Foto: Index (Arhiva); Željko Huljev/Cropix

JUČER je HRT, sukladno s katastrofalnom glazbenom slikom koju je uspio nametnuti ljudima, ponovno pustio snimku koncerta "Bilo jednom u Hrvatskoj" Marka Perkovića Thompsona. Time je dokazao kako Thompson, kakav god bio glazbenik, nije krivac za mizernu sliku današnje hrvatske glazbene scene, nego samo produkt kulturocida koji je nad Hrvatskom u glazbenom smislu proveo HRT.

Ključni arhitekt tog kulturocida, u kojemu je Hrvatska od zemlje relativno kvalitetnih rock grupa postala zemljom turbo folka u otvorenom ili skrivenom obliku, bio je Tonči Huljić, koji je kao mainstream u glazbi promovirao Magazin i, koliko god to bilo čudno mnogima, ritmove preuzete iz srpske narodne glazbe. Huljiću je sekundirao je upravo HRT, koji je pod paskom Ksenije Urličić je kao premijerne glazbene događaje prenosio zaglupljujuće festivale "zabavne glazbe", i omogućio stvaranje abominacije danas znane pod imenom hrvatska estrada. HRT je bio ključni faktor tog kulturocida, jer bez njega ne bi bilo Melodija hrvatskog Jadrana, Splitskog festivala ili šokačkih poskočica kojima se popodne truje javnost.

Razlike između "hrvatske estrade" i ozbiljnog glazbenog svijeta

Mainstream glazba, treba biti iskren, nigdje nije puno kvalitetnija nego u Hrvatskoj, ali na zapadnoj glazbenoj sceni je situacija ipak malo drukčija. Dok su u anglosaksonskom svijetu mainstream bili ili jesu Rihanna, Puff Daddy ili Beyonce Knowles, zabavno-umjetnički je status ipak rezerviran za kvalitetne glazbenike, kao što je recimo bio Michael Jackson, dok su vrhunskim umjetnicima opravdano bili smatrani kantautori kao što su Bob Dylan ili Patti Smith.

U Hrvatskoj je stvar bitno drukčija. Nestankom kreativne i smislene glazbe je mainstream postao Magazin, žestokim rockerima su proglašeni boy bendovi kao što su Prljavo kazalište ili Parni valjak, a status vrhunskih umjetnika i velikih diva imaju Nina Badrić, Gibonni ili Oliver Dragojević. Kvalitetni glazbenici su se na takvom tržištu na kojemu nemaju nikakve šanse uspjeti odlučili ili za hobističko sviranje uz eventualno izdavanje skromnih naklada za širi krug prijatelja i poznanika, ili su sreću potražili izvan Hrvatske.

HRT ga je stvorio, pa ga više ne može ignorirati

Stvar je jednostavna i plastično objašnjava uspjeh glazbenih veličina kao što su Thompson ili njegov kum Miroslav Škoro. Ako se Gibonnija smatra umjetnikom, a većina ljudi u Hrvatskoj zbog sustavnog uništavanja glazbenog ukusa to čini, ili je prošireno uvjerenje da je "Ruža Hrvatska" dobar tekst, onda nije neobično da će se mnogima svidjeti i Thompsonov pastirski rock, koji je usto obilato garniran aluzijama na teme bliske srcima mnogih i, mora se priznati upakiran u sasvim pristojnu produkciju.

Ljudima je glazbeni ukus jednostavno do te mjere uništen da uopće nije čudno kako je Thompson uz malo kreativnog ubacivanja hrvatskog mita o žrtvi uspio polučiti u Hrvatskoj dosad nezabilježen glazbeni uspjeh, pa se ni HRT-u više ne može zamjeriti što zadovoljava interese većine svog gledateljstva periodički puštajući njegove koncerte. Istina, može se upitati zašto se puštaju snimke koncerata koji su zloglasni po pojavljivanju ustaške ikonografije, ali to i nije pretjerano čudno kad se zna da i samo Programsko vijeće nacionalne institucije iznimno često obiluje ksenofobnim i šovinističkim stavovima. HRT je svojom ulogom u hrvatskom kulturocidu indirektno stvorio Thompsona, pa ga sada više ne može ignorirati.

U slast. 

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje