostariki.

Seoba čitavih šuma

Iako pojedinačna stabla ne mogu prijeći rijeku ili se popeti na planinu, cijele šume to mogu. No, klimatske promjene njihova putovanja pretvaraju u opasnu borbu za opstanak.

"Drveće migrira oduvijek", kaže Leslie Brandt, ekologinja koja je radila za Američku šumarsku službu. Tijekom posljednjeg ledenog doba, dok je golema ledena ploča prekrivala veći dio današnje Kanade i sjevera SAD-a, brojne vrste drveća pronašle su utočište u toplijim, južnim krajevima. Kako su sjeverna staništa postajala sve hladnija, sjeme je uspijevalo na toplijem jugu. Tako je na južnim rubovima šuma nicalo sve više mladih stabala, dok su ona starija na sjeveru odumirala. Šume su se polako, ali sigurno, selile prema jugu, brzinom od otprilike 100 do 500 metara godišnje, objašnjava Brandt.

Međutim, klimatske promjene danas mijenjaju staništa brže no što šume mogu migrirati. Rastuća razina mora prijeti obalnim šumama diljem svijeta, više temperature u Kanadi otežavaju rast bijele smreke, a sve sušniji uvjeti na američkom jugozapadu uništavaju borove šume.

"Stabla jednostavno ne mogu držati korak s tim promjenama", ističe Brandt. "Zato im ljudi priskaču u pomoć i pomažu im u seobi."

Potpomognuta migracija kao rješenje

Znanstvenici stoga pribjegavaju takozvanoj potpomognutoj migraciji - sade sjeme na područjima gdje vladaju povoljniji uvjeti za rast. Ponekad čak i zamjenjuju vrste koje se više ne mogu nositi s novim okolišem onima koje su bolje prilagođene.

Brandt je u Minnesoti proučavala upravo takav slučaj na obalama rijeke Mississippi. To područje danas pogađaju sve češće i snažnije poplave, a invazivne vrste kornjaša dodatno uništavaju šume. Stabla koja su tu nekoć rasla, poput srebrnog javora, masovno odumiru i teško se obnavljaju.

"Pokušavamo zamijeniti izgubljena stabla vrstama koje su otpornije na današnju klimu, kao što su topole i vrbe", pojašnjava Brandt. "Naš cilj nije potpuno izmijeniti izgled šume", zaključuje Brandt, "jer su ljudi i njihova tradicija duboko povezani s postojećim drvećem i oslanjaju se na njega."