Krivci za samoubojstvo Snježane Abdurahmanović neće osjećati grižnju savjesti, proglasit će je "nerazumnom" i mirno spavati!
Foto: Roditeljski.info
SVAKO je samoubojstvo kraj jednog ljudskog života koji je na neki način bio gurnut preko ruba očaja u beznađe i bespomoćnost. Ima, dakako, slučajeva kad neka osoba koja je tjelesno ili mentalno teško bolesna sama sebe dovede u takvo stanje ili do takve odluke. Ali kad se radi o samoubojstvu majke dvoje maloljetne djece i to majke koja se borila za svoje radno mjesto upravo kako bi zajedno s njima uspjela preživjeti, tada nema sumnje da je ta majka bila natjerana na taj čin.
Svaka osoba koja je sama i nezaštićena izložena pritiscima protiv kojih se ne može boriti, a istodobno je maksimalno motivirana da zaštiti svoju djecu, može u toj mjeri biti stjerana u bespomoćnost i beznađe, da se odluči na samoubojstvo. U takvim se stanjima događa da osoba koja se ubija potpuno iracionalno vjeruje da je to možda jedini način na koji može pomoći svojoj djeci, jer će se sada neki koji su je zlostavljali svojim pritiscima osjećati krivima i obaveznima zaštititi njezinu djecu. I riječi Snježane Abdurahmanović "Imat ćeš me na duši", upućene njezinom sugovorniku koji joj je tumačio kako je došlo do toga da je se HRT nastoji riješiti, također su znak očaja i bespomoćnosti.
U iracionalnom pokušaju da nešto učini, da ne gleda skrštenih ruku kako joj se ruši svijet u kojem je uspijevala skrbiti za svoju djecu, možda je postojala i želja da netko za tu njezinu strašnu nevolju i plati svojom patnjom. Nažalost, ljudi koji se tako mogu ponašati prema nezaštićenoj majci dvoje djece, neovisno o tome što ih je kod nje smetalo, jer to svakako nije bio njezin rad s kojim su svi bili zadovoljni, neće biti opterećeni njezinim strašnim činom niti sudbinom njezine djece. Sami će sebe uvjeriti da "nije bila normalna" ili da je "bila nerazumna", da ju se "nije moglo u ništa uvjeriti"… Zatim će je pokušati ocrniti kao lošu majku, jer kako se mogla ubiti kad ima dvoje djece. Neće se oni dosjetiti mogućnosti da je ta majka pomislila "Ako me više ne bude, netko će se pobrinuti za moju djecu" ili "Mojoj će djece biti bolje bez mene" ili jednostavno "Ja to više ne mogu izdržati".
Strašno je to društvo u kojem se može krasti milijune kuna, upropastiti stotine tvornica i poduzeća, a onda se okomiti na samu ženu jer je postala nečija bivša ljubavnica! Nema sumnje da se to isto društvo nikada ne bi okrenulo protiv nekog muškarca jer je nečiji "bivši ljubavnik", jer bi za to svakako trebalo više hrabrosti, nego za ovakve pritiske na samohranu majku. Osim toga, očito je i njezin bivši ljubavnik bio namještenik na HRT-u (ili je to još uvijek), ali ga nitko nije tjerao da ode niti mu je to predbacivao.
Život Snježane Abdurahmanović je nepovratno završen. Ali nedjela koja su je natjerala u smrt još postoje, jer postoje oni koji su ih učinili. Netko je dao nalog da ju se izbaci kad je toga dana došla na HTR. Netko je odgovoran za očajno stanje u kojem si je oduzela život. Iako ne vjerujem da se takvi ljudi mogu pokajati ili poboljšati ili promijeniti, čvrsto vjerujem da je put do poboljšanja našeg tako silno zagađenog društva da se ti ljudi zaista kazne, ako nikako drugačije onda totalnom izolacijom na njihovom radnom mjestu. Ako ih se ne može izvesti pred sud, jer se (kao) ne može ništa dokazati, zna se tko su i može se s njima prekinuti svaka ljudska komunikacija. Možda bi izolirani i sami, na vjetrometini revolta svojih kolega, shvatili crni mrak u koji su utjerali Snježanu Abdurahmanović.
Nisam vična pisanju ovakvih tekstova, ali zaista me pogodila sudbina te žene. Često sam čekala "na red" za Latinicu ili neku emisiju u Intim baru, pa se sjećam njezinog lica i ljubaznog smješka.

bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati