KADA Marko Mlinarić na prvom zajedničkom treningu nekoga proglasi svojim nasljednikom, onda je sasvim jasno da se radi o velikom igraču, nogometnom gospodinu. Edin Mujčin bio je i ostao upravo to. Uvijek odmjeren i pristojan, sve što je imao reći govorio bi na terenu. Oni malo iskusniji reći će da više nema takvih desetki, kakve su bili Boban i Mujčin.

Legenda posljeratnog Dinama, popularni Edo, ostavio je i traga u reprezentaciji; sjećamo se susreta BiH s Danskom kada je fantastičnim udarcem svladao tada najboljeg vratara svijeta Petera Schmeichela. Sutra će se Mujčin na Koševu oprostiti od nacionalne momčadi. I sigurno neće biti manje emotivno od maksimirskog oproštaja, kada je u Zagrebu gostovao Željezničar.

"Šteta što mi se nikada nije ostvario san da zaigram za Želju. I nedavno su me zvali, što mi laska. Ne mislim se skoro opraštati od nogometa. Možda oproštajnu sezonu odigram baš u Želji, nitko ne bi bio sretniji od mene da se to dogodi. Ali moja je želja da karijeru završim sa bratom Zemirom. Zajedno smo počeli u Poletu iz Bosanskog Broda." - kaže Edo ili Zizou, kako su ga nazivali navijači Dinama.

I danas mnogi od njih zbog Mujčina dolaze na Kajzericu, gdje igra u dresu Lokomotive, Dinamovog satelitskog kluba.

Za "San" je Mujčin progovorio o svojoj impresivnoj karijeri, prisnom odnosu sa starijim bratom, odnosima u reprezentaciji čije su glavne zvijezde bile Hasan Salihamidžić i Elvir Baljić, te danima provedenim u dresu Dinama. Edo je, kažu njegovi Bosanci, igrao u vrijeme kada se na kvalifikacijske utakmice putovalo autobusima, a na pripremama u Velikoj Kladuši "tuširalo iz kanistera".

"Da, tada nitko nije pitao za premije i dnevnice. Sjećam se da smo putovali avionom koji je prokišnjavao i nismo mogli dobiti dozvolu za slijetanje. Bila su to lijepa vremena."

A među najljepšim utakmicama svrstao je i legendarnu pobjedu Modrih nad Partizanom.

"To je bila partija koja se na zaboravlja. Namjestio sam tri gola. Definitivno najljepša klupska utakmica. Što se reprezentacije tiče, izdvojio bih susret s Danskom. Isprašili smo Schmeichela i braću Laudrup. Jedan sam zabio, a jedan pogodak namjestio."

"Ćiro nije bio korektan"

Iako se oprašta od dresa BiH, Mujčin kaže da nije za staro željezo.

"Vodili su me Muzurović, Mušović, Hadžibegić, Smajlović... Muzurović je bio najbolji. Kao čovjek i stručnjak. Drago mi je što se baš sada opraštam, iako mogu još igrati. Kao neostvarena želja ostao je nastup sa reprezentacijom na Europskom ili Svjetskom prvenstvu, a imali smo sjajnu ekipu. Jedno vrijeme u reprezentaciji smo imali igrače iz najvećih europskih klubova. Kodro je bio u Barceloni, Salihamidžić u Bayernu, Baljić u Realu, Kapetanović u Dortmundu, Bolić u Fenerbahčeu, Hibić u madridskom Atleticu, Konjić u Monacu, a ja u Dinamu."

Ljubimac maksimirskog sjevera prisjeća se i godina u kojima su ga vodili velikani poput Zajeca, Ardilesa, Ćire Blaževića i Marijana Vlaka. A najbolji je, kaže Edo, bio Otto Barić. 

"Najbolji kao čovjek i stručnjak. Ćiro Blažević nije bio korektan u nekim situacijama. Držao me bespotrebno na klupi, ali mu ne zamjeram. Iz Dinama pamtim velikog predsjednika Zlatka Canjugu. On je u Maksimir doveo Manchester, Ajax, Olimpique, Glasgow, Milan... Nikad to nitko neće ponoviti. Od premija se mogla kupiti jedna garsonijera. Za pobjedu u Ligi prvaka dobivali smo po 25 tisuća maraka. Banke su živjele od naših para. Sretan sam što sam u Dinamu igrao sa planetarnim zvijezdama kakve su Prosinečki, Viduka, Ladić. Robi je ljudina!"

Istaknuo je Mujčin još jedan podatak iz igračke biografije na koji je posebno ponosan;

"Imao sam tu čast da sam sjedio, rukovao se, razgovarao sa dvojicom predsjednika. Najprije sa Alijom Izetbegovićem, potom i sa Franjom Tuđmanom. Izetbegović nas je primio dva puta. Bio je veliki čovjek. Tuđman je često dolazio na utakmice Dinama. Bio je naš strastveni navijač. Najsretniji je bio kada smo razvalili Partizan."

D.R.
Foto: AFP