Foto i video: Dario Dalmacija

"U HRVATSKU sam iz Rusije došao prije osam godina, u posjet svojoj sestri koja je živjela u Splitu. Htio sam živjeti kao čovjek, zato što sam se puno mučio u zemljama u kojima sam ranije bio", započinje svoju priču Najibulla Habibulla, Afganistanac koji je, prošavši Tadžikistan, Uzbekistan i Rusiju, u konačnici svoj mir pronašao u Hrvatskoj.

U razgovoru za Index, gospodin Habibulla otkrio je detalje o svojem životnom putu, izazovima na koje je nailazio prije i nakon dolaska u Hrvatsku te preprekama koje tek mora svladati. Pozitivan i s osmijehom na licu, Habibulla ističe kako su ga se Hrvati veoma dojmili, no ne zaboravlja ni tešku prošlost koju je ostavio iza sebe.

"Iz Afganistana sam otišao kada sam imao 18 godina. U tih 18 godina što sam živio u Afganistanu, to je bilo 18 godina rata. Samo rat i pucanje sam čuo. Kada sam došao u druge zemlje rekao sam si, tamo će biti bolje, no i tamo sam se cijelo vrijeme mučio. Zašto sam se mučio? Zbog boje (kože op.a.), zato što sam iz Afganistana. Ljudi bi vidjeli otkud dolazim, a ako bi policija to shvatila, odmah bi tražili novac. Pa te tuku, pa u zatvor. U zatvoru budeš 10, 20 dana, dok ne platiš. Takva je situacija u Rusiji, ne samo obični ljudi, i policija ti odmah prilazi ako imaš moju boju kože. Pitaju "Otkuda si?", "Iz Afganistana", i odmah za džep hvataju.

Nigdje nisam sreo ljude kao što su Hrvati

"Kad sam došao u Hrvatsku, u Split, vidio sam taj narod, bilo je drugačije. Ja sam sestri rekao "Ja ću ostati tu, ne idem nikuda". Otkad sam izašao iz Afganistana nigdje nisam tražio azil, sam radim, sam prehranjujem svoju obitelj. No, u Hrvatskoj sam rekao "Ja ću u ovoj zemlji tražiti azil zato što stvarno ljudi tako dobri kao ovdje, za mene, ne postoje u cijelome svijetu. Hrvati su najbolji i upravo zbog toga ovo pričam. Ja to svima govorim, i na svojem poslu", ističe Habibulla, suprug i otac četvero djece koji u zagrebačkoj autopraonici u Trnskom radi već 7 godina.

"Ljudi dolaze auto prati i vide kako ne govorim dobro hrvatski, pa odmah pitaju otkud sam. Kada im kažem da sam iz Afganistana, oni odmah pitaju "Treba li ti što pomoći? Ti si došao iz te zemlje? Što ti treba pomoći? Jesi li došao sam ili s obitelji?". Kažem im da sam došao s obitelji, četvero djece da imam. Koliko njih onda dođe s vrećicama, sa stvarima i kaže "Evo ti, nosi doma", a ja im kažem "Ne treba mi, radim", ali oni ustraju "Ti si došao iz takve zemlje u kojoj je rat, u kojoj je strašno, evo uzmi!", prepričava Habibulla svoja pozitivna iskustva.

"Nisam vidio takav narod u cijelome svijetu, gdje god sam bio. I zato su Hrvati meni najbolji narod, uvijek ljudi žele pomoći. U drugim zemljama u kojima sam bio, uvijek ti govore "Ti si iz Afganistana!" Ili "Crni si!". U Hrvatskoj se meni nijednom nije dogodilo da mi čovjek kaže "Ti si crni", a u Uzbekistanu i Rusiji poslije 21 sat ja ne smijem vrata otvoriti, zbog huligana i alkoholičara. U Hrvatskoj cijelu noć samo hodaš ulicom, i nitko ti ne kaže "Zašto ti ovdje šetaš?". To se stvarno meni i mojoj obitelji jako sviđa, zbog ovog naroda", kaže odlučno.

U Rusiji i Uzbekistanu su mi govorili "Ti si crn, makni se od mene!", ovdje nikad

"Da meni neki Hrvat kaže da je u ovoj zemlji 70 posto dobrih ljudi, ja bih mu rekao "Ne, ovdje je 90 posto dobrih ljudi!". To je stvarno, zato što ja na svojem poslu, a radim već 7 godina na svojem poslu, vidim svakakve ljude, a nijedan čovjek mi nije rekao "Ti si crni, makni se od mene!". U Rusiji, Uzbekistanu i Tadžikistanu to bih čuo, a Uzbekistan i Tadžikistan su muslimanske države.

No, naš narod (Afganistanci op.a.) je najnesretniji, tamo je 100 godina samo rat pa je tako je 2 milijuna Afganistanaca napustilo zemlju. Tko je od izbjeglica otišao u Iran, Pakistan, Uzbekistan, u islamske države, puno se muči", priča nam Habibulla.

Otkako sam u Hrvatskoj, ja vidim da to može drugačije. Da, početak je bio jako težak. Četvero djece i moja supruga, ja sam došao 2007. godine, a oni 2008. godine. Kad su došli bio je problem zbog papira, oni su bili bez pasoša. U drugoj državi da je ta situacija bila, davno bi nas bili izbacili iz države, ali ne i u Hrvatskoj. Evo, riješili smo sada sve, hvala Ministarstvu unutarnjih poslova, i sad smo svi dobili papire, sve je u redu. Sad smo kupili i stan, nisam još vlasnik, ali i to ćemo riješiti, bit će sve u redu.

Poštujem hrvatske zakone, a u hrvatskome zakonu piše da zato što sam iz Afganistana nemam pravo ovdje kupiti nekretnine zato jer azilanata nema još u sustavu, iako u cijelom svijetu vrijedi da ako ja imam potvrdu da kao azilant 3 godine imam prava u nekoj zemlji, onda tamo mogu kupiti stan i raditi što god. To nakon 3 godine, a ja sam tu legalno već 7 godina pa imam puna prava. Ovdje to još nije u sustavu, ali pomalo se i to rješava".

Nakon 4 godine rada u autopraoni postao voditelj

"Sad je azilantima lakše, kad sam ja dobivao azil, bio je proces puno teži. Kad sam dobio azil bio sam u prihvatilištu u Kutini, tamo sam bio 7 mjeseci, pa sam dobio azil. Onda su mi rekli "Ti možeš slobodno živjeti u Hrvatskoj, možeš kod sestre ili ostati kod nas", a ja sam im rekao da idem u Split, da ću tamo živjeti i raditi. Otišao sam, prijavio se na burzu, ali jako je teško naći posao tamo pa sam došao u Zagreb. Tu sam se isto prijavio na burzu i morao sam krenuti učiti hrvatski jezik. Našao sam taj posao koji sad radim, a i supruga je na početku isto dugo tražila posao. Plaćali smo stan i režije. Kad sam ja dobio azil, zakonski tada još nije bilo da nakon što dobijete azil 2 godine vam država plaća stan, to nije bilo. Tada si ako dobiješ azil mogao živjeti u prihvatilištu ili se sam negdje nastaniti i živjeti.

Tu od posla stvarno nisam stigao učiti hrvatski jezik toliko, ali učio sam ga sam jer volim narod, ovako sam ga kroz razgovor naučio. Ništa me nisu podučavali. Ja tako pričam s ljudima. U Afganistanu nisam normalno školu završio jer je tamo cijelo vrijeme bio rat. I nisam znao kako se piše latinica, ali eto, doma sam s djecom učio pisati i čitati, i na poslu, i naučio sam. Posao sam našao u autopraoni 2008. godine i zaposlio se. Nakon dvije godine rada postao sam voditelj smjene, a dvije godine iza toga postao sam voditelj autopraonice", ponosan je Habibulla.

Djeca zadovoljna školom, a zadovoljni i profesori

"Za djecu je početak bio težak. Oni su isto došli bez da znaju jezik. Sada problema nema. Pomogli su im u školi, pedagogica, profesorice, nakon dvije, tri godine su se snašli i sada je puno bolje. Imaju i prijatelje, sinovi imaju cure, jedna je iz Zadra, druga iz Ogulina, i super je. U školi su jako zadovoljni. Neki dan je bio zadnji dan škole, sve četvorke i petice imaju. Zadovoljni su i oni i profesorica, eto.

Imam još dva problema koja pokušavam riješiti. Ispit hrvatskog i pitanje vlasništva. Uskoro imam ispit iz hrvatskog, a ako to prođem, to je super jer mogu dati zahtjev za državljanstvo pa mogu normalno biti vlasnik stana. Stan koji sam kupio na kredit normalno plaćam, bivša gazdarica je dobila novce, a ja još nisam vlasnik. A pitao sam prije nego sam išao kupovati stan i banku i katastar "Mogu li kupiti stan? Ako mogu, kupit ću. Ako ne mogu biti vlasnik, čekat ću dok se ne sredi moj status". Rekli su "Ti si pet godina u Hrvatskoj, ti možeš normalno biti vlasnik", i u banci i u katastru. Na početku sam dobio i vlasnički list i sve. Oni su mi rekli odi u Poreznu prijaviti to. Ja dođem u Poreznu prijaviti, a oni mi kažu da nemam pravo kupiti stan. "Otkud ti vlasnički list?", pitali su me. Kazao sam im da sam ga dobio od katastra. Oni su mi rekli da nemam pravo na vlasništvo, Porezna je tužila katastar i poništila vlasnički list. Tako da eto, položim ispit, dobijem državljanstvo i riješim ovo za stan i bit ću najsretniji čovjek na svijetu.

U Hrvatskoj ima previše dobrih ljudi

Kad sam tek došao ovdje rekao sam kako ću umrijeti na ovoj zemlji, ako me ne izbace iz Hrvatske. Ne idem odavde. Noću slobodno šećem, nitko me ništa ne pita. Kao u mojoj zemlji da sam, bolje od moje zemlje. Mučio sam se kada sam napuštao svoju zemlju i išao u druge države. Dobro, i ovdje imam problema koje moram riješiti, ali poštujem zakone hrvatske i kulturu, sve će biti u redu.

U 8 godina sam puno toga riješio i uvjeren sam da će sve biti u redu. Ako netko sumnja da je ovo najbolji narod, nek ode u Rusiju, Tadžikistan, Uzbekistan, nek se uvjeri. Strašno je tamo. U Hrvatskoj je drukčije. Kažem ja, u Hrvatskoj ima previše dobrih ljudi. Pa tko će ti, prvi put vidiš čovjeka, on ti drugi dan donosi stvari i kaže "Evo, nosi svojoj djeci". Nikada to nisam vidio u drugim zemljama. Stvarno sam jako zadovoljan i cijela moja obitelj je zadovoljna", zaključuje svoju priču Najibulla Habibulla.

UNHCR: Hrvatska tijela treba upoznati s novostima u sustavu

Jasna Barberić, voditeljica Ureda za azil, migracije i apatridnost u hrvatskom predstavništvu Agencije Ujedinjenih naroda za izbjeglice, približila je Indexu problem sa stjecanjem vlasništva na koji je Habibulla naišao.

"Najibulla je na kredit kupio stan, a onda su organi postupali po hrvatskim propisima, iako po Konvenciji o statusu izbjeglica njemu ne treba reciprocitet jer je više od tri godine u Hrvatskoj. Reagiralo je Općinsko državno odvjetništvo, koje se žalilo na rješenje suda Općinskog zemljišno-knjižnog te nisu dozvolili čovjeku da upiše nekretninu. Sad je to u novom zakonu riješeno.

Jednostavno je trebalo objasniti ljudima koji rade u tijelima u Republici Hrvatskoj, a koji se s time nisu sretali ranije. Od 8. listopada 1991. godine obvezani smo da, ako izbjeglica boravi više od tri godine legalno na teritoriju, ne treba reciprocitet, Habibulla je mogao steći to vlasništvo bez da se traži od afganistanskih vlasti da i mi u Afganistanu možemo kupiti. Naša Agencija surađuje s pravosuđem, imamo seminare i radionice s Pravosudnom akademijom pa često upoznajemo suce s nekim od tih  novih stvari koje se pojavljuju u našem sustavu i u razvoju sustava azila. Ljudima treba na to skrenuti pozornosti, jer oni uz svoj redovni posao to često ne stižu. Približavanje tih informacija institucijama hrvatske vlasti još uvijek traje, a i inače nije lako pratiti sve te silne uredbe i direktive, to se konstantno mijenja. Usto, tu je još i praksa", objašnjava nam Barberić.

> Imamo problem s integracijom 110 osoba, što ako ih godišnje bude pristizalo 1000?