ŽANA OJDANIĆA, koji je prije točno godinu dana poginuo u padu padobranom, u nekrolozima se netočno naziva "vođom" Torcide. Jer u toj, kao i mnogim drugim navijačkim skupinama, inzistiraju kako vođe nemaju niti su ga ikada imali. Žan nije bio niti "prvi među jednakima" među navijačima Hajduka, ali je svakako bio i ostao legenda i to u punom smislu te prečesto profane i olako korištene riječi.

 

Kod prerano preminulog Žana to itekako vrijedi i dokazalo se nebrojeno puta, ne samo po tome što je lik navijača s dugom kosom, popularnom 80-ih, sunčanim "cvikama" i maramom na glavi, koji i danas, desetljećima kasnije, krasi nebrojene Torcidine transparente, zastave i murale, napravljen upravo na njegovu mladenačku sliku i priliku. 

 

Čovjek čiji su lik, ali i djelo, još za života ušli u navijačku legendu, nije bio cijenjen samo među onima koji prate njegov klub. Uživao je veliki respekt i od svih suparničkih, točnije neprijateljskih navijačkih skupina. Pitajte bilo koga iz stare garde BBB-a, Grobara, Delija, što misli o Žanu i svi će vam reći isto.

 

Maloljetni Žan navijački se kalio i respekt suboraca i rivala stjecao 80-ih godina prošlog milenija, u prilično zajebanom okružju jugo-lige, gdje su gostovanja, a Žan ih je prošao sva, od Beograda i Sarajeva, do Subotice i Zenice, za "četu malu, ali odabranu" koja bi ih prolazila, često izgledala poput onoga što u Ratnicima podzemlja moraju proći Warriorsi, jer u gradu i republici suprotnog nacionalnog predznaka, protiv onih koji dolaze sa strane bili su ne samo neprijateljske navijačke skupine i milicija, nego i "nenaoružani narod".

 

 

Inspirirani upravo filmskim klasikom Waltera Hilla, ikonografijom najviše s talijanskih tribina (baklje, dimne, veliki transparenti, spitke...), navijači su stasali spomenutih 80-ih, desetljeću u kojem je na ovim prostorima, ali i u cijeloj Europi, ultras pokret bio na vrhuncu, a u Žanovom Splitu, svemu nabrojanom valja dodati začin tipičnog južnjačkog ludila i temperamenta. Ali, država u kojoj se navedenim virusom mladi Žan zarazio zajedno s tisućama drugih, bila je u fazi raspadanja i u iščekivanju strašnog rata, a najava čega se bolje nego igdje mogla čuti, osjetiti i doživjeti na stadionima.

 

Žan, u navijačkom svijetu uvijek na prvoj crti, i u ratu će naravno sudjelovati kao pripadnik 4. gardijske brigade ZNG-a. Uvertiru za boj u rovovima imat će upravo na stadionima, ulicama, kolodvorima, milicijskim stanicama i crnim maricama spomenutih gradova. Na tribinama je počelo buđenje nacionalne svijesti, ali i naci-šovinizama. Na tribinama se glasno zahtijevala samostalnost i sloboda, ali i konačni obračun s drugima. 

 

Neposredno prije nego što će se Žan i tisuće pripadnika hrvatskih navijačkih skupina sa srpskim navijačima gađati mecima i granatama, to su radili šakama i bakljama, koje bi upravo Žan uvijek nekako prošvercao na stadion i prkosno palio i po cijenu izvjesnog milicijskog iživljavanja kasnije u stanici.

 

Torcidu je tih godina načeo heroin, rat je Žanu i njegovoj generaciji uzeo najbolje godine života, a nakon što je ispunio dužnost prema domovini, od svega se odmaknuo prelaskom u gastarbajtere. Iz pečalbe se vratio prije desetak godina i nije trebalo dugo da se navijački reaktivira i odigra ključnu ulogu u možda najtežim trenucima za njegovu navijačku skupinu i definitivno najtežem vremenu za klub kojem ti navijači pripadaju. 

 

Postao je predsjednik Torcide, službeno "Kluba navijača Hajduka" i tako olakšao "smjenu generacija" i ulazak u novo doba i to na najbolji način, organiziranjem akcija dobrovoljnog davanja krvi i borbom protiv huliganizma. Prošao je Žan bitke od Marakane do hrvatskih bojišta i spoznao da je nasilje koje je samo sebi svrha glupo i destruktivno, pa je osim klupskog, prionuo i pisanju navijačkog kodeksa.

 

Upravo zato okrenuo se konstrukciji - postao je prvi predsjednik Udruge Naš Hajduk, koja, poput navijača Hajduka koji su na transparente, zastave i murale "crtali Žana", nije mogla odabrati bolje zaštitno lice za promociju ostvarenja cilja, ustrojstva Hajduka kao narodnog i navijačkog kluba.

 

I kada je Hajduk u tom segmentu postao najuspješniji u povijesti, "pri skoku iz aviona na 4000 tisuće metara, na oko 70 metara od zemlje, došlo je do propadanja kupole padobrana pri okretu, uslijed čega je padobranac ubrzano pao na zemlju i nakon 45 minuta pokušaja reanimacije preminuo."

 

Čovjek koji je u mladosti preživio bjesomučne jurnjave motorima, tolika opasna gostovanja i još opasniju pošast koja je vladala Splitom njegove mladosti, fajtove na ulicama navijačkom i na ratištima bojevom municijom, poginuo je jer se adrenalina nije mogao odreći ni "pod stare dane."

 

Nema smisla reći da je Žan preranom i stravičnom smrću "otišao u legendu". On je tamo ostao.