HRVATSKA nogometna reprezentativka Ivana Rudelić jedna je od najiskusnijih igračica u momčadi Nenada Gračana kojoj je umalo promaknuo povijesni uspjeh - plasman na Europsko prvenstvo. Svoj nogometni put započela je u Njemačkoj, odnosno Bayernu, s kojim je osvojila dvostruku krunu.

Nakon nastupa za USV Jenu i Bayer Leverkusen te još jednog mandata u Bayernu prešla je u švicarski Basel, u kojem s 33 godine igra i zabija. Nakon što je prošla sve mlađe kategorije njemačke reprezentacije, Rudelić je ipak odlučila igrati za Hrvatsku. Za našu je reprezentaciju zabila 20 golova u 55 nastupa.

U kojem smjeru ide ženska nogometna reprezentacija, kakve su promjene bile u njoj u posljednjih godinu dana?

Mijenja se puno u reprezentaciji. Tko god dođe, ima pravo ovdje biti. Naše igračice su dobre, ali konkurencija je velika i također dosta jaka. Zadnjih pola godine, otkad je naš izbornik Nenad Gračan, digli smo se jako kao ekipa - fizički, taktički i u svemu. On dobro radi s nama i stvarno se vidi da napredujemo.

Ali, mislim da nije samo rad Nenada Gračana kad se skupimo ovdje svaki put, nego je to i rad igračica koje izađu u veće lige, gdje se više radi, gdje je veća konkurencija, gdje stvarno moraš dati više od 100% na svakom treningu da bi uopće imala pravo biti u kadru. Mislim da se to dosta vidi kad igračice naprave iskorak u jake europske lige.

Dakle, kvaliteta reprezentacije raste jer naše nogometašice igraju za sve bolje klubove?

Da, tako je. Nije samo što je bolji klub, nego mislim da je i konkurencija jača kad se igra u boljim ligama. Kad je inozemna liga, uvijek je dobro igrati. Bit će jači protivnici, bit će neriješenih utakmica, moraš dati sve od sebe. Samo jedna greška može okrenuti cijelu utakmicu.

Nedavno ste prešli u švicarski Basel, nakon što ste cijeli život igrali u njemačkoj Bundesligi. Kakva vam je bila ta tranzicija?

Basel je jednostavno drugačiji nego svi klubovi u kojima sam bila u Njemačkoj. Švicarska liga je malo brža, mogu reći da i zadnji u ligi igra s velikim pritiskom i želi zabiti golove. U njemačkoj ligi nismo uvijek igrali protiv protivnika koji duboko stoje pa moraš razbiti taj zid.

Liga je naporna jer se stalno ide prema naprijed i nazad. Traži puno energije. Moraš dati sve od sebe, paziti i čuvati gol. Nije da imaš kontre na 60 metara. Ne bih ponižavala ligu, ali ne bih je ni uspoređivala s njemačkom ligom. Prelazak u Basel nije korak unazad, nego više korak unaprijed za moj razvoj. Ovakve utakmice nisam još iskusila.

Jeste li razmišljali koliko ćete još ostati u profesionalnom nogometu?

Naravno da razmišljam o tome nakon nekoliko godina. Procjenjujem iz godine u godinu koliko će me tijelo još služiti i koliko će mi srce kucati za nogomet. Želim još nešto dati nogometu i pomoći, igrati u reprezentaciji i u klubu.

Igrat ću dokle god stvarno mogu dati nešto od sebe. Kad osjetim da mi tijelo više ne može ili srce možda ne kuca više toliko za nogomet, onda ću se maknuti. Nisam si rekla koliko ću još godina igrati. Sretna sam što sam zdrava i da mogu toliko dugo još igrati. Tako da si nisam postavila limit.

Što biste rekli kad biste usporedili nogomet u Njemačkoj i Švicarskoj s nogometom u Hrvatskoj?

Nažalost, loše se prati hrvatski ženski nogomet. Mislim da bi se moglo dati više podrške i ženskom nogometu i mlađim kategorijama da napreduju. Nije samo da se gleda na to, nego bi u hrvatskoj ligi trebalo biti slično što se tiče terena, opreme, putovanja.

Mislim da tu sve kreće i da bi svi trebali imati iste uvjete treninga. Neke ekipe treniraju tri puta tjedno, neke pet puta, a igraju u istoj ligi. Nažalost, situacija je kakva jest, ali mislim da treba korak po korak to podići, kao što mi radimo u reprezentaciji. Nadam se da će se u budućnosti nešto poboljšati i da će djevojke dobiti dobre treninge kako bi mogle napredovati i sanjati o većim klubovima.

Počeli ste igrati u Bayernu. To je ogroman klub na razini Europe i svijeta. Osjeti li se to i u ženskom dijelu ekipe? Osjeti li se taj pritisak za postizanje vrhunskih rezultata?

Da, mi smo bile prepoznate isto kao i muška ekipa. Naravno da su više gledali na nas nego na druge klubove gdje sam igrala, bio je pritisak, ali pozitivan. Možda nismo imale pritisak kao muškarci u smislu da ako ne prođemo Ligu prvaka, neće biti novca i slično. 

Tu smo bile malo pošteđene, ali općenito se može reći da smo imale unutarnji pritisak da pokažemo da smo Bayern, da smo drugačiji, da se razlikujemo od cijele njemačke lige. Ima ta izreka - mia san mia. To je bio neki ponos - mi jesmo mi, Bayern smo.

Svoje najbolje nogometne godine dali ste Bayer Leverkusenu.

Poslije Bayerna sam bila još u Jeni, a onda sam provela dvije i pol godine u Leverkusenu. Tamo sam provela najbolje godine jer sam imala najviše iskustva i dobila povjerenje trenera. I u drugim klubovima sam to dobila, ali tamo sam bila među prvih 11. 

Naravno da se to vidi kad napadač dobije minutažu. Kad si u širem kadru, onda je već malo teže. Kad se raspodijeli minutaža, to je velika razlika - igraš li u klubu gdje moraš igrati jer nema zamjena ili igraš u klubu gdje imaš zamjenu pa imaš manju minutažu.

Prošli ste sve mlađe generacije njemačke reprezentacije, ali na kraju ste odlučili u seniorskoj kategoriji igrati za Hrvatsku. Kako je do toga došlo?

Hrvatska reprezentacija me pratila otkad sam počela igrati za Njemačku. Stalno su bili iza mene i pitali me da im se pridružim. Ja sam uvijek bila iskrena prema njima. Pošto me Njemačka prvo pozvala, a za Hrvatsku tada nisam znala, dala sam riječ Njemačkoj. Hrvatska me primijetila tek kad sam već igrala za Njemačku.

Na kraju sam bila u njemačkoj reprezentaciji do 20 godina, ali nisam prošla dalje u U-23. Moja generacija bila je s igračicama poput Birgit Prinz, to je bila jaka Njemačka, pa nisam imala mogućnosti ući u A reprezentaciju tako mlada. Kako su ukinuli U-23 reprezentaciju, nisam imala priliku pokazati se za ulazak u prvi tim.

Hrvatska je stalno bila uporna, a ja sam razmišljala i rekla: "Čekam dvije godine i još uvijek nemam nikakvu priliku, s 21 godinom, da me vide u A reprezentaciji." Željela sam nešto Hrvatskoj vratiti jer su stvarno bili strpljivi i imali smo dobre, otvorene i iskrene razgovore. 

Bilo mi je drago i cijenila sam taj respekt - ja sam mogla biti iskrena, a oni su to poštovali. Cijenila sam što su me stalno zvali. Rekla sam si 'želim nešto vratiti Hrvatskoj' jer uvijek kažem: "U srcu mi je hrvatska krv, a u glavi njemačka pamet." Zato sam odlučila igrati za Hrvatsku, jer sam mislila da mogu sa svojim iskustvom iz njemačke reprezentacije i kluba možda vratiti nešto Hrvatskoj.

Vaši roditelji su iz Hrvatske. Koliko je često posjećujete?

Da, imamo kuću kod Dražica, tamo u Grobniku, a mama mi je iz okolice Siska, iz jednog sela. Ja sam svake godine u Hrvatskoj na moru i kod rodbine. Sad sam prije dolaska u reprezentaciju bila kod bake i djeda na selu. Često ih vidim, imam tetu, tetka, bratiće i sestrične.

Svake godine dolazim, ali moram reći da kad dođem na odmor, više-manje idem u Dalmaciju. Meni se Dalmacija najviše sviđa, volim Split. Kad posjetim rodbinu, to je jedno, ali kad idem na odmor po Hrvatskoj, onda sam baš na moru, više u Dalmaciji, u Splitu.

Kako je izgledao vaš život dok ste bili mlađi? Postoje zajednice Hrvata diljem Njemačke, jeste li se družili s njima?

Nisam baš imala puno kontakta s Hrvatima. Nisam ni noćni život iskusila, znam da postoje neki hrvatski klubovi u Münchenu, ali nisam u tome sudjelovala. Tako da nisam imala neki doticaj s Hrvatima u Münchenu, najviše sam se družila s Bosancima. 

Kad sam se vratila opet u München, bio je jedan restoran u koji sam išla ručati i malo se uklopila jer su me prepoznali. Tako sam onda bila s Hrvatima, ali inače nisam imala puno kontakta. Znam da postoji Croatia München i slično, ali nisam imala neke jače veze.

Kako ste se odlučili baš za nogomet? Vidio sam da vas zanimaju tenis, košarka, rukomet...

Zato što sam jako rano počela, s četiri godine sam počela igrati nogomet sa susjedima i s četiri sam onda ušla u klub.

S četiri godine?

Da, iako još nisam mogla službeno igrati turnire jer nisam imala nogometnu iskaznicu, koju sam tek dobila u Njemačkoj s pet godina. Godinu dana sam tako trenirala s djecom dok nisam dobila službenu dozvolu. Rano sam počela, od malih nogu. U vrtiću sam igrala nogomet i tako sam brzo ušla u klub i tu sam ostala. Već 29 godina.

Vi ste jedna od rijetkih hrvatskih nogometašica koje mogu živjeti od nogometa, je li tako?

Da, to mi je posao.

Ipak, zarada je značajno manja od onoga što zarade muškarci. Iako se radi o velikim klubovima poput Bayerna, Leverkusena i Basela...

Ja to uvijek ovako objašnjavam: trenutno živim od toga, to mi je pravi posao. Ali ne mogu od toga živjeti u budućnosti. Nije to da zaradim milijune kao muškarci pa mogu kasnije od toga živjeti, nego ću kasnije morati tražiti posao ili se već prije zaposliti.

Zapravo sam cijeli život uz nogomet paralelno radila. Da imam iskustva, da to piše u mom životopisu i da mi ne može sutra neki šef, kad mu kažem da želim raditi, reći: "Znaš li uopće pisati i čitati, imaš li ikakvo iskustvo?" Nego da mu mogu reći: "Evo, radila sam to i to." Uvijek sam radila pola dana, čak samo par sati, tek toliko da imam iskustva i da mi piše u životopisu.

Što ste radili od poslova?

Bila sam u uredima kao tajnica. Radila sam u osiguranju, bila sam tamo tajnica. Sad studiram ekonomiju samo da se osiguram za kasnije. Imam i trenersku B+ licencu.

Dakle, igrali ste za Bayern i radili kao tajnica?

Da, za budućnost sam radila, da imam osiguranje i da mogu odmah nakon karijere krenuti, nastaviti dalje s poslom. Da mi bude lakše.

Religiozna ste osoba. Koliko vam vjera pomaže u karijeri i životu?

Jesam. Bez Isusa ne bih danas bila tu gdje jesam i Njemu zahvaljujem za sve. Znam da mi je On dao talent, da mi je On dao taj talent da igram nogomet i zato ga još uvijek igram. Svaku odluku koju donesem, donosim s Njim. 

Nije da ja sama odlučim da želim igrati u ovom ili onom klubu, nego razgovaram s Njim i On mi kaže: "Idi tamo, trebam te tamo." Želim raditi Njegov posao, neka me On koristi gdje me treba, a ne gdje ja želim biti i što ja želim raditi.

Koji vam je bio najbolji trenutak u karijeri?

Razmišljam... Nemam neki poseban gol ili trenutak. Meni je uvijek najljepše bilo kad su moji roditelji bili uz mene, pogotovo na najvažnijim utakmicama, kao što su finala. Bilo gdje da sam igrala, moji roditelji su uvijek dolazili. Oni su uvijek doputovali gledati me. 

Bilo je to Europsko prvenstvo, prvo s njemačkom reprezentacijom u uzrastu do 17 godina. Bili smo u finalu, a moji roditelji su došli u Švicarsku, vozili su 6-7 sati da bi me gledali. Ili kad je bilo finale kupa, vozili su 8 sati do Kölna da me gledaju, a igrala sam samo 3 minute i zabila gol. Kada sam osvojila ligu s Bayernom, oni su bili tu.

Gdje god sam bila, oni su dolazili. Čak i kad sam igrala za Leverkusen i na običnim utakmicama, oni su dolazili. Mislim da su mi to bili najljepši trenuci, pogotovo sad kad imam dva nećaka koji su odrasli i veći, kad se oni raduju, čekaju me da dođem poslije utakmice, kad me zagrle i kažu da sam dobro igrala. 

Čak i ako nisam igrala dobro, oni kažu: "Super si igrala, najbolja si." To me najviše ispunjava, da me oni bodre, da me gledaju i da su oni sretni što svi mene gledaju.

A najteži trenutak?

Pa, sve te ozljede, one teže zbog kojih sam bila izvan terena 9-12 mjeseci. Imam probleme s križnim ligamentima, mislim da mi je prva ozljeda križnog ligamenta bila najteža jer sam imala 17 godina i nisam bila toliko jaka u vjeri. Kad sam drugi put ozlijedila križne ligamente i kad sam bila jača u vjeri, nije mi bilo toliko strašno. 

Tako da ne mogu reći da mi je svaka ozljeda bila užasna, nego mislim da je najgora bila prva, dok nisam imala Isusa toliko jako u životu. Drugi put mi je odmah bilo lakše. Drugi put sam imala osmijeh na licu svaki dan i ljudi nisu mogli vjerovati koliko sam bila smirena.

Ne mogu reći da su sve ozljede bile najgore, ali možda ova prva sa 17 godina, na početku karijere odmah pauzirati nije lijepo. Ako razmislim, sa 17 godina sam imala takvu ozljedu, a sada imam 33 godine i nastavila sam. Imala sam 17 godina karijere na vrhunskom nivou. Sama od sebe to ne bih postigla.

Pratite li hrvatski nogomet i našu ligu? Postoji li neki hrvatski klub za koji navijate?

Ne, neću ništa reći. Bolje da se suzdržim.

A ostale sportove? Rekli ste jednom prilikom da vas zanimaju rukomet, košarka, tenis...

Da, pratila sam Svjetsko prvenstvo u rukometu, bila sam u Zagrebu, letjela sam čak na jedan dan. Bila sam tamo jednu noć i gledala sam kad su igrali protiv Švedske. Došla sam u Zagreb gledati utakmicu, ujutro došla, sutradan se vratila i stigla na trening.

Spontano sam došla i gledala sam Europsko prvenstvo u rukometu za žene kad je igrala Hrvatska u Švicarskoj protiv Švicarske. Baš me zanima svaki sport, bilo timski ili individualni. Gledam French Open, Australian Open. Tenis me fascinira i sama volim igrati kad imam malo vremena, kao alternativni sport nakon nogometa za regeneraciju.

Padel je popularan i također mi se sviđa. Gledam i američki nogomet, košarku, NBA, baš me zanima, i sama igram košarku. Nakon nogometa, kad imam vremena, volim igrati malo taj sport, bacati na koš i slično. Sa svojim suigračicama bacamo na koševe, imamo neke terene, nakon treninga to igramo.

Sportom se onda bavite i u slobodno vrijeme?

Da, točno tako. Dok sam bila u Leverkusenu, trenirala sam kickboks. Jednom tjedno sam išla na kickboks, moj najbolji prijatelj se time bavi profesionalno pa me vodio. Dobila sam žuti pojas, trebala sam nastaviti na narančasti, ali nisam imala vremena i onda sam promijenila klub. Možda nakon karijere nastavim s tim.

Kickboks trenira i Zlatan Ibrahimović, koji nekad te poteze nogama izvede i na utakmici. Radite li vi nešto slično?

Da, u treningu ponekad napravim neki potez pa me zadirkuju suigračice. Ali, na utakmici nikad ne bih napravila nešto takvo što nema veze s nogometom. No, u treningu si ponekad dozvolim takve poteze, treba ih pametno koristiti.

Neke nogometašice popularnije su zbog objava na društvenim mrežama nego zbog igre na terenu. Kako vidite taj fenomen?

Takav vid promocije može biti jako dobar i koristan ako pričamo o klubovima ili nacionalnim nogometnim savezima. Većina ljudi je cijeli dan na mobitelu i na društvenim mrežama. Najviše se ljudi zato može informirati i privući preko društvenih mreža. Ja ne želim zarađivati novac preko Instagrama. Nekad nešto objavim, ali ne želim toliko razmišljati i paziti što ću objaviti.

Što biste htjeli ostvariti do kraja karijere?

Sportaši uvijek žele nešto osvajati. Kad vidim što sam sve prošla, zadovoljna sam što sam prošla. Najvažnije mi je da se mogu pogledati u ogledalo i reći da sam dala sve od sebe. Najljepše bi bilo da se s Hrvatskom negdje plasiramo. Ali, došle su mi godine i ne znam hoću li biti u reprezentaciji kad se bude trebalo kvalificirati za Svjetsko prvenstvo. Najveća želja mi je - zdravlje.

Što biste poručili djevojkama koje tek počinju igrati nogomet?

Ako stvarno volite taj nogomet, igrajte ga s osmijehom i ljubavlju. To je timski sport u kojem moraš znati što možeš dati za ekipu na terenu, ali i izvan njega. Nisi važna ti, nego ekipa. Svatko ima svoju ulogu i treba je ispuniti s punim srcem, a ne gledati samo sebe. Tako se u životu osvajaju trofeji i napreduje se.