NEUSPJEŠNA je bila godina na izmaku za Bilića i njegove izabranike: puštanjem Turske u polufinale Eura i teškim porazom od Engleza, kojim su izgubili siguran plasman na SP, obilježena je godina koja je i događajem na početku slutila na zlo: prije deset mjeseci je Eduardu Da Silvi slomljena noga.

Narančasta pljuska na kockastom obrazu

Ah, taj "nesretni" Poljud; praznovjerni i praznoglavi oponenti igranja reprezentacije na jedinom hrvatskom stadionu koji izgleda svjetski, koji će svoj stav uvijek pravdati egzaktnim pokazateljima i neoborivim argumentima kao što su "nesreća", "udaljenost od Čateža i Sheratona", "bura", "Maksimir je neosvojiva utvrda i hrvatski Wembley", došli su na svoje i u prvom tjednu veljače, kada je Hrvatska u prijateljskoj utakmici od bitno oslabljene Nizozemske poražena, bolje reći ponižena sa 0:3.

Konačno smo vidjeli ono što je Bilić stalno izbjegavao pokazati: kako mane naše izabrane vrste izgledaju u srazu s reprezentacijom iz samog vrha europskog i svjetskog nogometa, jer dotad (a nastavit će se to i poslije ovog susreta) protivnici u prijateljskim utakmicama našoj reprezentaciji su Moldavije, Slovačke i slične postave za dizanje morala i bacanje mrvica publici u Rijeci i Varaždinu.

Ova utakmica će također pokazati da koliko god braća Kovač bila iznimno zaslužna i fanatično borbena i najautoritativniji članovi reprezentacije, njihovo vrijeme je prošlo. Isti dojam ponovit će se i mjesec poslije protiv Škotske.

Taylor. Martin Taylor

Čisto faktografije radi, u ovom pregledu godine samo ćemo spomenuti i ono o čemu se govorilo i pisalo više nego o mafijaškim ubojstvima po Zagrebu: 23. veljače, Birminghamov branič Martin Taylor je "ubio Bambija": divljačkim nasrtajem je slomio nogu Eduardu Da Silvi, a samo pogled na otvoreni prijelom vanjske kosti Duduove lijeve noge je i nepoznavateljima ortopedije bio dovoljan za shvatiti kako našeg najboljeg strijelca u kvalifikacijama za Euro neće biti na EP-u za tri i pol mjeseca.

Naricalo se i kukalo, pozivalo na primjenu šerijatskog zakona nad nepažljivim Taylorom, a u zraku je visjelo pitanje: tko će nam zabijati u Austriji i Švicarskoj, kada smo ostali bez čovjeka koji nas je s deset golova doveo tamo.

Više vremena za snimanje reklama nego za pripremu utakmice

Posramljeni debaklom od Nizozemske i šokirani teškom Duduovom ozljedom, reprezentativci su u ožujku otišli u Glasgow, kod uglednog, ali opet oslabljenog protivnika (Škotima nisu igrala četvorica iz Rangersa i najbolji igrač kvalifikacija McFadden).

Kao i protiv Nizozemske, neefikasnost napadača se pokazala najvećim problemom, koji će i u sljedećih nekoliko ogleda brinuti Bilića i navijače, a Olić i Petrić su upravo u ovo vrijeme ušli u krizu dueta u reprezentaciji, jer u HSV-u i Borussiji je situacija bila dakako potpuno drukčija.

Ovaj izlet (jer reprezentativci su odradili tek jedan lakši zajednički trening, dok su više vremena posvetili snimanju spota za Konzum) ostat će ipak "povijestan", jer upravo je u Glasgowu Bilić standardizirao reprezentaciju koja će se uigravati do Eura i od tada postati praktički nepromijenjena:

Pletikosa - Ćorluka, R. Kovač, Šimunić, Pranjić - Srna, N. Kovač, Modrić, Kranjčar - Petrić, Olić

Popis za Euro bez najboljeg hrvatskog legionara u prvom polugodištu i s igračima agenta-prijatelja

Bilić je objavom popisa igrača na koje računa na Euru izazvao kontroverze, ali samo kod sićušnog dijela javnosti koji se odvažuje propitivati odluke i motive Slavena Bezgrešnog. Na Indexu smo prvi postavili pitanje zašto na Euro ne ide Ivica Križanac, uvjerljivo najbolji hrvatski igrač u inozemstvu, koji se upravo sa Zenitom zakitio titulama prvaka Rusije i pobjednika Kupa Uefa, na putu do kojega je odlično čuvao Lucu Tonija i druge velikane. Pitanje je doista na mjestu kad se zna da nam obrana počiva na prilično nervoznom Robertu Kovaču, dok je Šimunić bio kandidat za rezervni položaj na lijevom beku ako Pranjić ne zadovolji. Dodamo li tome da je Dario Šimić posljednjih godina igrao jedino u reprezentaciji, teško se pomiriti s Bilićevom tezom "da je on nama trebao, mi bismo njega zvali".

Među obrambenim adutima zaboravili smo nabrojati i Darija Kneževića, koji u Juventusu danas ima "Šimićev status", ali je ovog proljeća kao igrač Livorna i Bilićev izum otišao na Euro nakon što ga je izbornik na početku svog mandata inaugurirao u reprezentaciju, a Knežević se odmah po pozivanju u izabranu vrstu "prodao" u Italiju. Kao i on, tada u reprezentaciju ustoličeni Anas Sharbini, igrač je riječkog impresarija i Bilićevog prijatelja Sanjina Ugarkovića. Mladi kreativac Rijeke dobio je nagradni poziv na širi spisak za Euro (koji znači i dolazak na shortlist mnogih bogatih klubova) kao "podstrek" za neodazivanje izborniku mlade reprezentacije Ladiću, za što ga je HNS drakonski kaznio.

Neuvjerljive uvertire za EP

Reprezentacija je posljednje dvije generalke za EP odigrala protiv Moldavije i Mađarske i teško da je u njima Bilić mogao naći ikakvih razloga za zadovoljstvo.

Euro u znaku Olića, Klasnića i turske tragedije

O ukusima se mora raspravljati, ali teško se oteti dojmu kako smo na EP-u imali najlakšu skupinu, jer Austrija realno spada u treću kontinentalnu jakosnu skupinu kada se reprezentacije svrstavaju u šešire prilikom ždrijeba kvalifikacija za SP ili EP. Poljska se na Euru pokazala gotovo katastrofalnom i ostaju nam dakle Nijemci s kojima smo se lako obračunali kao jedina ozbiljna reprezentacija u skupini.

Iako Austrijanci samo domaćinstvu turnira mogu zahvaliti to što su našli nasuprot Hrvatskoj na Prateru, više od sat vremena su nas držali sabijene u šesnaesterac i na jedvite jade smo, uz mnogo panike, sačuvali pogodak prednosti sa samog početka utakmice. Heroj susreta je bio Ivica Olić, koji je sam samcat nevjerojatnim plućima i voljom igrao presing na austrijsku obranu.

Uslijedio je meč za kojega se znalo da će odlučiti pobjednika skupine; to što je pobjeda bila rezultatski tijesna (2:1) ne može sakriti da je Hrvatska bila jednako superiorna Njemačkoj kao i one noći u Lyonu.

Koliko su Poljaci bili loši na ovom prvenstvu govori i podatak da su izgubili protiv hrvatskih rezervi koji ne igraju ni trening-utakmice u sastavu koji im se suprotstavio, iako im je pobjeda davala (doduše minimalne) izglede za prolazak dalje. Jedini zgoditak bio je djelo uskrslog Ivana Klasnića.

Četvrtfinalni protivnici Turci su zahvaljujući najdoslovnijoj primjeni načela "nema predaje" izvukli pobjede u već izgubljenim utakmicama protiv Švicarske i Češke, a na kraju su primjenjujući isti fanatizam i protiv Hrvatske, umjesto na 4. mjestu skupine, završili u polufinalu. Tamo smo svi već vidjeli Hrvatsku, opet nakon Klasnićevog gola.

Još uvijek se potencira kako je Hrvatska u tom tragičnom ispadanju bila "bolja" i da "nije imala sreće", kao i što svjedočimo kolektivnom iskrivljavanju svijesti, jer svi (a što je najtragičnije i naši reprezentativci) se prema Semihovom golu u zadnjoj tisućinki susreta "ponašaju" kao da je bio pobjedonosni turski gol, a ne izjednačujući, nakon kojega se (pro)pušteno dalo nadoknaditi jedanaestercima.

Nedvojbeno je da je gol bio zvučni šamar našima i neviđen poticaj Turcima, ali hrvatski reprezentativci su na penale išli kao "ovce na klanje", a ne kao na popravni prema zasluženom polufinalu.

Upravo je stanje momčadi i izostanak reakcije izbornika u ključnim sekundama susreta pokazali da je Hrvatskoj prošlog ljeta tako malo (ali i tako puno) nedostajalo za sam kontinentalni vrh.

Turska nam oduzela polufinale, Engleska samopouzdanje

Uslijedio je "zadnji semestar" Bilićevih izabranika u ovoj godini: početak kvalifikacija za SP 2010, a za uvertiru zagrebačkom susretu s glavnim suparnicima za prvo mjesto skupine, apsolvirani su Slovenija i Kazahstan.

Bilić nakon debakla protiv Capella (1:4) nije sebi zamjerao ništa, ali zato mu  jesu čak i kućni novinari, isti oni koji su urgirali za njegovu beatifikaciju, vješali mu se o leđa kada bi ga vidjeli i koji su se sami osjećali blaženima kada bi im se obratio.

Za najširu javnost i dalje neupitni heroj i simbol neke "Nove Hrvatske" je osjetio da mu se brodić dobrano nakrivio i nedugo nakon što je presjekao sve priče o odlasku u Englesku potpisom novog ugovora za HNS, opet je počeo govoriti logično, da mu je san postati Premiership manager. Jedini problem je što su njegovi veliki fanovi - engleski novinari - privremeno utihnuli s tim pričama, upravo nakon što su iz prve ruke svjedočili što mu je napravio Capello.

Vađenje za Engleze je trebalo biti u Ukrajini, ali se tamo opet dokazalo da nam je reprezentacija u laganom padu; protiv domaćina koji je napunio gaće zbog dolaska Hrvatske i postavio jednog napadača tek reda radi, Bilić je zauzeo također 4-5-1 gard i "nula" je bila neminovna. Šteta, jer pobjeda bi bila ne samo melem na ranu, nego i ostanak u igri za prvo mjesto što je posebno važno iz dva razloga: Englezi gaze sve pred sobom i samo pobjednik skupine odlazi izravno na SP.

Pogled u 2009: odlazak Kovača i borba za baraž za Južnu Afriku

Iako od Turske naovamo hrvatska nogometna reprezentacija nije plijenila igrom ni rezultatima, nikako se ne može reći da nema razloga za optimizam: Olić je zaludio brojne europske velikane, a Petrić u HSV-u ne igra ništa slabije od njega, Pranjić (iako u repki žrtvovan na lijevom beku) svake sezone iznova dokazuje da je prerastao Eredivisie, a Luka Modrić je u Tottenhamu iza dva napadač pokazao ono što smo svi znali. Bilić je sa zakašnjenjem shvatio da mu ipak "treba" igrač koji uzme Kup Uefa, europski superkup i rusko prvenstvo, dok je u Ligi prvaka standardan i Križanac je danas legitiman nasljednik Roberta, kao  i Vukojević Nike Kovača.

Svakako je potrebno igrati mnogo više prijateljskih utakmica (i to s jačim protivnicima) nego što je to dosad bio slučaj, jer priče iz davnina "Da smo imali Dudua bili bi prvaci Europe", nam u jako složenoj situaciji kao što je ova u kojoj se nalazi reprezentacija (pola godine bez velikog skalpa i pred odlaskom oba lidera momčadi) podsjećaju na Blaževićevu kuknjavu prije deset godina "Bili bi prvaci svijeta da se nije ozlijedio Bokšić i da nisam potjerao Cvitanovića", nakon čega nismo otišli na Euro.

Zvonko Alač
Foto: Index