SLAVNI pruski general i vojni teoretičar Carl von Clausewitz još je u prvoj polovici 19. stoljeća konstatirao da je jedan od načina pobjede u ratu slomiti volju neprijatelja da se bori. To se može postići na više načina - jedan od najbrutalnijih i najefikasnijih bilo je bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki - među kojima je svakako i ustrajnost.

Kada je riječ o aktualnom kaosu u Afganistanu, jasno je da su talibani pokazali mnogo veću volju za borbom, koja nije nestala ni kada su prije dvadeset godina bili uvjerljivo vojno poraženi.

Rečenica koja se pripisuje zarobljenom talibanskom borcu

Ta se volja možda najbolje iskazuje u rečenici koju različiti medijski izvori pripisuju nepoznatom zarobljenom talibanskom vojniku ili je pak opisuju kao afganistansku narodnu izreku: "Vi imate satove, ali mi imamo vrijeme." U nekim verzijama se navodi da je zarobljeni taliban rekao: "Amerikanci imaju satove, ali mi imamo vrijeme." 

Ta se rečenica u zapadnim medijima redovito citira od početka ovog stoljeća, zapravo od samog početka zapadne intervencije. Isprva se činila kao prazna prijetnja talibanskih fanatika, no s vremenom je počela zvučati kao proročko objašnjenje svega što se događalo u Afganistanu protekla dva desetljeća.

Ta se rečenica citira u analizama stanja u Afganistanu objavljenima prije više od deset godina u britanskom Guardianu, navodi je i američki magazin Newsweek u svojem članku u kojem se na desetogodišnjicu američkog vojnog ulaska u Afganistan zapitao "Kako je moguće da talibani i dalje ustraju?".

Newsweek je te 2011. godine razgovarao s tada 28-godišnjim talibanskim zapovjednikom srednjeg ranga Mudžahidom Rahmanom, koji im je izjavio da se "uopće ne može sjetiti koliko dugo se već bori protiv Amerikanaca".

Što je talibanski zapovjednik rekao Newsweeku 2011. godine

Rahman je novinaru Newsweeka rekao da su ga Amerikanci držali u zarobljeništvu na aerodromu Bagram od početka 2009. do kolovoza 2010. te da je zatim izdržao još mračnijih mjesec i pol dana u centru za ispitivanje, koji je vodila obavještajna agencija tadašnje vlade u Kabulu. Govorio je o svojim suborcima, koji su ubijeni, onesposobljeni ili zarobljeni, te o tome da su on i njegova mala grupa boraca otjerani iz njihove matične baze u susjednoj pokrajini Ghazni. 

"Zvuči iscrpljeno, kao da je na rubu odustajanja", naveo je novinar Newsweeka, sve dok talibanskog borca nije upitao trebaju li se talibani dogovoriti s Amerikancima i afganistanskim vlastima o prekidu rata.

Odjednom je mladi taliban povikao: "Ne!", ističući da će se "borba nastaviti sve dok Amerikanci ne budu poraženi, bez obzira na to koliko dugo trajalo i koliko god se žrtvovao".

"Vrijeme u zatvoru i vrijeme u džihadu ne znače nam ništa", rekao je taliban Mudžahid Rahman Newsweeku. "Baterija vašeg sata će se isprazniti, a kazaljke će mu prestati. Ali naše vrijeme u borbi nikada neće završiti. Pobijedit ćemo", bio je siguran te 2011. godine.

"Potpuno su uvjereni da su Bog i vrijeme na njihovoj strani"

"Čini se da su pobunjenici potpuno uvjereni da su i Bog i vrijeme na njihovoj strani. Sve ostalo su nevažni detalji: godišnjice, rokovi i vremenski rokovi te sva ekonomska, financijska i politička ograničenja koja zauzimaju vrijeme budnosti američkih kreatora politike. Pobunjenici ne pokazuju interes za brojke, statistiku ili rasporede, oni se usredotočuju samo na pobjedu, za koju su sigurni da će jednog dana biti njihova", konstatirao je sa skepsom Newsweek 2011. godine. Sve to je tada mnogima izgledalo kao fanatizam bez pokrića, a danas se pokazuje kao skoro pa banalna istina.

Ovih dana svjedočimo tome da su se baterije Zapada istrošile i da je, barem u ovom trenutku, trijumfirala ustrajnost talibana. 

U toj često citiranoj rečenici postoji još jedan zanimljiv aspekt. Sat je uređaj, stroj, tehnološki proizvod, koji može simbolizirati tehničku nadmoć Zapada u vojnom smislu, dok je vrijeme posebna, pa i metafizička kategorija, koja nadilazi bilo kakve strojeve, pa i prirodu samu. Kapi vode ne probijaju stijene zato što su uvijek jake, već zato što ustrajno, stoljećima kapaju. Nema tog uređaja, koliko god tehnički savršenog i marljivo održavanog, koji može zauvijek preživjeti tijek vremena.

Velika strateška prednost talibana

Na izostanak ustrajnosti Zapada ukazao je u svojem nedavnom komentaru za ugledni kanadski list The Globe and Mail i David Mack, bivši britanski časnik koji je služio, između ostaloga, i u Afganistanu.

"Izgradnja nacije nije vježba od 10 ili 20 godina. To je obveza od 30 ili 50 godina, čak i duže. Riječ je o trajnom i generacijskom partnerstvu koje traje cijeli život. Gotovo 50 godina vojnici NATO-a stoički su stajali uz Rajnu tijekom hladnog rata, prihvaćajući da im je život izgubljen nakon sovjetske invazije na Zapadnu Europu. Slično vrijedi i za 28.500 američkih vojnika koji su ostali stacionirani u 70-godišnjoj pat-poziciji na Korejskom poluotoku. Vojska može osigurati sigurnost, ali vlade i političari moraju zadržati svoju odlučnost", napisao je Mack, dodajući da "kad ipak izgubimo živce, onda loši momci pobjeđuju". 

Mack konstatira da su talibani bili spremni strpljivo čekati, tj. vječno se boriti, što znači da su u odnosu na Zapad imali jednu golemu stratešku prednost.

Obamin veleposlanik u Kabulu napao Bidena: Nedostatak strateškog strpljenja doveo je do katastrofe

Znakovito je da se u svojoj kritici poteza američkog predsjednika Joea Bidena na poznatu rečenicu o satovima i vremenu poziva i Ryan C. Crocker, koji je bio veleposlanik Baracka Obame u Kabulu.

Crocker je u New York Timesu objavio tekst u kojem odmah u naslovu konstatira da je "Bidenov nedostatak strateškog strpljenja doveo do katastrofe".

"Sjećam se komentara pripisanog zarobljenom talibanskom borcu od prije nekoliko godina: "Vi Amerikanci imate satove, ali mi imamo vrijeme." Nažalost, to se gledište pokazalo točnim - talibani su nadživjeli nas i naše nestrpljenje", piše Crocker.

"Američko (ne)strpljenje je problem još od poraza Sovjeta"

On podsjeća na to da je američko (ne)strpljenje problem još od sovjetskog poraza u Afganistanu 1989. godine.

"Nakon sovjetskog poraza u Afganistanu od mudžahedina, koje je podržavao SAD, a obučavao Pakistan, odlučili smo da smo gotovi. Mogli smo vidjeti kako dolazi afganistanski građanski rat - jedino što je držalo različite afganistanske skupine na okupu bio je zajednički neprijatelj. Ali to nije bio naš problem - mi smo otišli. Na odlasku smo prestali pomagati Pakistanu na ključan način: prekinuli smo sigurnosnu i ekonomsku pomoć zbog njegova programa nuklearnog naoružanja, nešto što smo prije tolerirali. Tako je Pakistan, u vlastitoj percepciji, od najbližeg saveznika postao najsankcioniraniji protivnik. Zato je Pakistan pružio podršku talibanima kada su oni počeli jačati ​​u 1990-ima: to bi moglo okončati opasan sukob duž vlastitih nestabilnih granica Pakistana", objašnjava veleposlanik Crocker.

Zašto Pakistan podržava talibane? Jer znaju da su neumorni

Prisjeća se i da je kasnije, kada se je SAD nakon napada na Svjetski trgovački centar u New Yorku opet odlučio približiti Pakistanu, pokušavao uvjeriti pakistanske političare i vojni vrh da uskrate podršku koju su davali talibanima.

Dobio je ovaj odgovor: "Znamo vas Amerikance. Znamo da nemate strpljenja za dugu borbu. Znamo da će doći dan kada ćete se samo umoriti i otići kući - to je ono što radite. Ali mi ne idemo nikamo - ovdje živimo. Dakle, ako mislite da ćemo od talibana napraviti smrtne neprijatelje, potpuno ste ludi."

Dogodilo se baš to, zapadni su se saveznici umorili i izgubili volju za borbom u Afganistanu. Talibani, pak, nikad nisu izgubili volju za borbom, pa ni onda kada su privremeno bili poraženi. Bili su uvjereni da je vrijeme na njihovoj strani i, nažalost - bili su u pravu.