NEKADAŠNJI golgeter u SHNL-u Ivica Karabogdan proveo je cijelu karijeru u hrvatskom nogometu. Rijetko se to danas viđa jer se često igrači odluče na odlazak u inozemstvo. Počeo je igrati u Ilovcu, lokalnom karlovačkom klubu, a kasnije je igrao i zabijao u mnogim SHNL klubovima.

Ukupno je zabio 40 golova u hrvatskom prvenstvu te je pet zabio u Kupu. Igrao je za Cibaliju, Čakovec, Pomorac, Inter Zaprešić, Slaven Belupo i NK Zagreb. Profesionalnu karijeru započeo je 1997. godine, a završio ju je 2009. Iako nikad nije zaigrao za neki od klubova "velike četvorke", redovito im je zabijao. 

Poznat je i po tome što je s dva gola sudjelovao u jednom od najtežih poraza Hajduka na Poljudu u sezoni 2003/2004. Sezonu kasnije Dinamo je svojim golom poslao u "ligu za bedaka" te mu tako priuštio najgoru sezonu u povijesti. 

Karabogdan danas ima 48 godina, redovito igra mali nogomet i bavi se individualnim treniranjem djece u Dubrovniku, gdje živi više od deset godina. Iza njega je deset godina rada u klubu Župa Dubrovačka. Proveo nas je kroz svoju živopisnu karijeruu Intervjuu tjedna.

Nakon karijere ostali ste u nogometu kao klupski djelatnik u Župi Dubrovačkoj, a krajem prošle godine organizirali ste veliki humanitarni turnir u Dubrovniku koji se zove Dubrovnik Prestige.

Bilo je to nešto slično kao Turnir četiri kafića koji se održavao u Splitu. Došlo je puno bivših igrača kao što su Subašić, Ješe, Musa, Leko. Uspjeli smo dovesti i Livaju i Maloču od aktivnih igrača. Previše je organizacije palo na mene i iscrpilo me. Odmah nakon toga otišao sam za Zagreb, bio sam tamo 10-15 dana. Tamo sam samo spavao tri-četiri dana. 

Organizacija je trajala dva i pol mjeseca. Prvi put je takvo nešto bilo u Dubrovniku, gradu u kojem je nogomet na slaboj razini. Na kraju je ispalo sve top. Od cijena ulaznica smo davali polovicu iznosa za Dom za nezbrinutu djecu Maslina. Uplatili smo 9000 eura za taj dom, a prodali smo i potpisani dres Luke Modrića na aukciji za još 1200 eura. Tako da smo skupili lijepu cifru za djecu.

Očekujete li da će se turnir nastaviti i postati tradicionalan?

Organiziramo ga ja i vlasnik jednog od ova četiri kafića. Nagrade su bile za sve, voditeljica je bila Valentina Miletić s Max Sport TV-a koja je po tom pitanju trenutno broj jedan u Hrvatskoj. Sve je bilo na vrhunskom nivou, na kraju se uzeo i predivan prijelazni pehar. S tim očekujemo da bi to sve moglo prijeći u neku tradiciju. Nedostaje toga u Dubrovniku. Zasad planiramo ponovo u 12. mjesecu ove godine.

Inače ste iz Karlovca, kako ste završili u Dubrovniku?

Iz Karlovca sam otišao prije skoro 30 godina trbuhom za kruhom, a u Dubrovniku sam već 12 godina. Kako sam igrao, bilo me po cijeloj Hrvatskoj, a nakon karijere sam ostao u Zagrebu živjeti, a onda uskoro i preselio u Dubrovnik.

Dubrovnik je velik grad za hrvatske prilike, no nikad nogomet tamo nije bio jako popularan, za razliku od ostatka zemlje. Što mislite, zašto je tako?

Pokušavam odgonetnuti 12 godina što se ovdje događa. Ima zbilja talentirane djece. Ja nisam menadžer, već sam vodio klub Župa Dubrovačka. Vodio sam kompletno sportski dio. Kad sam došao 2013. u klub, bilo je 55 djece, a kad sam otišao nakon deset godina, ostavio sam u klubu 359 djece. Abnormalno velik pogon za manje mjesto pored Dubrovnika.

Imam 6-7 djece kojima sam pomogao da odu u neke bolje klubove. Dva su djeteta naša u Gorici, dva su u Istri, ima ih u Dragovoljcu, u Hajduku... Treba raditi s djecom. U nekoliko se zadnjih godina poradilo i na uvjetima, ali daleko smo od onoga što je potrebno za razvoj djece. 

Trenera nedostaje koji bi mogli raditi s djecom, da ne moraju odlaziti vrlo mladi u druge klubove. GOŠK Dubrovnik bi morao ovdje biti nositelj kvalitete. No još je daleko od toga. Trebao bi igrati prvu HNL s dvije-tri kategorije. Za to treba plan i program i podrška Grada. 

GOŠK bi trebao biti tu najjači klub, a da mu ostali klubovi iz okolice budu pomoćni i igraju Dalmatinsku ligu. Djeca ne bi smjela tražiti već s 10 godina da idu van Dubrovnika igrati nogomet. Šlag na sve to bi trebali biti seniori GOŠK-a, koji bi mogli igrati bar drugu ligu.

Kako ste uspjeli toliko umnožiti broj djece u nogometnoj školi?

Kad sam došao u klub, bilo je 55 djece i tri trenera. Došao sam na nagovor tadašnjeg predsjednika kluba. Kad sam se opraštao od kluba u ljeto 2023. godine, imali smo 14 trenera. Kroz svoj period bavljenja sportom naviknuo sam na profesionalizam i rad. Na početku je bilo teško doći do neke razine, bilo je tu svega i svačega. 

Na kraju smo oformili i dvije ekipe žena. Starije su igrale Drugu HNL. To je velika stvar. Treniralo je 45 cura. Za to je trebalo stvarno puno vremena i energije. Provodio sam po 15 sati na stadionu. Dao sam sve od sebe i radio maksimalno korektno. Htio sam prenijeti sve što sam naučio u karijeri. Imao sam podršku od općine i od oba predsjednika kluba s kojima sam radio. 

Dobio sam maksimalnu podršku i povjerenje. NK Župa Dubrovačka postao je u nekom trenu poznat širom Hrvatske. Išli smo na stotine turnira, čak i van u Italiju, Španjolsku, Makedoniju, Nizozemsku, Sloveniju. Sve to je utjecalo da puno djece dođe u klub. Svi koji smo sudjelovali smo se žrtvovali i uspjeli dignuti taj klub na višu razinu. 

Treneri su radili onako kako su trebali. Njihov posao nije bio lak. U deset godina napravio se velik posao. Volio bih da tako i GOŠK teži boljem i da igrači sami traže da dođu igrati u taj klub. Po meni oni mogu doći najmanje do druge HNL.

Jeste li otišli iz Župe Dubrovačke zbog zasićenja ili zbog nečeg drugog?

Svako malo sam na stadionu, osjetio sam da ne mogu nešto više dati za taj klub. Nisam više mogao napraviti neki iskorak. Napravio se ogroman napredak i mislim da se više nije moglo. Godinu dana sam si uzeo pauzu. Imam sad svoj teren, imam pet trenera i tu radimo individualno s djecom. Imamo 35-40 djece koja su kod nas i s kojima radimo svaki dan.

Igrate dosta po turnirima i mali nogomet. Jeste li i ove godine bili na Kutiji šibica?

Inače igram, ali na prošloj Kutiji nisam bio jer sam se uhvatio Dubrovnik Prestigea. Dva i pol mjeseca sam bio u tome pa si nisam mogao dozvoliti odlazak. Inače volim jako Zagreb, odem tamo vidjeti se s prijateljima u 12. mjesecu i odigrati Kutiju šibica, bude mi prekrasno.

Prije dvije godine sam igrao polufinale s ekipom u kojoj igraju i Danijel Pranjić, Ivan Bošnjak, Igor Musa, Mario Čutura... sve poznati igrači. Kutija je kultni turnir, ne može to svatko ni shvatiti. Svima je želja igrati na Štefanje, a mi smo igrali. Prošli smo svakakvih utakmica u karijeri zajedno, ali polufinale Kutije je poseban osjećaj.

Je li Vam draže igrati mali nogomet ili veliki?

Što sam stariji, sve više igram mali nogomet. Lakše je i zabavnije. Imam i ovdje termin ponedjeljkom i četvrtkom. Igrat ću dok budem mogao, to mi je jedna zadovoljština nakon profesionalne karijere. Nisam prije imao puno vremena i prostora zabavljati se s društvom po turnirima i haklovima. Sad si to ispunjavam.

Kako je izgledao početak Vaše profesionalne karijere?

U Karlovcu sam krenuo s 18 godina igrati seniorski nogomet u lokalnom klubu Ilovcu. Igrali smo drugu hrvatsku ligu u ratno doba. Sve je bilo drugačije, ni ne sjećam se točno kako je tad bila podijeljena liga. Uvijek sam bio uporan. Da sam prije krenuo u profesionalni život nogometaša, možda bi mi karijera izgledala drugačije.

Jeste li zadovoljni postignutim?

Nisam nezadovoljan. Igrao sam 10-12 godina u najvišem rangu hrvatskog nogometa. Ostaje mali žal što nisam otišao van granica. Stekao sam neko ime. Zabio sam 40 golova u SHNL-u kao krilo, a ne kao centarfor. Pet sam nadodao u Kupu. 

Nije to mala stvar. Upoznao sam puno dobrih ljudi, s kojima se i danas družim i čujem. I Dubrovnik Prestige pokazuje koliko je igrača na moj poziv došlo. Neke stvari su se mogle drugačije razviti, ali nisu.

Jeste li imali neke ponude iz inozemstva?

Naravno da je bilo. Kad zabijaš golove, uvijek ima ponuda. Igrao sam 2001. godine za Cibaliju, došao sam na polusezoni u borbu za opstanak. Trener je bio Davor Čop, s kojim sam imao zanimljiv odnos, da tako kažem. Išlo je to od sjajnog pa do lošeg. On je možda i bio moja prekretnica da budem uporan u nastojanju da ostanem profesionalni nogometaš. 

U Cibaliji je tad bilo dobrih igrača. Mario Lučić završio je u Dinamu. Goran Meštrović, Bartolović, Mario Meštrović, Andričević... Te godine uspjeli smo ostati u ligi. Pomoglo je mojih pet golova. Nakon toga igrao sam za Pomorac u Kostreni, opet borba za opstanak. Bio sam najbolji strijelac polusezone, zabio sam deset golova u prvenstvu i jedan u Kupu. 

No nismo uspjeli ostati u ligi. Inker iz Zaprešića nas je pobijedio u dvije utakmice doigravanja. Igrao je tad za njih Eduardo Da Silva. U tom Pomorcu je isto bilo pravih igrača poput Elvisa Brajkovića i Damira Milinovića. 

Dobio sam tad poziv od Josipa Kužea da odem u Inter Zaprešić, gdje sam bio najbolji strijelac kluba, gdje smo napravili velike stvari poput pobjede na Poljudu 4:1, u kojoj sam zabio dva gola. Tad sam bio jedini gostujući igrač koji je na Poljudu dobio ocjenu 9 u Sportskim novostima. U to sam vrijeme dobio pozive iz Izraela i Slovenije, no odlučio sam se za Slaven Belupo. 

Ti inozemni transferi nisu se odradili na zadovoljavajuć način. Najbolji strijelac bio sam i u Slavenu. Pokojni Ćiro Blažević zvao me u Zagreb. Tamo nisam bio u dobroj formi, zabio sam samo tri gola u polusezoni. Svaka od tih ekipa mi je pomogla da se poboljšam kao nogometaš i kao osoba te nešto naučim. 

Pred kraj karijere sam na poziv Vlade Petrovića došao u Sesvete, s kojima sam ušao u prvu ligu. Opet sam bio najbolji strijelac kluba s 11 golova. Dalje nisam htio igrati sa Sesvetama u prvoj ligi. Moje tijelo nije bilo spremno za to. Završio sam tu ozbiljnu profesionalnu karijeru. Bio sam uvijek na nekoj granici velikog transfera, ali nisu se jednostavno stvari poklopile.

Koliko se razlikovao SHNL u Vaše vrijeme od ovog danas?

U moje vrijeme igrali su bolji igrači, a sad se igra bolji nogomet. Sastavio sam i najbolju postavu igrača s kojima sam ja igrao po pozicijama. Na golu Dragan Stojkić, a u momčadi bi bili Elvis Brajković, Damir Milinović i Stipe Brnas u zadnjoj liniji, lijevi bočni Dalibor Višković, desno Petar Bošnjak, onda u sredini Igor Musa, Miljenko Mumlek i Vlado Petrović, a naprijed Mario Mandžukić i Kruno Lovrek.

Bili ste iznimno brz igrač, tehnički jak. Mislite li da bi Vam bilo lakše igrati u današnjim uvjetima nego prije 20-ak godina?

Apsolutno. Prije smo imali u Belupu samo jedan teren, kao i u Zaprešiću. Igrao sam s Belupom četvrtfinale Intertoto kupa protiv Lillea, a kasnije u istom natjecanju polufinale protiv Deportiva, koji je godinu prije razmontirao Milan u Ligi prvaka. Za sve to morali smo igrati i trenirati na jednom terenu. Sigurno bismo bolje igrali svi u to moje vrijeme da smo imali današnje uvjete.

Zabili ste Dinamu gol koji ga je poslao u "ligu za bedaka", a Hajduku dva na Poljudu. Po tome vas nekako najviše pamte ljubitelji SHNL-a.

Svakom je igraču san u hrvatskoj ligi igrati za Dinamo ili Hajduk. Ali ja sam jako volio igrati protiv Dinama, Hajduka i Rijeke. Nije tad bilo kluba kojem nisam zabio gol. Zabijao sam na Maksimiru, Poljudu i na Kantridi.  Pobijedili smo i Dinamo na Maksimiru 2:1 s Belupom, gdje sam zabio gol. 

Ta famozna utakmica gdje je Dinamu trebao bod za ulazak u Ligu za prvaka, a ispali su u ligu za bedaka, kako se to tad zvalo. Zabio sam tad gol za 2:0, a završilo je 3:1. Cijela Hrvatska je tad očekivala da će Dinamo ući u Ligu za prvaka. 

Mi smo igrali tu utakmicu rasterećeno jer smo prije toga pobijedili Zadar i Kamen Ingrad. Oni su ušli tu sezonu u crnu zonu i nije im bilo lako odigrati tu utakmicu. Zadovoljan sam kako smo odigrali te utakmice moji suigrači i ja.

A pobjeda na Poljudu 4:1?

Tad su se kopali grobovi na travnjaku, možete to naći na starim naslovnicama. Hajduk je tad upao u težak raspored. Prije te utakmice s nama su igrali protiv Rome i ispali na jedan tragičan način iz Europe. 

Mi smo im došli tri dana nakon toga i pobijedili ih. Navijači Hajduka, temperamentni kakvi jesu, ušli su na teren i prekopali ga, ne znam ni sam čime. Nije bila lijepa situacija tada u Splitu. Pisalo se tad da su kopali grobove na Poljudu.

Nakon te pobjede Slobodna Dalmacija je imala duplericu na kojoj je naslov bio "Dobro Kara-bogdan".

Novinar Jurica Radić smislio je taj naslov i dao mi ocjenu 9. Bio sam zadovoljan i ispunjen jer sam odigrao sjajnu utakmicu. Vodio nas je Josip Kuže tad. Imao sam sreće što me on vodio, a i Ćiro Blažević i Cico Kranjčar. Davor Čop mi je na početku bio neka vodilja, pa Branko Karačić, Nikola Jurčević... Stvarno sam imao čast raditi sa stručnjacima i naučiti neke stvari za cijeli život.

Ćiro vam je bio trener u Zagrebu. Kakav je dojam ostavio na Vas?

Bio je vrhunski motivator. Specifičan i poseban lik. Nisu ga džabe zvali trenerom svih trenera. Bilo je s njim zanimljivih situacija i anegdota. Puno više je u mojoj karijeri bilo lijepih stvari nego ružnih. Bio sam poznat kao zabavljač u svlačionici. 

Volio sam kršiti neka pravila. Sve su mi anegdote specifične i ne bih baš da idu u javnost. Ali sve su to bile simpatične situacije. Nije tu bilo ružnih stvari, sve su bile smiješne. Uvijek sam bio otvoren za razgovor, ali imao sam svoje ja. Trudio sam se biti pošten.

U ljeto 2006. godine trebali ste prijeći iz Slavena u Hajduk. Transfer je propao. Što se tu dogodilo?

Sve je bilo dogovoreno s predsjednikom Brankom Grgićem i s Igorom Štimcem. Čak je na Novoj TV najavio i moj transfer kad je došao Niko Kranjčar. Davao je Hajduk tad 200 tisuća eura Slavenu i tri igrača. Sve je bilo dogovoreno. Ja ni danas ne znam zašto je transfer propao. Ima svakakvih priča. 

Jednostavno tadašnji predsjednik Slavena Vitković, koji je bio i predsjednik uprave Podravke, stavio je kočnicu na transfer. Ne znam iz kojeg razloga. Nikakve zapreke nije bilo u tom transferu. Kao što sam rekao na početku, neke stvari su se mogle odviti drugačije u mojoj karijeri. Bila mi je želja igrati za Hajduk u dva navrata. Ali nije se realizirala. Žao mi je zbog toga.

Je li Vam to bio najteži trenutak u karijeri?

Da. Stvarno sam bio jako dobar tada. Smatrao sam da bih bio jako dobar u Hajduku i da bi mi karijera otišla u drugom smjeru. Kad je istekao taj zadnji dan prijelaznog roka i ostao sam u Koprivnici umjesto da sam otišao u Split, to je bilo jako teško za mene.

Je li Vam bilo teže dok ste igrali ili dok ste bili u upravi kluba?

Najljepše je biti igrač, to sam uvijek govorio. Kad treniram s nekim, kažem im da rade ono što vole i plaćeni su za to. Ništa ne može zamijeniti onaj adrenalin prije utakmice i radost kad zabiješ gol. Osjećaj je neopisiv. Puno teže je biti van terena nego na terenu.

Protiv koga Vam je bilo najteže igrati?

Igrači su tada bili čvrsti i iskusni, nije baš tu bilo puno igrača. Mislim da je Zadar u to vrijeme u zadnjem kolu uzeo Dinamu naslov prvaka. U Osijeku Vuica, Beširević, u Zadru Surač, u Šibeniku braća Bulat, puše bura... Gdje god si došao čekali su te pravi igrači i baš teške utakmice. Ne mogu izdvojiti nekoga. Liga je bila teška, trebalo je dobro odrađivati utakmicu da bi uzeo bod ili bodove.

Odabrao sam i 11 igrača protiv kojih sam igrao, a za koje mislim da su bili najbolji. Dakle, tu bi na golu bio Stipe Pletikosa, u zadnjoj liniji Ješe, Štimac i Sedloski, desno Mensur Mujdža, lijevo Pranjić. U sredini Tudor, Prosinečki i Kranjčar, a naprijed Olić i Da Silva. Pa evo, možete na temelju toga procijeniti jesu li igrači bili bolji tada ili sada. Uvjeti su nemjerljivo bolji nego prije.

Tko Vam se danas najviše sviđa od hrvatskih krilnih napadača?

Marco Pašalić ima odličnu lijevu nogu. On igra desno krilo, a ja sam ipak bio ljevak na lijevoj strani. Pašalić pokazuje da je dobar krilni igrač, nadam se da će napraviti dobru karijeru.

Tko će osvojiti SHNL?

Situacija je zanimljiva i to je super. Hajduk čeka naslov 20 godina. Dinamo će se uključiti u tu borbu do kraja. Rijeka je prodala nekoliko igrača i bit će zanimljivo vidjeti može li izdržati utrku s Dinamom i Hajdukom. U Splitu imaju dobru ekipu i najboljeg igrača u ligi Marka Livaju. Očekuje nas vrlo zanimljiv proljetni dio. Neka najbolji pobijedi i neka ne bude repova.

Reprezentacija?

Htio bih da Zlatko Dalić ostane izbornik što duže jer je posljednjih godina ta momčad ostvarila sjajne stvari. Lakše će biti svim klubovima ako nam reprezentacija bude bolja. Djeca trebaju uzore kako bi mogla trenirati i napredovati.

Jeste li u životu ikad imali nešto van nogometa čim ste se bavili, makar u slobodno vrijeme?

Najviše sam bio u sportu. Volim biti povezan s nogometnim svijetom. Ako mogu nekome pomoći, uvijek će se to dogoditi. Moja želja je da se svakom nadarenom djetetu da prilika da pokuša nešto napraviti i živjeti od nogometa. Jer teško se ijedan sport može mjeriti s nogometom. Bit ću u nogometu i oko nogometa dok god sam tu.