NEGDJE u prvim godinama Domovinskog rata fra Tomislav Duka defilirao je s pištoljem ispod fratarske mantije. Onakav bradat i glasan bio je ikona onog vremena, savršeno se uklapajući u gomilu živopisnih likova koji su tih dana paradili medijima: razni ramboidni tipovi, s trakama oko glave, tenisicama, redenicima... A oružje ispod halje jednog svećenika simboliziralo je zajednički otpor velikosrpskoj agresiji: svi smo bili braća pod oružjem, spremni za obranu domovine. No, fra Duka, nedavno preminuli svećenik, inače dobar prijatelj Stjepana Mesića, odustao je od nošenja oružja nakon što su ga novinari upozorili da je to neprimjereno jednom duhovniku. Čak je i javno priznao pogrešku. Ali eto, bila su takva vremena.

Nekako se čini da su ta vremena opet došla. Nedavno je Srećko Uzelac ubio svećenika Josipa Rafaja iz Generalskog Stola, braneći se da je pucao u samoobrani, "nakon što je svećenik u njega prvi uperio pištolj". Tome nitko nije pridavao veliku pažnju, jer smatralo se kako se radi o očajničkom laganju jednog ubojice koji se pokušava izvući od zatvora. Pa ne bi valjda jedan svećenik nosio oružje? Ali eto, ovotjedna sitna provala u župni dvor Poljanice Bistranske pokraj Zaprešića otkrila je da to pitanje možda i nije tako blasfemično.

Pištoljem po milodare

Provalnik je ukrao nekoliko tisuća kuna vrijedan pištolj Rossi u vlasništvu župnika Tomislava Novosela. Oružje je uredno registrirano i MUP je izdao dozvolu za nošenje. Kad su novinari upitali župnika za što mu treba pištolj, on je odgovorio: "Zašto svećenik ne bi mogao imati pištolj? Možda mi je hobi lov". A možda i nije. Tu razliku svećenik čiji župni dvor, prema pisanju medija, čuvaju dva krvoločna pseta, a dvorište ukrašava srebrni (i skupocjeni) Audi A4, nije objasnio. Možda mu je lov doista hobi. A što onda lovi pištoljem? No, puno je veće pitanje što ako mu lov NIJE hobi, budući da u to ni sam nije bio siguran. Za koga vraga mu onda treba pištolj?

Ali eto, neki svećenici ponašaju se kao šefiri (ili "kauboji", kako im tepa kolega svećenik Adalbert Rebić) , pa im valjda trebaju pištolji. Nekima za plašenje neprijatelja, kao u slučaju pokojnog fra Duke. Nekima za odvraćanje ljubomornih supruga, ako je vjerovati riječima ubojice svećenika Josipa Rafaja. A nekima možda, da damo zločestoći maha, za ubiranje milodara. Nema sumnje da je danas užasno teško ubirati dugove, pa bi stoga bilo naivno očekivati da će svećenici biti izuzetak. Oni su se u mnogim aspektima odlično uklopili u moderno društvo - voze skupe aute, neke i s personaliziranim tablicama, stekli su celebrity status, primaju plaće iz državnog proračuna, miješaju se u politiku, vuku se po sudovima i stranicama crne kronike, hvata ih se u preljubu, na seksifonu ili u istraživanju internetskih porno stranica - pa ne bi bilo čudno da s pištoljem za pojasom prikupljaju milodare po kućama.

Koliko za blagoslov?

Uostalom, postavili su tako stroga pravila, da moraju biti jednako strogi i u njihovoj provedbi. Evo recimo, nedavno je otkriveno kako je Nadbiskupija splitsko-makarska definirala točno 33 usluge za koje su svećenici obavezni tražiti novac od svojih vjernika. Od najskuplje gregorijanske mise (2000 kuna) do "godišnjeg paušala" od 250 kuna kojeg pismeno zatraže od svakog kućanstva i potom evidentiraju u "novoizrađenim obiteljskim kartonima". Crkva je u nekim biskupijama uvela i dodatne usluge uz vjenčanja, poput iznajmljivanja zbora časnih sestara, dok se naplaćuje i sprovod (do 400 kuna), kao i njegova skuplja verzija (600 kuna) s misom i zvonjavom.

Primjena tih pravila iznimno je rigorozna. Župnik pri dijeljenju blagoslova u svakoj kući koju obiđe na kuvertu zapiše kućni broj, kako bi imao preciznu evidenciju koliko je tko dao. Iako na blagoslovima nešto love dobiju i ministranti, na kraju dana župnici im sve to oduzmu i daju im samo propisanih sto kuna. Ima i slučajeva da neki župnici namjerno prijavljuju manji prihod od milodara i darova za blagoslove, kako bi morali manje dati biskupiji za pomoć siromašnim župama, a veći dio zadržali za sebe. Pardon, za svoju župu.

Dug crkvi mora se platiti

U Podravini su se neki vjernici po selima počeli buniti što im župnik odmah po blagoslovu naplaćuje još nekoliko tarifa: za zvonarinu, obiteljski dar, za obnovu crkve i tome slično. Nedavno je na televiziju dospjela priča o nekoliko slučajeva u kojima su svećenici odbijali davati sakramente onim vjernicima koji nisu platiti svoje dugove crkvi. Dakle, stvari su postale napete. Tko zna, možda župnik Novosel i nije tako lud što nosi pištolj? Tko će se usuditi njemu odbiti milodar, neku od tridesetak usluga čija tarifa je precizno određena ili neki dug koji su zaboravili uplatiti? Kao što se dugovi plaćaju banci i kamatarima, moraju se podmirivati i crkvi.

No, to je samo paušalno nagađanje. Možda svećeniku Novoselu pištolj zaista treba za njegov omiljeni hobi - lov. Možda mu je neophodan za osobnu sigurnost, u skladu sa crkvenim zakonima koji kažu da "ako postoji stvarna pogibelj, posjedovanje oružja može biti opravdano". A možda za preventivnu zaštitu skupocjenog automobila kojeg si je uspio priuštiti od svećeničke plaće. Kako god bilo, ostaje činjenica da se svećenstvo sve više uklapa u moderno hrvatsko društvo. Ako je tako, onda su vremena doista teška.