Emilano Mondonico (71) do današnjeg, zadnjeg dana života, bio je i ostao fantastičan i fanatičan borac. 

 

O kakvom se fajteru radi najbolje će opisati ono što je napravio 2011. Krajem siječnja te godine, dva dana nakon što je dao ostavku kao trener drugoligaša Albinoleffea zbog "ozbiljnih zdravstvenih problema", klub je objavio da je Mondonico podvrgnut operaciji abdomena.

 

Samo dva tjedna kasnije vratio se na klupu i na kraju sezone spasio klub od ispadanja pobjedom u dodatnim kvalifikacijama protiv Piacenze. 

 

Oni "ozbiljni zdravstveni problemi" i "operacija abdomena" bili su rak želuca, a kirurškim zahvatom iz Mondonicove utrobe odstranjen je tumor težak pet kilograma. 

 

Ludi konj, kako su ga zvali, na posao se uspješno vratio niti mjesec dana kasnije.

Priča o neopjevanom junaku calcia, koji je cijeli život posvetio nogometu, počela je u lombardijskom gradiću Cremoni. Zahvaljujući Mondonicu, od 1984. više nije bio poznat samo po glasovitom trilingu graditelja violina.

 

Te godine Mondonico je provincijski klub Cremonese, u kojem se kao igrač desetak godina klackao između druge i četvrte lige, uveo u Serie A, gdje Cremonese nije bio 54 godine. 

 

Mondonico je senzacionalan podvig, kao i sve u karijeri, napravio teškom mukom, bez preskakanja stepenica i na najteži način. Veliki uspjeh ulaska u "nogometnu NBA" (kako su Serie A s razlogom tepali 80-ih i 90-ih) s malim klubom postigao je kao 37-godišnjak. Ali nakon što je dvije godine vodio juniorsku, a zatim tri godine prvu momčad kluba u kojem se, kao što smo napisali, kao igrač sam uvjerio da je luzerski.

 

Mondonico će ime i reputaciju izgraditi upravo na tome, sposobnosti da promjeni sudbinu namijenjenu nekom klubu i da mu udahne novi život.

 

Baš takav zadatak čekao ga je u Atalanti, još jednom jo-jo klubu koji je tih godina šetao od prve do treće lige. Preuzeo ga je 1987. kao drugoligaša i odmah izveo podvig i to u Europi. Atalanta je naime prethodne sezone izgubila finale kupa od Maradoninog Napolija, pa je igrala u Kupu pobjednika kupova.

Pod Mondonicovim vodstvom Atalanta je došla sve do polufinala KPK-a, gdje je časno ispala od Mechelena, koji će zatim u finalu pobijediti Ajax. Tada se za trenera talijanskog čuda pročulo i u Europi, jer Atalanta je postala tek drugi klub u povijesti ovog natjecanja koji je toliko daleko došao kao drugoligaš. 

 

Ali Mondonico je bio jamac da neće to i ostati, pa je i ovaj klub uveo u Serie A, te u sljedeće dvije sezone tamo ostvario velike uspjehe; deveto i sedmo mjesto.

 

Slijedio je novi, još veći izazov, koji će prerasti u Mondonicov capolavoro, a njegov potez s najveće utakmice tog kluba ući će u legendu.

 

1990. na vrhuncu igračke, momčadske i financijske moći Serie A, dodatno podcrtane upravo završenim SP-om u Italiji, pozvao ga je Torino. Kultni klub gradio je momčad za povratak na staze stare slave, a osovinu Marchegiani - Bruno - Scifo - Lentini - Casagrande (kojem je rezerva bio mladi Bobo Vieri) vodit će specijalist za podvige. 

 

U prvoj sezoni osvojio je odlično peto mjesto, a u drugoj njegov Torino briljira. U sezoni 1991./92. Mondonicova momčad je apsolutni hit Serie A. Prvenstvo završava na trećem mjestu, s najmanje primljenih golova (20) i pobjedom nad gradskim rivalom Juventusom, dok je do finala Kupa UEFA došao eliminacijom Reala predvođenog Butraguenom, Hagijem, Michelom, Luisom Enriqueom.

U finalu čeka Van Gaalov Ajax. Mlad trener i jednako takva momčad koja će sljedećih godina vladati europskim nogometom. Van der Saar, Frank De Boer, Winter, Jonk, Bergkamp.

 

Sjajna prva utakmica u Torinu završava 2:2, a Mondonico je iznenadio suparnika napadačkom taktikom, jako različitom od načina kako su tada igrale talijanske momčadi, posebno protiv tehnički jakih i ofenzivno nastrojenih ekipa. 

 

Na uzvratu u Amsterdamu, Torino je igrao na pobjedu koja mu je trebala i bio je bolji, ali i nevjerojatno nesretan. Njegovi igrač čak tri puta gađaju stative. Ali čak i više od toga pamti se ono što je Mondonico napravio nakon što srpski sudac Zoran Petrović teatralni pad Roberta Cravera nakon prolaska pokraj De Boera u Ajaxovom kaznenom prostoru nije smatrao vrijednim penala. 

 

Ustao je sa stolice uz teren i digao je visoko, vitlajući njom u zraku zbog bijesa što je njegova momčad ostala bez najveće prilike za pobjedu vrijednu europskog trofeja. 

Mondonico nije to uradio iz nasilnih, nego temperamentnih pobuda. Bio je bijesan što čak ni on ovaj put nije mogao protiv sudbine. Ali navijačima Torina još je draži zbog legendarnog poteza. Postao je utjelovljenje borbenog imidža njihovog kluba. Što je razlog zašto ga u tom klubu obožavaju. Uostalom, kao i u Atalanti, još jednom ratničkom klubu. U oba se Mondonico vraćao kasnije u karijeri. 

 

U legendu Torina, gdje ga štuju kao zadnjeg velikog trenera tog kluba, definitivno je ušao 1993. U polufinalu kupa izbacio je jaki Trapattonijev Juventus (Peruzzi, Kohler, Moller, oba Baggia, Platt, Ravanelli, Vialli) bez pobjede i zbog pravila gola u gostima, iako su se obje utakmice igrale na istom stadionu, Delle Alpiju. Jednako dramatično osvojio je trofej u finalu, protiv još jednog velikog trenera i jake momčadi. Romu je vodio Boškov, a za nju su igrali Aldair, Giannini, Hassler, Mihajlović, Caniggia. U prvoj utakmici na domaćem terenu Torino je pobijedio 3:0, ali je na uzvratu Roma od 65. minute imala 5:2. Ipak, Mondonico je osvojio jedini trofej u karijeri tako što je još jednom pobijedio sudbinu.

Sljedeći put to će mu uspjeti 11 godina kasnije. Tada peti put uvodi klub u Serie A. Ali ovo mu je možda najdraži uspjeh. Fiorentina, za koju je navijao od djetinjstva i član čije je navijačke skupine bio do kraja života, samo dvije godine ranije je bankrotirala i krenula ispočetka iz četvrte lige. Mondonico opet do velikog slavlja dolazi najtežim putem. Viola se u Serie A vraća pobjedom nad Perugiom u dodatnim kvalifikacijama. 

Mondonico zatim odlazi u Albinoleffe, koji 2007. vodi do najuspješnije sezone u povijesti i 10. mjesta u Serie B, da bi četiri godine kasnije isti klub dramatično i na već opisan način, nakon teške operacije i najteže bolesti, spasio od ispadanja u treću ligu. Opet preko dodatnih kvalifikacija. Pomoć za postizanje ove pobjede nad sudbinom dali su mu navijači Torina, koji su mu dali podršku na njegov način. Okupili su se na kultnom stadionu Filadelfia sa stolicama i zajedno ih podigli u sklopu akcije Tisuću stolica u zraku za Monda.

Ali u nogometu su dirljivi trenuci puno rjeđi od onih u kojima se ogleda brutalnost i bešćutnost tog sporta. Krajem siječnja sljedeće, 2012. godine, Mondonico se uvjerio u istinitost tvrdnje engleske trenerske legende Briana Clougha: "U ovom sportu nitko ti neće reći hvala." Sada potpuno načet bolešću posljednji put se vraća u Serie A i preuzima posljednjeplasiranu Novaru. Dobio je otkaz 36 dana kasnije.

 

"Postoji 30 posto šanse da će se beštija vratiti, ali nogomet, taj moj prijatelj, daje mi snage da izdržim u ovoj borbi", izjavio je Mondonico prije dva mjeseca. Nakon četiri operacije kojima su mu osim golemog tumora odstranjeni bubreg i dio crijeva, beštija se vratila.

 

I izvojevala pirovu pobjedu protiv borca lavljeg srca Emiliana Mondonica.

 

Jer riječ je o čovjeku koji je na terenima od Leccea do Santiago Bernabeua i u svim onim baražima za neispadanje u Serie C i povratak u prvu ligu, pobijedio daleko jačeg protivnika od beštije - sudbinu.