Foto: Davor Pongračić / Cropix, Index
Fotomontaže: Index

EKSPLOZIJA u centru Zagreba. Dvoje mrtvih. Uskoro u novinske redakcije stiže vijest: ubili su Ivu Pukanića! Kao "kolateralna šteta", ni kriv ni dužan, u atentatu je stradao i Niko Franjić. "Teroristički napad u centru Zagreba", vrištao je Ivo Sanader. Spominjao se tu negdje čak i Bejrut. Dovoljno za stanje opće pripravnosti među Hrvatima.

"Tko? Kako? Zašto?", pitanja su kojima se dugo bavila javnost i koja, zapravo, nisu nikad dobila zadovoljavajuće odgovore. Ali "atentat stoljeća" ipak je dobio "suđenje stoljeća". Je li proces Pukanićevim ubojicama opravdao taj naziv? Iako su se na optuženičkoj klupi Županijskog suda u Zagrebu našle tek sitne ribe, moramo reći da jest. Ako ništa drugo, nije bilo dosadno.

Proces je priveden kraju. Tužitelj kaže da je sve jasno (iako ni njemu samom nije jasno tko je naručio ubojstvo) pa za bratiće Roberta i Luku Matanića, Željka Milovanovića, Bojana Gudurića, Amira Mafalanija i Slobodana Đurovića traži 240 godina zatvora. Četrdeset godina po glavi. Oni su, čuli smo na sudu, od Joce Amsterdama dobili nalog da se riješe izdavača Nacionala. Što je, šuška se, koštalo 1,5 milijuna eura. Koliko je na Pukanićevom ubojstvu zaradio Sreten Jocić (ukoliko je on doista organizator) i tko mu je dao pare da sve uredi, zamjenik ravnatelja Uskoka Slobodan Šašić nije znao objasniti u svojoj završnoj riječi.

Ali dobro. Hrvatsko će pravosuđe biti zadovoljno kakvom-takvom presudom. Glavno da netko odgovara. Vidjeli smo to već kod suđenja za ubojstvo Ivane Hodak koju je, kažu policija i sud, u prolazu smaknuo beskućnik. U očekivanju presude optuženicima za ubojstvo Ive Pukanića i njenog obrazloženja ostaje nam samo da se prisjetimo što se sve događalo u zadnjih devet mjeseci, počevši od 3. veljače 2010. - prvog dana suđenja.

Medijska pompa bila je neviđena. Osiguranje oko sudnice također. Ali interes za samo suđenje u javnosti je zapravo nestao vrlo brzo. Već negdje nakon trećeg-četvrtog ročišta nitko više nije želio čitati, slušati ni pričati o procesu protiv Pukanićevih ubojica. Jednostavno, postalo je dosadno. Spektakularna otkrića su izostala. Ali sve su nadoknadila zbivanja oko sudnice, koja su bila (ili su trebala biti) od ključne važnosti za slučaj. Pa je tako najprije u BiH uhićen Bojan Gudurić, jedini među osumnjičenicima koji je tada još bio u bijegu. Ekspresno su ga izručili u Zagreb zbog, kako je rekao, straha da će u Srbiji ostati bez glave.

Vidimo se u SMS-u

Nije se gungula oko Gudurića još ni privela kraju kako spada, a već je krenula nova priča. Neizmjerno sočnija. U javnost su procurile sve SMS poruke koje su bile u Pukanićevom mobitelu u trenutku kad je ubijen! Netipično za Hrvate, više pozornosti od sugestivnih prepiski s raznim starletama koje su ukazale na zdrav seksualni apetit ubijenog novinara izazvali su transkripti Pukijevih razgovora s Mladenom Bajićem i navodno žestokim rivalom Ninoslavom Pavićem.

Paradoksi su se nizali na sve strane. Pukanićev NCL i Pavićev EPH monopolistički dogovaraju cijene svojih izdanja i privatno šuruju dok javno ratuju. Glavni državni odvjetnik Pukaniću pomaže (ili ipak ne?, op. a.) da pobjegne iz države. Pa se onda poteže pitanje kako i zašto su se transkripti mogli objaviti. Oni koji se u njima spominju uvjeravaju nas da u Pukanićevim SMS-ovima nema ništa od javnog interesa. Iako i slijepac vidi suprotno. Najavljuju se i istrage - opet paradoks: Bajić mora istražiti samog sebe... I tako u krug, ali raspleta nigdje.

The Joca Amsterdam show

U samoj se sudnici, istovremeno, i dalje nije događalo ništa spektakularno. Sitne ribe nastavljaju sa svojim sitnim iskazima, valjda ne shvaćajući da se samo dublje ukopavaju. Ali spas dolazi iz Beograda: počinje suđenje Joci Amsterdamu. A Joca stvarno zna prirediti show. U sudnici je kao riba u vodi, čovjek bi čak rekao da mu je zabavno. Pa optužuje Hrvate da su mu sve podmetnuli. Pa kaže da mu političke elite "uvaljuju kajlu". Pa proziva Stipu Mesića i Tomislava Karamarka. Oni su, kaže, ubili Pukanića, i to u dogovoru s nekakvim opskurnim albanskim mafijašima. Spomene se odmah tu negdje i Kosovo. I šverc droge. I svakakav neki kriminal. A Mesić i Karamarko se, naravno, odmah love na Jocinu udicu pa sve zdušno demantiraju.

U Zagrebu se situacija opet malo zaoštrila (barem što se osiguranja tiče) kada se pred sudom pojavio Tomislav Marjanović. Krunski svjedok čiji bi identitet trebao biti zaštićen (a raskrinkan je skoro godinu dana ranije) pokajnički je posvjedočio kako je šestorka u sudnici doista kriva. Bio je, kaže, dio te ekipe, ali u zadnji se tren odlučio izvući. Optuženici ga pokušavaju demantirati, nazivaju ga probisvjetom i narkomanskim ološem... Nema im od toga neke koristi.

Kad sve propadne, pozovi "zemunce"

Kako je krenula ljetna sezona, stiglo je i novo zatišje. Tijekom kojeg se Pukanićevo ime spominjalo tek tu i tamo u vezi sa sasvim drugim slučajem. "Zemuncima" Milošom Simovićem i Sretkom Kalinićem koji su se poklali u Zagrebu i tako odali sklonište u kojem ih policija već godinama nije uspjela pronaći. Iako spadaju među najtraženije i najsvirepije ubojice u Europi. To posebno važi za Belog (koji je u našim medijima postao poznatiji pod 'fejk' nadimkom Zver) koji se, uostalom, svojevremeno spominjao i kao mogući sudionik u atentetu na Pukanića. Ali ta pretpostavka je brzo odbačena jer Pukanićevo ubojstvo jednostavno nije bilo dovoljno groteskno ni krvavo. Dakle, nije nosilo Kalinićev potpis.

Finiš suđenja koji smo pratili zadnjih tjedana bio je najzanimljiviji dio procesa. Akteri su se malo opustili pa su i izjave postale zanimljivije. Od Matanića smo tako saznali da se sa 12 godina zaljubio u oružje, a pričao je i da mu je Uskok sve napakirao. Đurović je pak tvrdio da ga krunski svjedok ucjenjuje i da mu podmeće, objašnjavajući kako je "prestar da bi mu netko poput Joce Amsterdama naredio da bilo koga ubije".

Žanrovski obrat

Svaki pravi triler na kraju ima i neočekivani obrat pa taj stilski element nije izostao ni u ovom slučaju. A kako zakonitost žanra i nalaže, pružio nam ga je najmanje eksponirani akter cijele priče. Amir Mafalani izazvao je šok i nevjericu kada je prije 15 dana ispalio da je na vrijeme upozorio policiju da se sprema ubojstvo, ali oni nisu ništa poduzeli. Pokazalo se da nije lagao. Mafalani je doista pričao s policajcem Nenadom Šipušićem, ali ovaj nije ništa oko toga poduzeo.

Osim što se s par godina zakašnjenja pojavio pred sudom. Pa objasnio da zapravo nije ništa mogao napraviti jer Mafalani nije bio dovoljno jasan. Rekao mu je samo da se sprema neko veliko ubojstvo u centru grada. Nije mu rekao kada će se dogoditi, tko ga organizira, niti tko je meta. Ali ipak je shvatio da je informacija stigla od Roberta Matanića. Međutim, nije to ispričao svojim nadređenima. Nije mu palo ni napamet da bi možda bilo zgodno nadzirati Matanića i vidjeti što se zbiva. Nitko ga, na kraju krajeva, nije ni zvao da o tome podnese izvještaj. Najbolje je, zaključio je Šipušić, pričekati da se ubojstvo počini pa onda napraviti uviđaj, provesti istragu i uloviti ubojice. Ništa lakše od toga.