Foto: Index, Hina

POČETKOM svake sezone grijanja vruće medijsko pitanje postaju – računi za grijanje. Ugradnja razdjelnika koja je zakonom obavezna do kraja ove, odnosno slijedeće godine (ovisno o veličini zgrade), česta izmjena kriptične i nejasne zakonske regulative, te nelogični i nerazumljivi, a počesto i neočekivano visoki računi uzrokom su posvemašnje medijske zbrke. Građani su zbunjeni, informacije proturječne, a ministarstvo i nadležna regulatorna agencija – već standardno birokratski šturi i nevoljki za otvorenu komunikaciju.

Zbog toga sam odlučio na jednom mjestu odgovoriti na osnovna pitanja vezana uz tu temu.

1. Hoću li ugradnjom razdjelnika na radijatore uštedjeti energiju?

Vrlo vjerojatno – da. Doduše, za uštedu energije nije presudna ugradnja razdjelnika već termostatskog ventila (a koji se ugrađuje u kompletu sa razdjelnicima). Njime se regulira potrošnja energije. No rezultat u konačnici ovisi o potrošaču – koje su mu navike i na koji način održava optimalnu temperaturu u stanu. Ako radijator grije pokraj otvorenog prozora, ušteda energije će biti mala ili nikakva.

2. Hoću li ugradnjom razdjelnika smanjiti račune za grijanje?

Na to se jednostavno ne može odgovoriti. Netko da, netko ne – čak ako i oba potrošača smanje potrošnju energije. Naime, uvođenjem individualne naplate potrošnje ona postaje baš to – individualna. Ne naplaćuje se temperatura koju održavate u stanu, nego toplinska energija koja je potrebna za održavanje te temperature.

A to pak ovisi (pored načina života) i o energetskom položaju stana. Stanovi koji su većinom orijentirani na sjever (dakle, manje izloženi suncu), oni koji su na posljednjim katovima zgrada, kao i oni u prizemljima, te stanovi koji su izloženi strani svijeta s koje često pušu (hladni) vjetrovi za održavanje iste temperature troše više energije. Isto vrijedi i za stanove sa starom i propusnom stolarijom, dakle vratima i prozorima kroz koje "puše propuh".

Tako stanar u sredini zgrade, koji je okružen drugim (grijanim) stanovima može održavati i višu temperaturu prostora, a pri tome potrošiti manje energije od nekog tko živi u energetski neučinkovitijem stanu. Pa tako platiti i manji račun.

Prije uvođenja razdjelnika, u zgradama se stanarima zapravo naplaćivala prosječna potrošnja te zgrade (u odnosu na površinu). Individualnim mjerenjem neki će stanovi zbog svojeg lošijeg energetskog položaja platiti više nego li do sada, a neki manje.

Zato uvođenje razdjelnika i individualno mjerenje potrošnje nije apriori garancija nižih računa.

3. Mjere li razdjelnici točnu količinu potrošene energije?

Ne. Razdjelnici mjere (očitavaju) broj "impulsa" koji ovise o razlici temperature između radijatora i grijanog prostora, te o određenim koeficijentima koje određuje proizvođač (a koji su vezani uz tip radijatora). Konačna raspodjela ukupno utrošene energije u zgradi vrši se razmjerno broju očitanih impulsa na razdjelnicima. Točnu količinu potrošene energije mjere kalorimetri.

4. Zašto se onda ne ugrađuju kalorimetri?

Zakonski, to je moguće. No cijena jednog kalorimetra je tri do četiri puta veća od cijene razdjelnika. Za stan sa pet radijatora cijena razdjelnika se kreće oko 2500 kuna. Ugradnja kalorimetara bi u istom stanu koštala oko 8500 kuna.

5. U čemu je onda točno problem sa razdjelnicima?

Problem je u tome da, budući oni ne mjere točnu količinu utrošene energije, ne postoji točan način ocjene potrošnje u stanovima koji nemaju ugrađene razdjelnike. Potrošnja u tim stanovima je doslovno – nepoznanica. Tu na scenu stupa famozna problematična formula Ministarstva gospodarstva kojom se pokušava riješiti taj problem nepoznate potrošnje u stanovima bez razdjelnika.

6. Ok, kako Ministarstvo rješava taj problem?

Pogađanjem. U formuli Ministarstva postoji takozvani "korektivni faktor" kojim pokušavaju pogoditi količinu energije potrošene u stanovima bez razdjelnika. Taj se faktor kroz godine mijenjao (od 1.25 do 2) no analize i simulacije pokazuju da se na taj način ne može uvijek postići pravedna raspodjela energije. U nekim trenucima (kada je prosječna štednja u zgradi velika) stanar sa razdjelnicima može dobiti i nekoliko puta veći račun od onog bez razdjelnika.

7. To stvarno ne zvuči pošteno. Zašto to nije ispravljeno?

Pa, pokušali su. U ožujku 2015. godine ponovno je izmijenjen pravilnik (koji je i sada na snazi), a kojim se takve anomalije ograničavaju. No novim "rješenjem" su težište raspodjele energije sa utrošenih impulsa prebacili natrag na površinu. Time su razdjelnici izgubili smisao – opet se računi plaćaju pretežno po površini a ne po potrošnji. Pa se građani s razlogom pitaju zašto su onda uopće zakonski tjerani na trošak od par tisuća kuna za ugradnju razdjelnika?

8. Pa zar ne postoji neko normalno rješenje?

Zapravo, postoji. Nema apsolutno točnog rješenja, no postoje modeli koji ne dozvoljavaju anomalije poput gore opisanih. Na tu temu sam osobno objavio stručne i znanstvene članke, a koji se bave pravednijim modelom raspodjele potrošnje. Prije tri godine. HERA i Ministarstvo očigledno nisu zainteresirani.

9. Pa zašto?

Nemam pojma. To treba pitati njih. Birokratska tvrdoglavost i samodostatnost?

Možda će kakav takav odgovor na ovo pitanje ponuditi kronologija izmjena tog pravilnika.

Prva verzija Pravilnika donesena je u studenom 2008. Dokument je potpisao Damir Polančec. U tom se pravilniku "korektivni faktor" uopće ne spominje. Dakle tada autori nisu bili ni svjesni da propisnom formulom idu isključivo na ruku stanovima bez razdjelnika, te da ostali stanari svojom štednjom smanjuju njihove račune koliko i svoje (a ponekad i više od toga).

Netom doneseni Pravilnik prvu je izmjenu doživio dva mjeseca kasnije. Naime u objavljenoj verziji pravilnika, u formuli koja uređuje raspodjelu troškova su nedostajale zagrade! Naravno da izrazi 2⋅(3+5) i 2⋅3+5 nemaju iste vrijednosti. Naravno da je onda i formula bez takvih zagrada posve besmislena i netočna. U ispravku se navodi da je do krive objave došlo zbog "tiskarske greške. Istu su "tiskarsku grešku" onda ponovili dva puta, jer su zagrade nedostajale u dvije različite formule.
U trećoj izmjeni Pravilnika, koju je u studenom 2011. godine potpisao Đuro Popijač, konačno susrećemo "korektivni faktor". Dakle, ministarstvu je trebalo tek tri godine da shvati da formulom obračuna vara stanare sa razdjelnicima na korist stanara bez ugrađenih razdjelnika. I nakon inicijalnog uvođenja "korektivnog faktora" u iznosu od 1,25 (čija se funkcija u Pravilniku krivo opisuje, što samo pokazuje stupanj nerazumijevanja problema), izračun i dalje ide na ruku stanovima bez ugrađenih razdjelnika.

Ni ta verzija pravilnika nije dugo poživjela netaknuta. Samo dva tjedna kasnije objavljena je izmjena Pravilnika, u kojemu je na brzinu popravljena matematički nepismena greška. Za faktor UST mjesto vrijednosti 25, u Pravilniku je navedena vrijednost 25% - što je sto puta manja vrijednost. Ovaj detalj, i ovu izmjenu je dobro zapamtiti zbog greške na koju sam upozorio u aktualnoj verziji.

Petu verziju je Pravilnik doživio u kolovozu 2014. godine, ovoga puta s potpisom ministra Vrdoljaka. Strukturalni problemi su ostali isti. Ministarstvo i dalje formulom pokušava pogoditi kolika je nemjerena potrošnja. Stanari sa razdjelnicima u periodima veće štednje su i dalje zakinuti, i još uvijek se može dogoditi da plate nekoliko puta veći račun od stanara bez razdjelnika. No u ovoj se verziji pravilnika pojavila nova glupost, o kojoj sam već pisao: baš kao i tri godine ranije, jedan je faktor propisan uz pomoć postotaka, umjesto u brojčanoj vrijednosti – čime se, dosljednim pridržavanjem pravilnika, dobivaju 100 puta manji računi. Ovoga puta nije uslijedio ispravak, i taj je članak i danas na snazi. Stoga bi toplinarstva – kada bi dosljedno primjenjivala propis – na cijeni isporučene energije ostvarivala 90%-tni gubitak.

Konačno, šesta verzija Pravilnika je donesena u ožujku 2015. godine. Njome se pokušala popraviti sustavna greška koja postoji u strukturi svih prethodnih pet verzija – samo kako bi se pri tome napravila još veća šteta. Obračun utrošene energije je tom verzijom u periodima većih ušteda sa očitanja potrošnje prebačena na površinu stanova. Time su razdjelnici doslovno izgubili smisao postojanja, a građani su tisuće kuna za njihovu ugradnju bacili u vjetar.

Krug je zatvoren, a birokracija je svojom nesposobnošću i neznanjem ispunila smisao postojanja – opet smo tamo gdje smo bili prije deset godina, ali je u međuvremenu birokratski aparat proizveo šest verzija loših pravilnika, koje sustavno potvrđuju nekompetenciju i nemar za dobrobit onih koji ih plaćaju – građana Republike Hrvatske.