Foto: Davor Puklavec/Pixsell

NIJE mi žao što je Đuro Glogoški politički gotov. Da je bio imalo pametniji, znao bi od koje će puške poginuti. Žao mi je zbog onog što je napravio ljudima. Čovjek s kojim sam jutros razgovarala teško je bolestan, i zdravlje je dobrim dijelom uništio u ratu. Živi u nekoj štenari od 12 kvadrata.

Đuro i njemu slični svestrano su pomogli da više nikom ne treba ni spominjati kako je dvije godine proveo u ratu, i ima redovnu terapiju od ravno 18 tableta dnevno.

Đuro i njegov prijatelj Klemm vjerojatno su zauvijek uništili poštovanje građana prema tim tihim, tužnim veteranima na društvenoj margini. Đuro i Klemm, te dične dignitetlije, uništili su ono malo pijeteta koje je nervozna i gladna javnosti još imala za generaciju žrtvovanu u topovsko meso.

Gledajući ga ovako fotografiji, mislim na one poljske telefone s kojih su mi se s fronta javljali otac i prijatelji, i mislim, dečki, stalno ste se bojali izdaje, a ja joj upravo gledam u lice. I nikakvo čudo što ste bili paranoični, jer ni u ludilu vam ne bi palo na pamet da će vas ovakav dokrajčiti. A Đuro, svjestan svog izdajništva, bulazni o likvidaciji, više ne bi bio Spartak, nego bi u menadžere.

Umjesto populizma, preko noći se zaželio elitizma, udobne rekluzije na vrhu piramide kakvog diskretnog korporativnog svijeta.

S krunicom oko vrata je htio biti Crkva, s kockastim šalom Država, a sad bi se igrao nečeg drugog, sada bi Đuro najrađe bio - Amerika.