WILLIAM Wallace bio je škotski vitez i vođa u borbi za neovisnost Škotske tijekom kasnog 13. stoljeća. Njegov život obilježen je hrabrošću, strateškim bitkama i tragičnim krajem, što ga je učinilo legendarnom figurom u škotskoj povijesti.

Rani život i podrijetlo

William Wallace rođen je oko 1270. godine, a tradicionalno se njegovo rodno mjesto povezuje s Eldersliejem u Renfrewshireu u Škotskoj, iako nema suvremenih dokaza koji to potvrđuju. Njegov otac zvao se Alan Wallace, koji je možda bio isti Alan naveden u Ragman Rollsima iz 1296. godine kao zakupnik krune u Ayrshireu, ali to nije potvrđeno.

Obitelj Wallace posjedovala je imanja u Riccartonu, Tarboltonu, Auchincruiveu u Kyleu i Stentonu u East Lothianu te su bili vazali Jamesa Stewarta, 5. visokog upravitelja Škotske. Prezime Wallace potječe od staroengleske riječi "wylisc", što znači "stranac" ili "Velšanin", što može ukazivati na srednjovjekovne imigrante iz Walesa ili veze s kumbrskim govornim kraljevstvom Strathclydea. Malo se zna o obiteljskoj povijesti Wallacea, a tvrdnje o braći Malcolmu i Johnu nemaju provjerljive dokaze.

Uspon do istaknutosti tijekom škotskih ratova za neovisnost

Wallaceov uspon do istaknutosti dogodio se tijekom Prvog rata za škotsku neovisnost, usred političke krize nakon smrti kralja Alexandera III. 19. ožujka 1286. godine. Njegova unuka, Margaret, Djevica Norveške, umrla je krajem rujna 1290., što je dovelo do "Velikog slučaja" s trinaest pretendenata na prijestolje, uključujući Johna Balliola i Roberta Brucea.

Edward I. Engleski pozvan je da arbitrira i priznat je kao Lord Paramount Škotske te je na kraju favorizirao Johna Balliola u studenom 1292. Edward je potkopavao Balliolov autoritet, što je dovelo do škotskog saveza s Francuskom (Stari savez) u srpnju 1295.

Edward je napao 1296., porazio Škote kod Dunbara 27. travnja i prisilio Balliola na abdikaciju 10. srpnja, označivši početak Ratova za škotsku neovisnost. Wallaceov prvi poznati čin bio je ubojstvo Williama de Heselriga, engleskog visokog šerifa Lanarka, u svibnju 1297., pridruživši se pobunama koje su vodili likovi poput Andrewa Moraya.

Ključne bitke: Stirling Bridge i Falkirk

Dana 11. rujna 1297., Wallace i Andrew Moray zajedno su vodili škotsku vojsku do pobjede u Bitci kod Stirling Bridgea, porazivši englesku vojsku od 3.000 konjanika i 8.000–10.000 pješaka koju je vodio John de Warenne, 6. grof od Surreya.

Uski most omogućio je prelazak samo nekolicini vojnika odjednom, što je Škotima omogućilo da ih ubijaju dok prelaze, a most se srušio pod pritiskom, uzrokujući mnoge engleske utopljenike. Hugh de Cressingham, Edwardov rizničar, poginuo je, a njegova koža navodno je oderana za simbole pobjede.

Nakon bitke, Moray i Wallace postali su Čuvari Škotske u ime kralja Johna Balliola, ali Moray je umro od rana kasnije 1297. U srpnju 1298., u Bitci kod Falkirka, Wallaceove formacije schiltrona poražene su od vojske Edwarda I., koja je uključivala velške strijelce s dugim lukovima i konjicu, što je dovelo do teških škotskih gubitaka, uključujući Johna de Grahama, iako je Wallace pobjegao.

Wallace je podnio ostavku na položaj Čuvara u rujnu 1298., a naslijedili su ga Robert the Bruce i John Comyn.

Kampanje u Engleskoj

Nakon Bitke kod Stirling Bridgea, Wallace je vodio invaziju na sjever Engleske, prelazeći u Northumberland i pljačkajući, zatim prelazeći u Cumberland, dosegnuvši Cockermouth i spalivši 700 sela prije povratka s plijenom. Ova kampanja pokazala je njegovu sposobnost da proširi škotski otpor na englesko područje.

Zarobljavanje, suđenje i pogubljenje

Wallace je izbjegavao zarobljavanje do 5. kolovoza 1305., kada ga je John de Menteith, škotski vitez lojalan Edwardu I., predao engleskim vojnicima kod Robroystona, blizu Glasgowa. 

Wallace je prevezen u London, gdje mu je suđeno za izdaju u Westminster Hallu 23. kolovoza 1305. te je optužen za zločine protiv civila. Obranu je iznio rekavši da nikada nije položio zakletvu vjernosti Edwardu.

Osuđen je, obješen, izvučen i raščetvoren u Smithfieldu u Londonu: zadavljen vješanjem, kastriran, izvađena mu je utroba koja je spaljena pred njim, zatim je obezglavljen i raščetvoren.

Njegova glava postavljena je na kolac na vrhu Londonskog mosta, a udovi su izloženi u Newcastleu, Berwicku, Stirlingu i Perthu. Ploča na St. Bartholomew's Hospitalu, otkrivena 8. travnja 1956., označava mjesto pogubljenja, s natpisima na latinskom i galskom.

Nasljeđe

Nasljeđe Wallacea uključuje njegov legendarni status, prikazan u epskoj pjesmi "The Wallace" Slijepog Harryja iz 15. stoljeća te u književnim djelima poput "The Scottish Chiefs" Jane Porter iz 1810., "Tales of a Grandfather" Waltera Scotta iz 1828. te drugima poput "In Freedom's Cause: A Story of Wallace and Bruce" G. A. Hentyja iz 1885. i "The Wallace" Nigela Trantera iz 1975.

Kulturni utjecaj i problematika filma Hrabro srce

Film Hrabro srce (1995.), koji je režirao i u kojem je glavnu ulogu tumačio Mel Gibson, značajno je utjecao na modernu percepciju Williama Wallacea, učinivši ga globalno prepoznatljivim simbolom škotske borbe za neovisnost.

Ipak, unatoč svojoj popularnosti i emocionalnom naboju, film sadrži brojne povijesne netočnosti koje značajno odstupaju od stvarnih događaja i konteksta Wallaceova života. Ove netočnosti često romantiziraju ili dramatiziraju povijest radi filmskog učinka, što može dovesti do krivog razumijevanja povijesnih činjenica.

Jedna od najuočljivijih netočnosti je prikaz Bitke kod Stirling Bridgea iz 1297. godine. U filmu, bitka se odvija na otvorenom polju, bez spominjanja mosta koji je bio ključan za škotsku pobjedu. Povijesno gledano, uski most preko rijeke Forth omogućio je Wallaceu i Andrewu Morayu da iskoriste stratešku prednost, napadajući engleske snage dok su prelazile u malim grupama, što je dovelo do kolapsa mosta i poraza Engleza. Odsutnost mosta u filmu uklanja ovaj ključni taktički element i mijenja prirodu pobjede.

Još jedna značajna netočnost je romantična veza između Williama Wallacea i princeze Isabelle od Francuske. U filmu, Isabelle, supruga budućeg Edwarda II., prikazana je kao Wallaceova ljubavnica, a sugerira se čak i da nosi njegovo dijete.

Povijesno, Isabelle je 1297. imala samo oko 12 godina i živjela je u Francuskoj, bez ikakvih dokaza da je ikada upoznala Wallacea. Ova izmišljena romansa dodana je radi dramatskog učinka, ali nema uporište u povijesnim izvorima.

Kiltovi se pojavljuju tek stoljećima kasnije

Film također pogrešno prikazuje škotske borce kao neorganiziranu skupinu seljaka u kilovima, dok su Englezi prikazani kao sofisticirana vojska. U stvarnosti, Škoti su koristili formacije poput schiltrona, pokazujući značajnu taktičku disciplinu, a kiltovi, kakve poznajemo danas, nisu se nosili u 13. stoljeću – pojavili su se tek stoljećima kasnije.

Također, film prikazuje Wallacea kao seljaka niskog podrijetla, dok su povijesni izvori jasni da je pripadao nižem plemstvu s imanjima i vazalskim obvezama.

Još jedna netočnost odnosi se na prikaz Edwarda I., poznatog kao "Longshanks", i njegova sina, budućeg Edwarda II. Film naglašava okrutnost Edwarda I. i prikazuje Edwarda II. kao slabog i karikiranog lika, što pojačava stereotipe, ali ne odražava složenost njihovih povijesnih ličnosti. Osim toga, scena u kojoj Wallaceovi pristaše nose plavo bojeno lice, inspirirana piktskim običajima, anakrona je jer su Pikti nestali stoljećima prije Wallaceova vremena.

Konačno, film preuveličava ulogu Wallacea kao jedinog vođe škotskog otpora, zanemarujući važnost drugih figura poput Andrewa Moraya, koji je bio ključan u pobjedi kod Stirling Bridgea. Ova centralizacija umanjuje kolektivnu prirodu škotskog otpora i pojednostavljuje složenu političku dinamiku tog razdoblja.

Unatoč ovim netočnostima, Hrabro srce imalo je značajan kulturni utjecaj, potaknuvši zanimanje za škotsku povijest i nacionalni identitet. Film je dobio pet Oscara, uključujući onaj za najbolji film, ali povjesničari ga kritiziraju zbog slobode u interpretaciji činjenica.

Za točan prikaz Wallaceova života, važno je osloniti se na povijesne izvore, a film doživjeti kao dramu inspiriranu, a ne temeljenu na stvarnim događajima.